Početna strana > Prikazi > Helsinški proces protiv Srbije
Prikazi

Helsinški proces protiv Srbije

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
subota, 23. februar 2008.

(Fahri Musliu, Montirani procesi protiv kosovskih Albanaca 1999-2001, Biblioteka «Svedočanstva», Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd 2007, 518 str.)

Fahri Musliju (1948) radio je dugo kao dopisnik kosovskih medija iz Beograda. U ovoj knjizi sabrani su njegovi izveštaji sa suđenja kosmetskim Albancima, prebačenih u centralnu Srbiju nakon 1999. Njima je, kao borcima ili saradnicima OVK, suđeno za terorizam i neprijateljsko udruživanje. Pored Muslijuovih izveštaja, u knjizi su preštampane i odgovarajuće optužnice i presude, saopštenja nekih srpskih NVO, kao i pojedini komentari objavljeni u srpskoj štampi. Knjiga je prevod kosovskog izdanja na albanskom jeziku iz 2002. godine. Štampanje ove knjige finansijski je pomogao Fond za otvoreno društvo u Srbiji, a pozitivne recenzije napisali su Filip David i Rajko Danilović.

Knjiga je sastavljena samo od dokumenata, bez naknadnih komentara Muslijua. Dokumenti su odabrani tako da izražavaju prvenstveno poglede optuženih i njihovih advokata. Objavljeno je sve što ide u prilog optuženima: njihove izjave, izjave branilaca, pisanje albanske štampe sa Kosova, izveštaji i saopštenja NVO u kojima se podržavaju optuženi, kao i komentari srpske štampe koji su bili na strani optuženih. Stav autora se, osim ovakvom selekcijom dokumenata, vidi i iz naslova knjige, kao i iz uvoda, koji nije veći od dve stranice (str. 9–10).

Po Muslijuu, sva suđenja kosmetskim Albancima u Srbiji bili su “montirani politički procesi”. Reč je, smatra autor, ne o teroristima, ratnim zločincima ili pobunjenicima, već o običnim “ratnim zarobljenicima”, ili o ljudima koje je “policija pokupila na ulici, po kućama, prodavnicama, na radnim mestima”. Nakon hapšenja, objašnjava Musliju, “njihova sudbina bila je užasna: niti su imali kontakt sa porodicama, niti su imali pristup pravnoj pomoći u Srbiji, osim pomoći koju im je pružao Fond za humanitarno pravo, a posebno predsednica Nataša Kandić.”

Kako je došlo do tih suđenja? Posle povlačenja srpskih snaga sa Kosova, juna 1999, u Srbiju je prebačeno 2.100 kosmetskih Albanaca. Većina je ubrzo puštena ili razmenjena. U zatvorima je ostalo nekih 850 zatvorenika. Oko 200 njih bili su obični kriminalci, dok je oko 650 bilo povezano sa OVK. Onima koji već nisu bili osuđeni organizovano je suđenje, uglavnom u Nišu.

Neke presude danas zaista deluju problematično. Najpoznatiji je slučaj Fljore Brovine. Ona je bila lekarka koja je jedno vreme radila i kao tzv. ministar zdravlja u samozvanoj vladi Bujara Bukošija. Tokom 1998. i 1999. Brovina je slala sanitetski materijal iz svoje ordinacije ranjenicima OVK, nekoliko puta je obišla bolnicu OVK u Gladnom Selu i davala pripadnicima OVK svoje prostorije kako bi se sastajali. Ona nije uradila ništa više od toga. Ipak, osuđena je 9. decembra 1999. na 12 godina zatvora.

Od Flore Brovine odmah je napravljena žrtva i simbol “represije zločinačkog srpskog režima”. Ona je predstavljana kao “pesnikinja i humanista”, koja je samo u trenucima stradanja bila uz svoj narod. I to je verovatno i bilo tako. Da je država Srbija vodila pametniju politiku, da je samo imala više sluha za javno mnjenje, nikada od Flore Brovine ne bi napravila žrtvu. Jer Brovina je bila idealna da se pokaže sva “surovost srbijanske represivne politike” i “Miloševićevog diktatorskog režima”. Žena, lekarka, pesnikinja, majka, dobrotvorka, Brovina je poslužila da se svetskoj javnosti pošalje poruka – eto šta rade ti Srbi, eto ko su sve njima teroristi!

