Savremeni svet

Lažne nade

PDF Štampa El. pošta
Ted Galen Karpenter   
utorak, 23. mart 2010.

(The National Interest, 11.3.2010)

Američki lideri su kontinuirano osujećeni u naporima da Kinu uključe u kampanju nametanja oštrih ekonomskih sankcija najnovijim potencijalnim nuklearnim proliferatorima: Severnoj Koreji i Iranu. U različitim etapama multilateralnih sankcija usvojenih u Savetu bezbednosti UN, Peking se trudio da te mere odloži i oslabi odredbe koje ih definišu. Kineski zvaničnici su se takođe glasno žalili oko jednostranih američkih mera – toliko da je Obamina administracija navodno tražila označavanje “izuzetaka” za kineske firme u vezi sa zakonom koji je trenutno u izradi u američkom kongresu a koji će pojačati sankcije prema kompanijama koje posluju sa Iranom.

Američko strpljenje prema onome što američki zvaničnici zovu opstruktivizam slabi, a raznorodne agende prete da pogoršaju tenzije koje su ionako pojačane zbog skorašnje prodaje američkog oružja Tajvanu i drugih neslaganja. Obamina administracija otvoreno pokušava da podstakne Kinu na veću kooperativnost po pitanju sankcija - naročito prema Iranu. Za vreme susreta u Pekingu u novembru 2009, predsednik Obama je navodno upozorio kineskog predsednika Hu Đintaoa da bi ukoliko Kina nastavi da blokira sadržajne sankcije protiv te zemlje (Irana), Izrael mogao da potakne krizu vojnom akcijom koja bi imala za cilj uništenje iranskog nuklearnog programa.

Nekoliko nedelja kineska vlada je delovala prijemčivije po pitanju nametanja nove runde UN sankcija. Ali taj prolazni flert sa tvrdom politikom je počeo da bledi. I kako stvari stoje, nije vidljiva volja Pekinga da razmotri pojačavanje prilično skromnih sankcija prema Severnoj Koreji.

Amerikance sve više iritira i zbunjuje kineski stav u vezi sa problemom nuklearne proliferacije. Kina bi trebalo da ima dovoljno razloga da spreči Iran i Severnu Koreju (naročito ovu poslednju) u sticanju nuklearnog oružja. Kina bi trebalo da se zabrine oko razvoja severnokorejskog arsenala koji je na njenom kućnom pragu i možda podsticanja trke u naoružanju u severoistočnoj Aziji. To je posebno tačno zbog toga što bi nuklearna Severna Koreja mogla naterati dugogodišnjeg kineskog rivala Japan da kao odgovor na to izgradi sopstveni mehanizam odvraćanja.

Pa zašto je onda Peking tako neodlučan u nametanju jakih sankcija ovim dvema zemljama?

Razlozi su najuočljiviji i razumljivi na primeru Severne Koreje. Mada bi održavanje nenuklearnog statusa na Korejskom poluostrvu moglo da bude ozbiljan cilj Kine, on nije i najvažniji. Prioritet Kine je da sačuva Severnu Koreju kao tampon zonu od američke sfere uticaja u severoistočnoj Aziji.

Kako ekonomija Severne Koreje slabi, Kina je zabrinuta zbog mogućeg urušavanja režima, isto kao što je bilo sa Istočnom Nemačkom 1989. Takav razvoj bi doveo do iznenadne opasnosti na kineskoj granici u vidu ujedinjenja dve Koreje u jednu koja bi bila povezana sa SAD, verovatno sa kontinuiranim prisustvom američkih vojnih baza. Severnokorejski krah bi sigurno doveo do talasa izbeglica u Kinu.

Važnost održavanja Severne Koreje u životu prepoznaje se u ograničenom pritisku koji je Peking spreman da primeni na Pjongjang. U teoriji, Kina bi mogla da iskoristi svoju ekonomsku snagu (kao glavni izvor energije, hrane i druge vitalne robe za Severnu Koreju) da podstakne režim Kim DŽong-ila da zamrzne nuklearni program. Međutim, realno gledano, Peking se plaši mogućih posledica primene te moći.

Nevoljnost Kine da pritisne Iran je malo teže objasniti. Ali ključni razlog je da je Peking odnegovao bliske veze sa Teheranom, i zahvaljujući Iranu obezbedio značajne količine nafte za svoje rapidno rastuće apetite. Budući da bi bilo kakav nuklearni problem koji bi Iran mogao da upriliči bio suviše daleko od kineskog tla – a bio bi usmeren prema Americi i njenim saveznicima, kineski lideri vide malo koristi a značajnu štetu u priključivanju delotvornim sankcijama protiv režima u Teheranu.

Konačno, kineska vlada je zabrinuta zbog presedana koji sistem oštrih sankcija protiv Irana ili Severne Koreje može da izazove. Nema sumnje, kineski političari su na maksimalnom oprezu u vezi sa mogućim posledicama međunarodnih presedana po bilo kojoj temi.

To je razlog zašto je Peking bio bez entuzijazma kada je, na primer, trebalo u Savetu bezbednosti odobriti NATO ratove na Balkanu za vreme devedesetih, ili povodom potonje odluke da se Kosovu prizna nezavisnost. Kineski zvaničnici su se plašili da bi bilo koji presedan u ovom pravcu mogao jednom biti upotrebljen na slučaju Tajvana ili kineskih nemirnih područja Tibeta ili Ksinjanga. Isto tako, Peking je bio uznemiren zbog razloga korišćenih za američko vođenje invazije i okupaciju Iraka, i presedana koji taj rat može da iznedri.

U slučaju ekonomskih sankcija, Peking brine da bi kritika kineskog međunarodnog ponašanja mogla jednom da se manifestuje sličnim merama protiv kineskih firmi. Ta briga može biti preuveličana ili potpuno neopravdana, ali ona kod kineskih zvaničnika ne čini zebnju manje realnom, s obzirom na njihovo uverenje da postoje zapadne političke frakcije koje traže bilo kakav izgovor da obuzdaju zemlju u rastućoj političkoj i ekonomskoj moći.

Bilo koji od ovih faktora verovatno bi bio dovoljan da Kina zadrži uzdržan stav kada su u pitanju pozivi na uvođenje oštrijih sankcija prema Iranu i Severnoj Koreji. Njihova kombinacija praktično garantuje da će zvaničnici SAD i u budućnosti biti razočarani u nadama za većom kooperativnošću Pekinga po pitanju dvojne nuklearne krize. Kineski lideri se neće upustiti u otvoreno suprotstavljanje s obzirom na to da bi time rizikovali da naškode jednom vitalnom odnosu svoje zemlje, a to je odnos sa Amerikom. Ali možemo očekivati dalje mrcvarenje po pitanju sankcija, u kombinaciji sa intenzivnim naporima ka ublažavanju svih dodatnih mera koje bi mogle biti nametnute u krajnjoj instanci.

Ted Galen Karpenter je potpredsednik studija odbrane i spoljne politike na Kejto institutu, urednik u The National Interest-u i autor osam knjiga o međunarodnim poslovima, uključujući Pametna sila: Ka mudroj spoljnoj politici za Ameriku (2008).

(Prevod: Vasilije D. Mišković)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner