Početna strana > Prikazi > Prikaz knjige: Stvaranje novih država, Teorija i praksa otcepljenja
Prikazi

Prikaz knjige: Stvaranje novih država, Teorija i praksa otcepljenja

PDF Štampa El. pošta
Milica Vesković   
sreda, 23. jul 2008.

 

Prikaz knjige: Aleksandar Pavković i Petar Radan, Stvaranje novih država, Teorija i praksa otcepljenja, Službeni glasnik, Beograd, 2008.

Poslednjih dvadesetak godina svetska politička scena obeležena je sukobima različite prirode, borbom za ljudska prava, optužbama za ugnjetavanje i raznim pokušajima oslobođenja. Kada se govori o oslobođenju od tuđinske vlasti, ranije se podrazumevalo da se to prevashodno odnosi na kolonije kojima je vlast nametnuta osvajanjem i usled toga je razumljivo osporavati njenu legitimnost. Međutim, završetkom procesa dekolonizacije nije stavljena tačka na optužbe nacija da ne žive u sopstvenim državama i da žele da se povuku iz matične države i stvore novu na teritoriji na kojoj žive. Taj „proces povlačenja jedne teritorije i njenog stanovništva iz postojeće države i stvaranje nove države na toj teritoriji“ (str. 7), predstavlja otcepljenje ili secesiju.
„Uvod u razmatranje pojmova, procesa i teorija otcepljenja“ (str. 10), jeste cilj istraživanja autora dela koje je pred nama. Pošto smo svedoci secesionističkih procesa, naročito ako još uvek nismo načisto sa time šta oni zapravo predstavljaju i da li ih i kako treba opravdati, nećemo ostati ravnodušni pred ovom tematikom. Razjašnjenje suštine secesije, razmatranje uzroka koji do njega dovode ilustrovanih na više primera kao i pokušaj opravdanja iz etičkog i pravnog ugla jeste ono što čini sadržaj ovog dela. S jedne strane razmatranje istorijskih činjenica, a sa druge uvid u različite teorije otcepljenja, svakako će nam pomoći da zauzmemo stav prema ovom, poslednjih godina toliko aktuelnom fenomenu. 
Secesija se posmatra kao na negativnu pojavu usled toga što je u većini slučajeva praćena nasiljem. Međutim, ako se osvrnemo na istoriju ove pojave, primećujemo da to nije uvek bio slučaj. Tako autori navode primere Norveške, Slovačke i Kvebeka koji su kroz proces otcepljenja od matične države prošli potpuno mirno (str. 101-144). U ovim slučajevima matična država se nije protivila nezavisnosti, bar ako je ona dogovorena, niti su secesionisti koristili nasilje kako bi do priznanja nezavisnosti što pre došlo. Motiv koji matičnu državu navodi da upotrebi nasilje jeste očuvanje njenog suvereniteta. Zapravo, „kada se jedna teritorija otcepljuje, sa te teritorije se upravo povlači politička, zakonodavna i prinudna vlast matične države“ (str. 18). Kako „suverenitet predstavlja političko i legalno pravo da se vrši kontrola ili vlast nad svim stanovnicima određene teritorije, koja nadilazi sva druga prava na vlast i kontrolu“ (str. 20), potpuno postaje jasno da se otcepljenjem suverenitet matične države dovodi u pitanje. Kako vlade matičnih država u gore navedenim slučajevima nisu koristile silu, može se reći da im očuvanje njihovog suvereniteta nije bio glavni politički prioritet u ovom pitanju. Ipak, isti način razvoja događaja ne možemo prepoznati u slučaju otcepljenja Bangladeša, Bijafre i Čečenije (str. 147-195) ili prilikom višstrukih otcepljenja koja su se dogodila pri raspadu SSSR i SFRJ (str. 197-252). U ovim slučajevima procesi otcepljenja su bili okarakterisani nasiljem.
Ono što nas svakako zanima jesu motivi grupe da se povuku iz države u kojoj se nalaze. Većina autora kao motive navodi pravo naroda na samoopredeljenje, tj. pravo svake nacije da „odredi svoj politički status, tj. da upravlja sobom, bez uplitanja drugih država i drugih naroda“ (str. 31). Pored toga, kao motivi se navode ekonomski i politički interesi grupe. Glavno sredstvo kojim vođe secesionističkih pokreta mobilišu ciljno stanovništvo jeste korišćenje nacionalne ideologije prema kojima svaka nacionalna grupa „ima pravo na suverenitet nad svojim poslovima na teritoriji koju nastanjuje ili na koju polaže pravo“ (str. 31). Živeći u matičnoj državi grupa živi pod tuđinskom vlašću usled čega trpi ekonomske, političke i kulturne diskriminacije. Jedini lek je, prema remedijalističkim teorijama, otcepljenje i stvaranje sopstvene države.  
Ovako shvaćen položaj nacionalne manjine u okviru postojeće države zajedno sa pravom na samoopredeljenje, potpuno opravdavaju secesiju. Međutim, šta treba činiti ako stanovništvo na teritoriji koja pretenduje na nezavisnost žive pripadnici većinske nacije matične države, pa se tako i protivi otcepljenju od nje? Da li se otcepljenjem krše njihova prava ili jedan od liberalno- demokratskih principa, princip jednakih prava i sloboda za sve građane? Da li bi otcepljenje bilo rezultat demokratskog procesa odlučivanja? Dalje, da li se otcepljenjem krše ustavni akti matične države? S druge strane, kada se uzme u obzir da je većina pokušaja zadobijanja nezavisnosti praćena nasiljem, sasvim je umesno postaviti zahtev za njihovom etičkom i političkom opravdanošću. Neke od odgovora možemo naći u okviru normativnih teorija secesije.
Prilikom opravdanja autori se pozivaju ili na slobodu da se izabere država u kojoj se želi živeti ili na pravo da se živi u funkcionišućoj i zaštitničkoj državi. Teorije koje se pozivaju na prvi princip jesu teorije izbora prema kojima država treba da bude „dobrovoljno udruženje kojim se građani i grupe građana mogu priključiti i iz kojeg mogu istupiti po sopstvenom izboru“ (300). U skladu sa tim, Beran, na primer, u svojoj demokratskoj teoriji „smatra da je procedura donošenja odluka većinom glasova jedina valjana procedura putem koje se otcepljenje može ostvariti“ (302). S druge strane, neki autori pretpostavljaju da ovo pravo izbora pripada samo određenim grupama, na primer nacionalnim (Miler) ili grupama koje su veće od porodice, a imaju zajedni kulturni identitet (Margarit i Raz). Problem koji u ovim teorijama nastaje jeste što je pravo izbora ograničeno na samo određene grupe, pa se time krši princip po kojem svako ima pravo da izabere. Opet, kada se raspiše referendum jasno je da će nacionalna grupa koja je u većini na toj teritoriji učiniti da on uspe, pa se time dovodi u pitanje pravo izbora manjinske grupe.
Nedostatke ovih teorija su pokušale da nadoknade remedijalističke teorije, po kojima država ima funkcionalnu ulogu, tj ona mora da osigura bezbednost pojedinaca i da zaštiti njihova prava. Tako, prema Bjukenenu „ako država ne uspeva da zaštiti osnovna ljudska prava ili ugrožava živote i osnovna prava svojih građana, onda ona gubi svoje legitimno pravo na kontrolu nad teritorijom i stanovništvom kojem su nanete ovakve nepravde“ (str. 304-305). Ako se ovom principu doda još da otcepljenje mora da bude odluka većine, čini se da stvaranje nove države kao lek za nepravdu dobija moralno opravdanje. Međutim, kao što možemo videti iz istorije, većina ovih pokreta je praćena nasiljenjm koje, kad uđe u igru, ponovo dovodi u pitanje etičko opravdanje otcepljenja.
Kao odgovor, ili kao alternativu, autori nude princip „nenanošenja nepopravljive štete“. Ovaj princip se tiče sredstava kojim se secesija izvodi ne razmatrajući pritom da li grupa ima pravo na otcepljenje. Osnovno pravilo nalaže- „ne smete ubijati neborce koji vam ne prete silom niti ih proganjati zarad ispunjenja bilo kog političkog zahteva, bez obzira da li se radi o secesionističkom ili antisecesionističkom zahtevu“ (str. 321). Teorijski gledano, ovaj princip postavlja moralnu granicu izvođenja secesije i kao takav može uticati na međunarodno pravo koje ne bi trebalo da prizna države koje su se ogrešile o njega. Međutim, u praksi usled položaja nekih država koji im omogućava da postignu svoje ciljeve bez međunarodne podrške, čini se da ovaj princip ima malo uticaja.
No, nezavisno od toga da li je nekoj državi potrebna podrška drugih država ili ne, potrebno joj je njihovo priznanje kako bi suverenitet kojem teže bio legalan. Zapravo, novonastala držva postaje legalna ako dobije priznanje od strane matične države i od strane drugih država i međunarodnih organizacija. Što se ovog prvog priznanja tiče, ono može biti rezultat dogovora, ali i iznuđeno priznanje usled toga što matična država nastoji da očuva sopstveni teritorijalni integritet. 
S druge strane, međunarodno priznanje se uglavnom poziva na Dekleraciju o principima međunarodnog prava koji je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija. U okviru ovog dokumenta se nalazi i legalno pravo naroda na samoopredeljenje. „Na osnovu tog prava oni slobodno određuju svoj politički status i slobodno teže svom ekonomskom, socijalnom i kulturnom razvoju“ (str. 349). Međutim, ovo ne treba shvatiti kao podsticaj da se svaka etnička grupa otcepi od matične države jer sedmi paragraf ovog načela ukazuje da teritorijalni integritet suverene države ima primat. U skladu sa tim, grupa ima pravo na otcepljenje samo ako vlada matične države ne predstavlja „celokupan narod koji pripada teritoriji bez obzira na razlike u pogledu rase, vere ili boje“(str. 352)
Međunarodno priznanje nezavisnosti je svakako cilj secesionističkih pokreta. Razlozi za njegovo nastajanje su mnogobrojni, na prvom mestu nacionalni ili predstavljaju posledicu nepravde koju čini matična država. Otcepljenjem grupa prestaje da bude nacionalna manjina i postaje većinska grupa, što je, pored toga što je znak prestiža, garancija međunarodne zaštite. S druge strane, grupa dobija suverenu vlast nad teritorijom pa može sama da upravlja resursima i kao suverena postaje samostalni akter u međunarodnim odnosima zajedno sa drugim suverenim državama. Međutim, proces secesije može imati i negativne posledice za novonastalu državu. Jedna od njih je i potencijalno zatvaranje pristupa tržištu rada, kapitalu i tržištu robe matične države. U Evropi se ova negativna strana otcepljenja kompenzuje pristupom u Evropsku uniju, pa se tako može reći da je Slovenija malo šta izgubila proglašenjem nezavisnosti od SFRJ.
Postojanje međunarodnih organizacija kao što je Evropska unija, Svetska trgovinska organizacija, MMF, čine da ljudi što manje osete posledice otcepljenja na ekonomskom i političkom planu. S druge strane, značaj njihovih supranacionalnih ovlašćenja „mogao bi da se ogleda u tome da suverenim državama može da ostane malo suverenih ovlašćenja koja su vredna preuzimanja putem otcepljenja. Ovo bi nesumnjivo državnu suverenost učinilo manje privlačnim ciljem za manjinske grupe nego što je to danas slučaj“ (str. 379). Međutim, kako stvari danas stoje, nema izgleda da će država da izgubi prednosti koje suverenitet sa sobom nosi. Pritom ne treba zaboraviti da je uslov za pristup Evropskoj uniji i Ujediljenim nacijama ograničen na suverene države.
Na kraju, možemo razmotriti kakav stav treba da zauzmemo po pitanju ovog aktuelnog problema savremenog sveta. S jedne strane, držeći se prava svakog naroda na samoopredeljenje možemo dati zeleno svetlo svakoj grupi koja smatra da je otcepljenje jedini lek protiv diskriminacije matične države. S druge, ako se čvrsto držimo odbrane teritorijalnog integriteta suverene države možemo tako okrenuti leđa svakom secesionističkom pokušaju. Ipak, možda je najbolje da prihvatimo kosmopolitski ideal prema kojem bi postojanje jednog suverena, svetske države, obezvredilo svaku težnju za suverenom vlašću nad određenom teritorijom. Ovakav svet „u kojem ni jedna grupa ne bi težila isključivom pravu na samoupravu i suverenitet, predstavlja, možda, zamisliv, pa čak i poželjan svet. Ali sve dok se naš svet sastoji iz grupa koje teže samoupravi i teritorijalnom suverenitetu, naš svet će biti svet suverenih država i otcepljenja od njih“ (str. 383).