Brovina je poslužila kao kišobran pod koji su sklonjeni istinski teroristi, istinski zločinci i ubice. Medijski manipulanti poslužili su se sledećom logikom: 1. za Srbe, Brovina je terorista i ratni zločinac; 2. Brovina je očigledno nevina; 3. dakle, nevini su i svi ostali albanski teroristi i ratni zločinci.

A to je učinjeno i u ovoj knjizi. U njoj su, kao što rekosmo, svih dvesta Albanaca, osuđenih 1999–2001, nevini kao jagnjad. Nevini su čak i braća Mazreku, pripadnici OVK i patološki zločinci koji su mučili i ubijali decu i žene u Klečki 1998. godine. Da podsetimo, reč je o zločinu nad oko stotinu srpskih civila, pokupljenih pošto su se jedinice OVK povukle iz Orahovca i Mališeva. Civili su prebačeni u selo Klečak gde su bestijalno mučeni i svi do jednog pobijeni.

Bekim Mazreku priznao je i detaljno opisao streljanje tri žene, dvoje dece (od 8 i od 11 godina), dva mladića i tri starca. Ljuan Mazreku iscrpno je opisao mučenja zarobljenih muškaraca (uključujući i dečake) odsecanjem ušiju, vađenjem očiju i odsecanjem ruku do zgloba. On sam je osmogodišnjem dečaku odsekao uvo. Pričao je kako je jedan od zapovednika, Gani Krasnići, silovao tri devojčice od 12 do 15 godina. I on sam je silovao jednu. Misli da se zvala Jovana. Kad su završili, nije bilo žene koja nije bila silovana. Posle mučenja, sva deca, sve žene i svi muškarci bili su streljani. Tragovi zločina su zatim uklonjeni tako što su, između ostalog, leševi isečeni i bačeni u krečanu ili spaljivani.

Priznanje braće Mazreku snimljeno je i emitovano na RTS. Priznanje je dato u istražnom postupku, dakle, pre suđenja. Ovo emitovanje je, naravno, bilo povreda prava optuženih. Ipak, veličina i odvratnost zločina izgledali su kao dovoljan razlog da se svetu pokaže šta je OVK. Da se pokaže da OVK nije nikakva romantičarska družina ljubitelja poljskog cveća i narodnih umotvorina, već najobičnija teroristička organizacija. Zbog izbijanja rata suđenje braći Mazreku nije moglo da počne. Oni su prebačeni u centralnu Srbiju. Proces protiv njih započeo je 3. aprila 2000.

Treba reći da su SAD i EU, odmah nakon 5. oktobra 2000, od novih vlasti zahtevali da se odmah puste svi albanski zatvorenici. Fljora Brovina je hitno vraćena na naslovne stranice štampe kao osvedočeni simbol albanskog mučeništva. Tako je ona 1. novembra 2000. puštena. Usledilo je, prema Zakonu o amnestiji, puštanje i drugih lakših osuđenika sa Kosmeta. Ali braća Mazreku su bili optuženi za tako užasne zločine da je njihovo suđenje nastavljeno. Konačno, 18. aprila 2001. godine proglašeni su krivim i osuđeni na 20 godina zatvora.

Za advokate osuđenih, za Fond za humanitarno pravo i, naravno, za Fehrija Muslijua i ovo suđenje je bilo nepravedno. Nije bilo materijalnih dokaza zločina, a priznanje je dato pod torturom i uticajem droge. Dokaze je zaista bilo nemoguće skupiti iz dva razloga. Prvo, svi stari sudski spisi ostali su u Prištini, a sa njima i odgovarajući materijalni dokazi. I drugo, Klečka više nije bila pod kontrolom istražnih i sudskih vlasti Srbije. Čak i da je obezbeđena saradnja sa Unmikom, pripadnici OVK kontrolisali su teren. Moglo se lako pretpostaviti šta se u međuvremenu dogodilo sa preostalim dokazima ili sa mogućim svedocima.

Ipak, priznanje braće Mazreku nije bilo jedino na osnovu čega su oni osuđeni. Pojavio se i jedan svedok koji je dao odlučujuću potvrdu optužnici. On je svedočio, sa prikrivenim identitetom, na zatvorenom delu suđenja. Reč je o Srbinu iz Orahovca. Pošto se njegova porodica još uvek vodila na spisku “nestalih”, on nije želeo da mu se otkriva identitet. Svedok nije video mučenje i streljanje u Klečki. Ali je do tančina opisao šta se sve događalo u Orahovcu i Mališevu u julu 1998. Taj opis se u dlaku poklapa sa onim delom priznanja braće Mazreku koji se tiče zarobljavanja orahovačkih civila. Postalo je jasno da priznanje braće Mazreku, kako god da je dato, nije puka policijska izmišljotina. Ono je bila najstrašnija istina.

Suđenje i presuda braći Mazreku verovatno da nisu bili pravno savršeni. Ali u postojećim uslovima, oni jesu bili dovoljni svakom razumnom i savesnom čoveku da sagleda čudovišne razmere jednog zločina. Braća Mazreku su bili teroristi, ubice i zločinci. Reći da su i oni, kao Fljora Brovina, politički zatvorenici, da nevini leže zatvoru, užasan je greh, naročito prema onoj sirotoj deci mučenoj i pobijenoj u Klečki.

Još veći greh je što više zaista nema materijalnih dokaza za zločin u Klečki! Za to su odgovorni pre svega Unmik i Haški tribunal. Oni ne samo da ništa nisu preduzeli da sačuvaju stare i otkriju nove dokaze. Haški tribunal je tako traljavo odradio suđenje Fatmiru Ljimaju, organizatoru krematorijuma u Klečki, da je on, krajem 2005, oslobođen “usled nedostatka dokaza”! Uz to, nakon mnogo pritisaka i ucena, svi albanski zatvorenici u Srbiji pušteni su na slobodu. Oslobođeni su i braća Mazreku, 26. marta 2002. godine.

Tako se danas za javno mnjenje kosmetskih Albanaca i za najveći deo svetskog javnog mnjenja Klečka zapravo i nije dogodila! Klečka više nije zločin. Klečka više ne zahteva pravdu. Klečka više ne traži “suočavanje sa prošlošću”. Klečka je najobičniji “srbijanski mit” u koji veruju još jedino “nepopravljivi srpski nacionalisti”.

A pošto se Klečka nije dogodila, pošto su braća Mazreku nevini, pošto Srbi tako patološki lažu i kleveću jadne dobre učekaovce, još jednom je dokazano da Srbija više nema pravo na Kosovo. To doslovce piše u ovoj knjizi! Ali to nije napisao autor. To je napisao izdavač – Helsinški odbor za ljudska prava. U “Reči izdavača” lepo stoji: “Sudski procesi kosovskim Albancima pred sudovima u Srbiji, jedan su od mnogobrojnih svedočanstava dugogodišnje represije srpskih vlasti. (...) Sudbina ljudi o kojima svedoči ova knjiga samo je deo sumornog mozaika koji upućuje na razloge zbog kojih je suživot Srba i Albanaca u istoj državi postao nemoguć” (str. 4).

Dakle, zbog ovih “političkih suđenja”, kaže nam naš Helsinški odbor, zbog ovog “sudskog terora” nad jadnom i nevinom braćom Mazreku koji nikada ni mrava nisu zgazili, “suživot Srba i Albanaca u istoj državi postao je nemoguć”! Kosovo, dakle, po našim ljudskopravašima, ima sve moralne razloge da se otcepi od Srbije! Izgleda da je upravo tome i imalo da posluži objavljivanje ove knjige. Jer, kao što kaže izdavač, “objavljujući ovu knjigu(...) obraćamo se srpskoj javnosti čiji veći deo odbija da se suoči sa ovakvim činjenicama” (4).

Dakle, suoči se Srbijo. Suoči se sa činjenicom da za naše ljudskopravaške borce i borkinje kada neki Srbin napravi ratni zločin, onda je to genocid za koji su kolektivno odgovorni svi Srbi, od onih u kolevci, do onih u bolnicama. Jer, kao što to lepo reče jedan visoki funkcioner Helsinškog odbora – “u Srbiji samo kamen nije kriv”! (Okrugli sto Helsinškog odbora "Šta blokira proces suočavanja u Srbiji", Beograd, 5. decembar 2006) Naprotiv, ratni zločini nad Srbima i nisu ratni zločini. To je najobičnija srpska nacionalistička propaganda. A suđenja na kojima su oni dokazani, čak i nakon 5. oktobra, nisu ništa drugo do “montirani politički procesi nevinim žrtvama”.

Zato blagodarimo izdavačima ove knjige. Oni su zaista pomogli da se Srbija suoči. Da se suoči sa sobom, ali i sa njima. Trudeći se da zatrpaju gorku istinu o žrtvama iz Klečke, oni su nam najbolje pokazali šta je ono što treba najviše da čuvamo.

Objavljeno u Pečatu, 22. februar 2008, br. 1, str. 30–31.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner