Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Klopka zvana Avganistan
Savremeni svet

Klopka zvana Avganistan

PDF Štampa El. pošta
Nikolas K. Gvozdev   
četvrtak, 29. januar 2009.

(The National Interest, 26.01.2009)

Jedna od stvari koju predsednik Obama ovih dana otkriva i koju će nastaviti da otkriva u sledećih par nedelja jeste jaz između osmišljavanja jedne politike i njenog sprovođenja. Rečima bivšeg pomoćnika savetnika za nacionalnu bezbednost, Roberta Blakvela, iznetim pre četiri godine na istim ovim stranicama: „U vođenju politike, bela kuća može da izrazi svoje želje kroz koncepte, ali one onda moraju biti prevedene na konkretne politike. Sprovođenje je siroče ispipavanja javne politike“.

Obama je naznačio ambicioznu agendu za Avganistan. Problem je međutim to što nijedan problem ne ide sam. Uzmimo samo dve komplikacije u vezi sa Avganistanom.

Naša želja je da ohrabrimo ekonomski rast i razvoj u toj zemlji. U četvrtak su avganistanski predsednik Hamid Karzai i indijski ministar spoljnih poslova Pranab Muherdži zvanično otvorili novi autoput koji povezuje avganistanski grad Delaram u jugozapadnoj provinciji Nimroz sa iranskim pograničnim gradom Zaranj, koji je pak povezan sa indijskom lukom Čabahar. Indija planira da ovu novu komunikacijsku vezu koristi za trgovinu sa Avganistanom (i dalje, sa centralnom Azijom). Ovo istovremeno predstavlja blagodat i za avganistansku ekonomiju. Nema sumnje, radi se o plusu za strategiju stabilizacije Avganistana – ali i to ima cenu: koraci koje preduzima Indija umanjuju napore SAD da ekonomski izoluje Iran i da na njega izvrši pritisak u vezi sa nuklearnim programom i podrškom koju pruža terorizmu. Nasuprot tome, bilo kakvo američko intervenisanje u smislu zatvaranja ove luke i putne veze imali bi pogubni ekonomski uticaj na Avganistan i zakomplikovali bi napore da se zadobije lokalno stanovništvo nauštrb ekstremističkih elemenata.

Želja nam je takođe da rasporedimo dodatne vojne snage u ovoj zemlji. Ipak, glavna ruta za nabavke za snage SAD i NATO prolazi kroz Pakistan i ostaje i dalje podložna napadima i prekidima u snabdevanju. Istog dana kada su Karzai i Muherdži presecali vrpcu na novom Delaram-Zaranj autoputu (koji SAD nisu u poziciji da koriste kao alternativnu rutu), ruski ambasador pri NATO, Dmitrij Rogozin, izneo je na sto načela mogućeg dogovora: ako NATO pristane da ponovo uspostavi pune odnose sa Rusijom koji su prekinuti nakon rata na Kavkazu u jesen 2008. godine, Rusija će omogućiti ’pun transport’ ne-vojnog NATO tereta preko ruske teritorije u centralnu Aziju i odatle u Avganistan. Nešto osetljivije pitanje, koje se tiče tranzita vojne opreme, takođe bi se moglo naći na stolu. Pa ipak, da li je to korak koji bi nova administracija mogla da preduzme – naročito nakon skorašnjeg koškanja Rusije sa Gruzijom i Ukrajinom?

Klopka koju novi predsednik mora da izbegne je da unapred pretpostavi da će Iran ili Rusija izaći u susret Vašingtonu po pitanju Avganistana zbog toga što ga naši eksperti ubeđuju da je „to i u njihovom interesu“– zato što kreiranje onakve situacije u zemlji sa kojom mogu da žive Teheran i Moskva nije istoznačno sa uspehom kako ga definišu SAD.

Rekao bi čovek, na osnovu njegovih izjava o važnosti Avganistana, da će računica za podizanje šansi za uspeh dovesti Obamu i njegov tim do toga da ignorišu činjenicu da Avganistan koristi Iran kao svoj ventil prema svetu (kao i podršku koju sama Indija daje tom projektu) i da ponovo uspostave vezu između NATO i Rusije - ne kao nekakvu nagradu Moskvi za učinjene napore, već zato što je u službi američkih strateških interesa da se uspostavi nova bezbedna transportna ruta ka Avganistanu. Ali jednake su šanse da ono prvo postane blokada na putu, a ono drugo da bude odugovlačeno, zato što su u sukobu sa nekim drugim ciljevima politika SAD prema Iranu i Rusiji.

Tako da ćemo uskoro videti kako će predsednik Obama postaviti prioritete spoljne politike, i kako će oni biti sprovedeni kroz državni aparat.

(Nikolas K. Gvozdev, stariji urednik u Nacionalnom interesu, profesor na studijama nacionalne bezbednosti na Pomorsko-ratnom koledžu SAD. Stavovi izraženi u ovom tekstu su lično njegovi)