Početna strana > Prikazi > Novi institucionalizam
Prikazi

Novi institucionalizam

PDF Štampa El. pošta
Vesna Ivanović   
ponedeljak, 06. oktobar 2008.
Prikaz knjige: B. Gaj Piters, Institucionalna teorija u političkoj znanosti: Novi institucionalizam, preveo Davor Stipetić, Zagreb: Fakultet političkih znanosti, 2007., 223 str. 

- Pohađao sam fakultet u vrijeme kad je institucija bila donekle nepristojna riječ. Svi smo znali da one postoje, no nitko zapravo nije želio ozbiljno govoriti o njima - one su predstavljale povijest discipline, a ne njezinu budućnost. Ovim riječima B. Gaj Piters (B. Guy Peters) u predgovoru piše o razlozima nastanka studije Institucionalne teorije u političkoj znanosti: Novi institucionalizam. Malo je suglasnosti, ako je uopće ima, o tome što je to institucija, a još manje o tome u kakvoj je ona interakciji s pojedincima kako bi dovela do odluka. Stoga je, kaže Peters, glavna zadaća ove knjige pokušati razjasniti neka najvažnija pitanja suvremene institucionalne teorije u političkoj znanosti postavljanjem niza jednostavnih, no ipak teških pitanja, o sedam postojećih pristupa institucijama u spomenutoj disciplini. 

 

Iza sadržaja i predgovora, slijedi devet poglavlja: I.- Stari i novi institucionalizam; II.- Korijeni novog institucionalizma: normativni institucionalizam; III.- Teorija racionalnog izbora i institucionalna teorija; IV.- Naslijeđe prošlosti: historijski institucionalizam; V.- Empirijski institucionalizam; VI.- Sociološki institucionalizam; VII.- Institucije predstavljanja interesa; VIII - Međunarodni institucionalizam; IX.- Jedan ili više institucionalizama?, te literatura i kazalo. Spomenimo kako su ista pitanja o razumijevanju institucionalizma postavljena u svim poglavljima: što je institucija, formiranje institucije, promjena institucija, dizajn institucija i dobra institucija.

U prvom poglavlju autor podsjeća da su korijeni političke znanosti u izučavanju institucija. Znatno razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, političke su znanosti kao disciplina, osobito u SAD-a, odbacivale te korijene u korist drugih teorijskih pristupa koji se više temelje na individualističkim pretpostavkama: bihevioralizma i racionalnog izbora. Oba ta pristupa pretpostavljaju da pojedinci djeluju autonomno, bilo na temelju svojih sociopsiholoških osobina, bilo na temelju racionalnog proračunavanja svoje osobne koristi. U svakoj od tih teorija pojedince ne ograničavaju ni formalne ni neformalne institucije nego sami donose odluke. Uspješna protureformacija, koja je započela u '80-tim godinama 20. stoljeća dovela je do stanovitog povratka prijašnjem zanimanju za formalne i neformalne institucije javnog sektora i za važnu ulogu tih struktura. 'Novi institucionalizam' izražava mnoge odlike starije verzije tog pristupa razumijevanju politike, no i promiče političku znanost u nekoliko novih teorijskih i empirijskih smjerova. Nakon prikaza škole starih institucionalista (Aristotel, Hobs, Lok, Monteskje), čiji su radovi činili temelj političke znanosti tijekom znatnog dijela kasnog 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, objašnjava se: legalizam, strukturalizam, holizam, historicizam i normativna analiza. Potom autor izdvaja da je uspjeh bihevioralizma i racionalnog izbora bio temelj za novi institucionalizam. Prvi zagovornici novog institucionalizma, DŽejms Marš i Johan Olsen (James March i Johan Olsen), dali su naziv pokretu (1984.), te iznosili pozitivne iskaze o tome kakva bi, po njima, trebala biti empirijska politička teorija. Tvrdili su da bihevioralistički pristup i pristup racionalnog izbora obilježavaju: kontekstualizam, redukcionizam, utilitarizam, funkcionalizam i instrumentalizam. Primjerice, za razliku od središnje uloge koja je u tradicionalnome institucionalnom mišljenju pripisana državi, politika u suvremenoj političkoj znanosti koju opisuju Marš i Olsen ovisi o društvu. To je u suprotnosti s društvom koje u određenju svog postojanja ovisi o državi i pravu ili o njihovu postojanju u organskim uvjetima uzajamne ovisnosti. Znanstvenici stoga, mogu govoriti o "povratku države" kao o velikom teorijskom događaju i mogu to činiti uvjerljivo. Nadalje, Marš i Olsen tvrde i da je odlučivanje prospektivno i da ne možemo znati što će nam biti u interesu u budućnosti - mi doista djelujemo u uvjetima Rolsova vela neznanja (1970). Stoga se pri donošenju odluka može biti racionalnije osloniti na ustaljene institucionalne kriterije nego pokušati maksimirati individualnu dobrobit. Nakon toga, argument koji iznose Marš i Olsen glasi da dominantne škole političke znanosti pretpostavljaju kako je povijest djelotvoran proces koji se kreće prema nekakvom ekvilibriju. Strukturni funkcionalizam u komaparativnoj politici pretpostavlja da se društva kreću od nižih prema višim oblicima političke organizacije. I dalje, zabilježit ćemo tvrdnju da rituali i ceremonije u najvećem dijelu suvremene političke znanosti uvelike postaju besmisleni. Na osnovu tih kritika političke znanosti zagovara se stvaranje novog institucionalizma. On bi zamijenio pet prevladavajućih obilježja političke znanosti koncepcijom koja je u središte analize više smještala kolektivno djelovanje. Osim toga, odnos između političkih kolektiviteta i njihova socioekonomskog okruženja trebao bi biti recipročan, pri čemu politika može utjecati na društvo jednako koliko i društvo utječe na politiku. 

U drugom poglavlju ukazuje se kako su se sada institucije i institucionalna analiza vratili na velika vrata i postali središnji dio diskursa u političkoj znanosti. O toj konkretnoj verziji novog institucionalizma autor govori kao o normativnom institucionalizmu. Taj naziv izražava središnju ulogu koja se pripisuje normama i vrijednostima u organizacijama pri objašnjavanju ponašanja unutar tog pristupa. Između ostaloga, izdvaja se da sve organizacije razvijaju rutine i primjenjuju ih kao sredstvo nadziranja i reagiranja na promjene unutar njihova djelokruga. Na neki način rutine određuju prirodu organizacije - policijski će odjeli imati različite rutine od vatrogasnih odjela, iako se i jedni i drugi bave "javnom sigurnošću". Kako rutine postaju ustaljenije i imaju neko veće značenje koje im se pripisuje, povećava se stupanj institucionalizacije unutar strukture. Govoreći o promjeni institucija izdvaja se pristup odlučivanja kante za smeće. Argument ovog pristupa glasi da institucije imaju skup rutiniranih odgovora na probleme i pokušat će se služiti poznatim odgovorima prije no što potraže alternative koje su udaljenije od središnje vrijednosti. Kada je riječ o promjenama, temeljne preobrazbe društvenih i pravnih institucija postignute su jednostavnim nepokoravanjem mnogim pravilima postojećeg političkog poretka. Promjene se postižu jednostavno tako što se članovi nisu slagali sa statusom quo (ekstremni primjeri pokretanje institucionalne promjene kroz metodu kampanje za nenasilan otpor Mahatme Gandija u Indiji i Martina Lutera Kinga na američkom Jugu). Zaključno, Maršova i Olsenova perspektiva donosi nekoliko važnih teorijskih elemenata za političku znanost kao disciplinu. Jedan takav element bio je povratak njezinim institucionalnim korijenima i osjećaju kolektivnih, za razliku od individualnih, korijena političkog ponašanja. U njihovu su modelu važni pojedinci, i oni još uvijek u konačnici moraju donositi odluke, no te odluke uvelike ovise o njihovu članstvu u određenom broju političkih institucija. Prema tom gledištu, problem strukture/djelovanja rješava se tako što pojedinac prihvaća i interpretira vrijednosti institucija. Drugi bitan element je to da je temelj ponašanja u institucijama normativan, a ne prisilan. Umjesto da ih usmjeravaju formalno utvrđena pravila, na članove institucija više utječu vrijednosti sadržane u organizacijama. Iako je taj normativni element Maršove i Olsenove teorije privlačan, on na mnogo načina u teorijskom smislu znači i ozbiljnu slabost jer zbog njega teorija može biti neopovrgljiva.

S obzirom na to da analitička moć teorije racionalnog izbora ovisi o odlukama pojedinaca da maksimiraju korist, činilo bi se da bi pokušaj povezivanja te teorije s institucijama i ograničavajućim utjecajem institucija bio protuslovan i neprikladan. No, institucionalisti racionalnog izbora jasno shvaćaju da se većina političkog života zbiva unutar institucija i da bi one mogle pružiti obuhvatno objašnjenje politike, njihove se teorije moraju pozabaviti prirodom i ulogom političkih institucija. Temeljni je argument pristupa racionalnog izbora da maksimiranje koristi može ostati, i ostat će, primarna motivacija pojedinaca, no ti pojedinci mogu shvatiti da se njihovi ciljevi mogu najučinkovitije ostvariti institucionalnim djelovanjem, te otkriti da na njihovo ponašanje utječu institucije. Prema tom gledištu, pojedinci racionalno odabiru da ih u određenoj mjeri ograničava njihovo članstvo u institucijama, bilo to članstvo dobrovoljno ili ne. Objašnjavajući varijante institucionalizma racionalnog izbora, izdvaja se da većina pristupa racionalnog izbora pokušava riješiti Erovljev problem (Arrow, 1951, 1974), tj. problem kako određene skupine ljudi mogu donositi odluke koje zadovoljavaju uvjete funkcije društvenog blagostanja a da se te odluke ne nameću autoritetom. Institucije putem svojih pravila o glasovanju stvaraju ono što je Šepsl (Shepsle) (1989) nazvao strukturno induciranim ekvilibrijem, tako da su određeni tipovi ishoda vjerojatniji od drugih. Opisujući pojedince u institucijama navodi se tvrdnja da vođe birokratskih organizacija u vlasti služe svojim položajima kako bi maksimirali osobnu korist, obično putem instrumenata kao što su veći proračuni i veće alokacije zaposlenika. Za te se alokacije pretpostavlja da za "šefa ureda" priskrbljuju osobne koristi, primjerice veću plaću, deblji tepih i veći osobni prestiž. Nadalje, ukazuje se da je pokoravanje jedna od glavnih briga institucionalizma racionalnog izbora, a do određene mjere i cijele institucionalne teorije. Problem pokoravanja može se shvatiti i kao skup igara što ih igraju akteri (obično zakonodavci), koji pokušavaju osigurati pokoravanje drugih aktera (obično birokrata), dok ti birokratski akteri obično traže veći prostor djelovanja. Za birokrate se u tom modelu ne pretpostavlja da su zli, nego samo da su sebični, i prirodno žele veći opseg za vlastite verzije javnog interesa u svom području politika, kao i za sve individualne interese koje mogu unaprijediti aktivnostima svoje organizacije. Napomenimo da nas pristupi racionalnog izbora ili, općenitije, ekonomski pristupi podsjećaju i na to da stvaranje institucija nije besplatna aktivnost. Stvaranje institucije zahtijeva ulaganje vremena i talenta, a može zahtijevati i upotrebu drugih opipljivih resursa želimo li da dizajniranje bude uspješno. Jedan dio racionalnosti u tom pristupu instutucijama jest utvrđivanje je li ulaganje resursa vrijedno mogućih koristi koje se izvlače iz institucije jednom kad je stvorena.

Postoje i pravci ekonomskog institucionalizma koji imaju naglašen historijski element. Daglas Nort (Douglas Notrh) je primjerice osvojio Nobelovu nagradu za svoje doprinose ekonomskoj povijesti koja se fokusirala na način na koji ekonomske institucije imaju dugotrajne učinke i oblikuju ekonomske ishode dugo nakon početne odluke da se stvore te institucije. Autor navodi da je historijski institucionalizam praktički bio prva verzija novog institucionalizma koja se pojavila u političkoj znanosti kao disciplini. Jedan od najranijih istraživačkih iskaza bila je analiza razvoja ekonomske politike u Francuskoj i Velikoj Britaniji koju je proveo Piter Hol (Peter Hall, 1986). Temeljni argument što ga je iznio Hol bio je da je za razumijevanje odluka o ekonomskoj politici koje se donose u tim dvjema zemljama (ili bilo kojim drugima) nužno razumijeti njihovu političku povijest i povijest javnih politika. Odluke koje su donesene tijekom '70-tih i '80-tih godina 20. stoljeća vrlo su jasno odražavale (u Holovoj analizi) uvriježene načine kreiranja ekonomske politike u tim dvjema zemljama. Nakon pažljivog razmatranja, autor zaključuje kako su na mnogo načina historijski institucionalisti najčudnija škola institucionalne teorije u političkoj znanosti. Ukazuje da je početni dojam dojam statičnoga i konzervativnog objašnjenja javne politike, a time i prevladavajuće pretpostavke hiperstabilnih institucionalnih struktura. Kasnije se uočava jasna dinamika prilagođavanja, i čini se da taj pristup nudi širi prostor za objašnjenje no što bi se moglo očekivati. Osim toga, historijski institucionalisti doista pružaju mogućnost razmatranja javne politike tijekom vremena, dok su mnogi drugi pristupi vezani vremenom, pa čak i prostorom. No, jedan od većih problema je da tumačenje institucionalne teorije nudi malo mogućnosti za predviđanje promjene, ili ih uopće ne nudi. Ipak čini se da taj pristup nije sposoban ni za što drugo osim za naknadno utvrđivanje promjena u ekvilibrijima. Nadalje, ovaj pristup zagovara dominaciju odluka koje su donesene u ranom razdoblju nekog programa ili organizacije. Pokušavajući prevladati kritiku da su pretjerano statični, zagovornici historijskog pristupa moraju se osloniti na objašnjenja kao što su "ideje" zbog kojih nalikuju na normativne institucionaliste ili pak na kognitivne teorije u sociološkom institucionalizmu. Historijski je institucionalizam središnji dio korpusa mišljenja novog institucionalizma o političkom životu. Unatoč takvom položaju taj pristup ipak ima određene probleme koji mu ograničavaju sposobnost objašnjavanja i predviđanja. 
 U petom se poglavlju razmatra empirijski institucionalizam. Najbogatiji dio empirijske literature o institucijama bavi se utjecajem razlika između predsjedničkog i parlamentarnog režima na uspješnost političkih sustava. To pitanje ostaje važno, osobito u razdoblju u kojemu je određen broj zemalja u procesu dizajniranja vlastitih demokracija. Kako izdvaja autor, ovisna varijabla u tim analizama - "uspješnost" - konceptualizira se na nekoliko načina. Na prvom mjestu, uspješnost može jednostavno značiti opstanak. Jedan segment literature o predsjedničkoj vlasti bavi se utjecajem tipa režima na stabilnost vlada. Argument glasi da su predsjednički režimi, zbog svoje usredotočenosti na jednu egzekutivu i nepostojanje sredstava za promjenu vlada bez izvanrednih mjera, obično krhkiji od paramentarnih. Za predsjedničke se institucije, dakle, tvrdi da su manje uspješne od parlamentarnih režima, unatoč dugoročnom opstanku SAD i uspjehu polupredsjedničkih sustava kao što su francuski i finski. Koalicijske vlade u parlamentarnim sustavima vlasti, primjerice, mogu biti prisiljene izvršiti više "nusplaćanja" strankama članicama no što bi vrijedilo za vlade s jednom strankom, pr. u Velikoj Britaniji, ili s ograničenim brojem stranaka u koaliciji, pr. u Njemačkoj. Uspješnost parlamentarnih i predsjedničkih sustava može se mjeriti njihovom sposobnošću da uopće donose zakone. Primjerice, analiza Arenda Lipharta (1984, 1994) o učinkovitom upravljanju većinskih parlamentarnih sustava (kao što je onaj Velike Britanije), a koji je suprotstavio konsenzusnim sustavima (kakav je u Nizozemskoj), dovela je do zaključka da su konsenzusne, koalicijske vlade i učinkovitije i reprezentativnije. Poseban primjer rasprave o predsjedničkim i parlamentarnim sustavima je podijeljena vlast ili rasprava o odvojenim institucijama u SAD. Jedno od zanimljivih institucionalnih pitanja je priroda središnjih banaka i utjecaj alternativnih institucionalnih uređenja na ekonomsku uspješnost. Temeljna je varijabla pritom stupanj neovisnosti središnjih banaka o izravnoj političkoj kontroli. Usporedba koja se često provodi jest neovisnost banke kao što je Bundesbank u Njemačkoj ili Federal Reserve Bank u SAD. Te banke mogu primijeniti instrumente monetarne politike (operacije na otvorenom tržištu, kamatne stope, zahtjevi za pričuvom) bez obzira na želje vlade u tom trenutku, i često to čine unatoč izravnoj suprotnosti sa željama vlade. Pretpostavka je da ta neovisnost omogućuje središnjim bankama donošenje odluka na strogo ekonomskim, a ne političkim temeljima. Naglašava se da u zemljama s autonomnim središnjim bankama postoji trend da bolje kontroliraju inflaciju od zemalja sa politiziranijim bankama. Usto, gotovo nema nikakve povezanosti s ekonomskim rastom ili, ako je i ima, riječ je o tome da su neovisnije banke povezane s nešto sporijim gospodarskim rastom. Autor naglašava da su pojmovi socijalni kapital i civilno društvo zapravo način da se kaže kako će bez ispravnog pristupa skupa društvenih vrijednosti strukturne manipulacije i pisanje ustava dovesti do malog broja pozitivnih rezultata.

U šestom poglavlju razmatra se sociološki institucionalizam. Kako se u uvodu navodi, čini se da je sociološka literatura mnogo jača u objašnjavanju procesa stvaranja institucija nego u opisivanju značajki institucija koje proizaze iz tih procesa. Nasuprot tome, politolozi (osobito oni koji djeluju unutar empirijskog i ekonomskog pristupa institucijama) bolje objašnjavaju učinke institucija nego što opisuju njihovo stvaranje ili raspadanje. Drugi razlog za određenu prividnu konfuziju u sociološkoj literaturu o institucijama neuspjeh je jasnog razlučivanja organizacija i institucija. Razmatraju se korijeni institucionalizma u sociologiji (od Vebera, Dirkema, Parsonsa, Selznika, do Ajzenštata), te modeli populacijske ekologije kao modeli organizacija. Jedno od najvažnijih pitanja u modelima populacijske ekologije jest opstanak organizacija u toj, vjerojatno neprijateljski nastrojenoj okolini. Bez ulaženja u podrobnosti različitih matematičkih modela koji bi se mogli upotrijebiti za objašnjenje opstanka organizacija, postoji određen broj činitelja koji služe za opisivanje procesa opstanka i stope "smrti" organizacija. Jedan od važnijih modela ovisi o starosti organizacija, pri čemu su i vrlo mlade i vrlo stare organizacije u osobitoj opasnosti da prestanu postojati. Jednako tako, s obzirom na ograničenu "sposobnost prenošenja" svake okoline, na opstanak organizacija utjecat će gustoća populacije. Kako autor sažima, baš kao što novine i restorani, koji su u velikom dijelu sociološke analize služili kao dokaz, mogu nastajati i nestajati, tako mogu i vladini uredi i interesne skupine. Teškoća je za javni sektor točno navođenje uvjeta okoline u kojima se institucije mogu stvarati i nestajati. Sociološki pristupi ipak su alternativa racionalističkim i individualističkim idejama koje prevladavaju u velikom dijelu suvremene političke znanosti.
 Institucije predstavljanja interesa objašnjene su u sedmom poglavlju. Postoji tradicija analiziranja političkih stranaka u organizacijskom smislu, što je prilično rano u povijest izučavanja političkih stranaka učinio Mihels (Michels, 1915). Način na koji stranački sustavi djeluju kao institucije može se upoznati tako da se ispitaju neki od glavnih modela stranačkih sustava. Sartori (1976) primjerice tvrdi da se stranački sustavi u zapadnim demokracijama obično pojavljuju u tri tipa: kao dvostranački, ograničeni dvostranački i izrazito višestranački. Umjereni višestranački suatav ima dva pola (obično lijevi i desni), baš kao što ih ima i dvostranački sustav, tako da se izborno natjecanje zbiva između dvaju blokova; u kampanju se može upustiti pet ili više stranaka, no temeljna je dinamika dinamika dvostranačkog sustava. Nadalje, autor izdvaja da literatura o prenošenju interesa i povezanost interesnih skupina s državom osigurava još bogatiji kontekst za strukturnu analizu. Zaključuje da političke stranke imaju mnoga obilježja birokracija, a interesne se skupine mogu pojmiti i kao prilično konvencionalne organizacije koje slučajno pokušavaju utjecati na javne politike. U određenoj se mjeri na te skupine može primijeniti ista logika populacija organizacija kao i na tržišne organizacije kao što su novine i restorani. Primjerice, Kvakik (1980) je opisao model ponašanja očekivanja koja postoje u savjetodavnim odborima norveške vlade - glavnoj sastavnici norveškog korporativnog pluralizma. Od predstavnika sastavnih organizacija očekuje se da surađuju s drugim organizacijama i da rade na općem konsenzusu, a ne da po svaku cijenu brane vlastite interese. Možda je "prikladno ponašanje" suprotno prividnim sebičnom interesu tih sudionika. Ta se karakterizacija, međutim, može održati samo ako se "igra" zamišlja kao jedno ponavljanje; izgradnja povjerenja i suradnje tijekom mnogih ponavljanja igre može biti bolja dugoročna strategija. U novije vrijeme sve je veće zanimanje za odnose među samim interesnim skupinama, te za način na koji skupine organizacija djeluju jedne na druge da bi utjecale na javni sektor, dijelom zato što nestaje sam korporativizam. Dominantno je poimanje odnosa između države i društva postalo poimanje "mreža" ili "zajednica" raznih vrsta. U tim idejama, koje se odnose na proces formuliranja politika, državne su organizacije samo mali dio velikog broja jednakih sudionika, a ne glavni akter drame. Pojam zajednice politika čini se sličnim normativnom institucionalizmu, pri čemu članstvo u zajednici definira posjedovanje zajedničkih vrijednosti. Suprotno tome, kaže autor, ideja mreža često je više mehanička, pri čemu članstvo definira putem interakcija. U institucionalnom smislu ta je verzija analize mreža više sociološka, pri čemu se struktura definira relacijski i kognitivno.

Posljednja verzija institucionalizma koje se razmatra u osmom poglavlju analizira se pod pojmom međunarodni institucionalizam. Objašnjavajući međunarodni sustav kao instituciju, autor kaže da međunarodne organizacije važnije u područjima ekonomske politike, njihova se pravila mogu provesti primjenom ekonomskih sankcija a da se ne mora pribjegavati upotrebi sile. Primjerice, MMF iskazuje jasno artikuliranu i internaliziranu logiku prikladnosti time što djeluje kao banka, a ne kao međunarodna organizacija za pomoć, te stoga svojim potencijalnim kreditorima nameće prilično visoke ekonomske kriterije. Jednako tako, teoretičar teorije igara lako bi mogao shvatiti interakcije MMF-a i nacionalnih kreatora monetarne politike kao igru koja se ponavlja, koja veoma nalikuje igrama kreiranja nacionalnih proračuna što su opisane pri razmatranju teorije racionalnog izbora. Izdvaja se da se pravila koja promulgiraju režimi države prihvaćaju kako bi smanjile vlatite troškove transakcija, kao i nepredvidivost koja bi inače obilježavala interakcije među suverenim državama u stereoptipnom svijetu međunarodne politike. Nacionalni su akteri spremni prihvatiti određena ograničenja vlastitog ponašanja kako bi postigli da se ista ograničenja postavljaju i njihovim neprijateljima (ili čak njihovim prijateljima). Čak i više nego u unutrašnjoj politici, svaki slom tih modela interakcija može imati značajne negativne posljedice za aktere, tako da su poticaji za održanje normativne integracije međunarodnih režima snažni, unatoč neprijateljskim odnosima među sudionicima u režimu. Kejden i Vildavski (Caiden i Wildavsky, 1974) dokumentirali su ulogu međunarodnih organizacija u nametanju "modernih" proračunskih standarda siromašnijim zemljama, a u novije vrijeme te iste međunarodne organizacije nameću "moderni" stil reforme administracije. Prisila se ostvaruje tako da se siromašnije zemlje, žele li sredstva od organizacija kao što je MMF ili Svjetska banka, moraju pokoriti njihovim zahtjevima. Ta prisila nipošto nije stvar prošlosti, jer te organizacije nastavljaju nametati vlastite vrijednosti manje razvijenim ili manje sretnim zemljama žele li one dobiti novac od tih organizacija. Iskustvo nekoliko azijskih "malih tigrova" potkraj '90-tih godina 20. stoljeća pokazuje veličinu utjecaja koju mogu imati te međunarodne organizacije. Dakle, međunarodni odnosi se često shvaćaju kao područje anarhije, a ne kao sfera u kojoj djeluju stabilne institucije. Taj bi opis trebao potvrditi da nije posve neopravdano razmišljati o režimima kao o nečemu što nalikuje na institucije na međunarodnoj razini. Zaključuje se da je teorijski i istraživački zadatak diferencirati režimske i nerežimske uvjete i dodatno razviti shvaćanje režima kao institucija. Taj pojmovni razvoj može zahtijevati mnogo užu povezanost međunarodnih odnosa i drugih aspekata političke znanosti (osobito komparativne politike) koja je karakteristična za svaki segment rasprave. 
 Nakon razmatranja različitih pristupa, zaključuje se da je temeljna značajka koja obilježava sve te pristupe, i njihove različite sastavnice, to što institucije smatraju središnjom sastavnicom političkog života. U tim su teorijama institucije varijabla koja objašnjava najveći dio političkog života, a ujedno su i činitelj koji zahtijeva objašnjenje. Temeljni je argument da su institucije ipak važne, i da su važnije od bilo čega drugoga što se može upotrijebiti za objašnjenje političkih odluka. Naime, u svim verzijama novog institucionalizma pojavljuje se temeljni paradoks: institucije formiraju ljudski akteri a one ipak ograničavaju te iste aktere. Taj paradoks, pak, zahtijeva, da svaki pristup nađe neko objašnjenje zašto navodno autonomni akteri prihvaćaju ograničenja institucije. Pažljivo se razmatra šest točki o institucijama kako bi se opisale sličnosti i razlike među različitim pristupima institucionalizmu. Različiti pristupi institucionalnoj analizi usredotočuju pozornost na važnost strukture u objašnjavanju političkog ponašanja. Razlikuju se po tome kako postuliraju taj utjecaj i ulogu koju daju ljudskom djelovanju. U svim pristupima neki element institucija - njihove vrijednosti, njihova pravila, njihovi poticaji ili model interakcija među pojedincima u njima - objašnjava odluke koje donose vlade. U većini tih teorija pojedinci ostaju važni akteri, no znatno se veći uspjeh može ostvariti razumijevanjem institucionalnih okvira u kojima djeluju. Možda više od bilo čega drugoga do izražaja dolazi individualni element kreiranja politika kad članovi institucije objašnjavaju koja su pravila i vrijednosti njihovih institucija. Autor izdvaja da se najveći dio političkog djelovanja sa stvarnim posljedicama ostvaruje u institucijama, te je stoga presudno razumjeti kako ta tijela djeluju i kako utječu na ponašanje pojedinaca koji u njima djeluju. Brojni pravci novog institucionalizma vode politologe prema tom razumijevanju, iako nijedna verzija institucionalizma ne može dati potpuno objašnjenje institucionalnog ponašanja.

Bez dileme, B. Gaj Piters, profesor političke znanosti na Sveučilištu u Pitsburgu (SAD), napisao je jednu od iznimnih studija o prirodi političkih institucija i ulozi institucionalne teorije u političkoj znanosti. Možda se nehotice može steći dojam da knjiga nije jednostavna za čitanje ili da je nezanimljiva, no u stvari se kroz različite aspekte institucionalnih pristupa i primjere koji izazivaju pažnju, s lakoćom može pratiti Pitersovo razmišljanje. Svako značajno djelo ima poticaj za svoj nastanak. U predgovoru je Piters spomenuo kolege koji su ga svojim razmišljanjem poticali, mjesta gdje se mogao sakriti i raditi, a što je u svojoj konačnici koristilo istraživanju i davalo snagu nastanku djela. Slijedom toga vjerujem da će i na našim područjima Pitersova knjiga koristiti, ne samo da se kroz nove spoznaje provjeri do sada spoznato, nego i da se obogate vlastita rasuđivanja i u stvaralačkom duhu unaprijede rasprave o institucionalnim teorijama. U cilju jasnog sagledavanja novog institucionalizma, knjigu B. Gaj Pitersa "Institucionalna teorija u političkoj znanosti: Novi institucionalizam", u izvrsnom prijevodu s engleskog Davora Stipetića, iskreno preporučujemo i to ne samo teoretičarima jedne discipline.