Početna strana > Prenosimo > Rat za Brčko
Prenosimo

Rat za Brčko

PDF Štampa El. pošta
Dragoljub Žarković   
petak, 22. januar 2010.

(Vreme, 21.1.2010)

Odlazeće izjave: Parole i hladna glava

Sve se ovde pobrkalo. Stipe Mesić nikako da se skine s opijata vlasti. Kako se bliži dan odlaska sa Pantovčaka, sve je ratoborniji. Ako, kaže, Srbi iz Srpske raspišu referendum o samostalnosti Banjaluke od ostatka "tamnog vilajeta", Hrvatska bi morala "intervenirati" i vojskom preseći koridor kod Brčkog, vojno i nasilno, kao potpisnik Dejtonskog sporazuma.

Mašala, što bi rekli u Bosni. I Boris Tadić je protiv referenduma, kako nam je saopštio pre neki dan, iz istih razloga: i Srbija je potpisnik Dejtonskog sporazuma.

Ali, gle apsurda! I Milorad Dodik je za poštovanje Dejtonskog sporazuma, a njega bi hteli da menjaju u smislu veće centralizacije vlasti političari iz Sarajeva, pa bi po logici poštovanja Dejtona, Mesić trebalo da zagovara desant na Zenicu recimo, a da Brčko i Srbe ostavi na miru.

Dejtonski kamen nije u Dodikovoj cipeli. Njemu je za sada ovo što ima puna šaka brade i vlasti, nego se jogune centralne vlasti koje se tako zovu, svesne da imaju međunarodni legitimitet a da na unutrašnjem planu slabo stoje.

Tadić im je ovu ranu dosolio prisustvom na proslavi punoletstva Republike Srpske, dosta opskurnoj proslavi, ali oni bolje nemaju u istoriji postojanja ovog naroda na tom prostoru, kad su se već odrekli AVNOJ-a, Jajca i ostalih ofanziva, u čemu su, uzgred, konstitutivni narodi složno učestvovali.

Dakle, Mesić je protiv promena dejtonskog duha, Tadić je protiv iste stvari, Dodik se protivi takođe, i to najviše, pa ispada da bi Mesić, da ratuje protiv Srba po navici, makar i zbog onog oko čega se Srbi s njim slažu.

Jer, koliko je poznato, Dejtonski sporazum bi da menjaju oni koji su ga nametnuli shvatajući da je to njima neracionalno i skupo, što je verovatno tačno.

Biće da Mesić piše memoare pa već radi na marketingu buduće knjige, a zna da tu robu ne prodaje hladna glava, već vruće parole protiv arhetipskog neprijatelja svakog malog naroda – suseda.

Stubovi i frontovi: Šta nam rade komšije

Znam da nije lepo prepisivati, pa ni samog sebe, ali kad sam se već dohvatio teme dozvolite mi da se citiram, u nedostatku boljeg izvora:

Do pre neki mesec pričalo se o četiri stuba na kojima se temelji srpska spoljna politika, a ovih dana aktuelna su četiri fronta: Kosovo, Bosna, Hrvatska i Crna Gora, a može i drugim redosledom.

Dobro, jesu to povezane stvari i niko se nije mnogo začudio što se spoljna politika "vratila kući"; nismo mi neka velesila da po ceo dan raspravljamo o ruskom i japanskom caru.

Ispostavilo se da se temelji za stubove visoke politike grade u svom dvorištu i u najbližem komšiluku. Evropa, Amerika, Rusija i Kina, kako to gordo zvuči, ali ovde se radi o rvanju u balkanskom blatu.

Poslednji udarac je uspostavljanje diplomatskih odnosa između Crne Gore i Kosova, što je, kao diplomatski kontraudarac, dovelo do povlačenja srpskog ambasadora.

Pre toga, srpskog ministra za Kosovo, kao nekog turistu bez vize i para za boravak, vratili su, dosta ponižavajuće, s granične rampe s Kosovom.

Federalni deo Bosne traži da Tadić pritisne Dodika, a uputno je razmišljati i o tome koliko su iskrene, a posebno koliko su delotvorne reči Ive Josipovića, novoizabranog predsednika Hrvatske, posebno kad mu negde polovinom februara objasne šta znači američka politika ohrabrivanja priznavanja Kosova, što su već objasnili Milu Đukanoviću.

Poneti idejom o "četiri stuba", domaći akteri politike sve češće su se predstavljali kao regionalna sila, što je nama lepo bilo čuti, ali susedi, poneki poučeni i iskustvom, tu ideju nisu primili sa oduševljenjem, pa kao da podmeću one čuvene klipove u točkove srpske diplomatske revolucije.

Pametna "načertanija" ne dobošare se naokolo, tim pre što ovo zahlađenje odnosa sa neposrednim okruženjem može imati jak uticaj na sve ostale poslove: od običnog života ljudi preteklih u tom okruženju do privrednih poslova u kojima ne treba biti naročito domišljat pa da se shvati da ćemo robu lakše prodati komšijama nego Kini.

Kulminaciju tog "pokreta otpora" protiv srpskog regionalnog liderstva možemo pronaći i u najnovijoj najavi kosovarskog plana za reintegraciju severnog Kosova u prištinske institucije, a ta stvar je, tvrdi Tači, u "finalnoj fazi". Tačiju ne veruju ni njegovi, pa što bi mu mi verovali. Ali, politika pritiska ka definisanim nacionalnim interesima Srbije i sadržana je u postavljanju što većeg broja pitanja i tema, do onog broja koji prerasta kapacitete razumnog i mogućnog odgovora.

Deklaracija o Srebrenici jedan je od odgovora na pitanje staro 15 godina, toliko dugo je prevazilazilo kapacitete razumnog odgovora. A po svoj prilici biće dobra prilika da se ovi naši porvaju između sebe, kao što se ničim izazvani pobiše i oko NATO, a regionalni lideri ne šetaju okolo s masnicama dobijenim u međusobnoj tuči (Blic, 18. januar 2010).

Traganje za ravnotežom: Glupost nema odgovora

No, sama činjenica da se koloplete novi okvir spoljne politike nosi sa sobom određenu težinu i odgovornost. Svima je, valjda, pa i Stjepanu Mesiću, jasno da je sve to što se duva i busa u prsa tek onaj njegoševski tužni sijerak među vihorima, po bilo kom pravopisu, i da Evropi postajemo poželjni tek kad se uravnoteže centripetalne regionalne tendencije.

Šta je to u nama što bi moglo biti privlačno jednoj uljuđenoj Evropi gde, ruku na srce, unifikacija standarda življenja kao vrednost opasno prevazilazi kulturne standarde, barem u poimanju tamošnje malograđanštine koja je pristala da komfor, često podruku sa dosadom, dominira nad individualizmom. Tramvaji su bešumni, niko ne pljuje po ulicama, pesme su vrlo evrovizijske, kao i naše uostalom, dobro se igra fudbal i narod se saginje samo kad je neka postbožićna rasprodaja pa se utrkuju ko će se prvi provući kroz ona rol-vrata supermarketa koja odvajaju svet nužnosti od čarobnog sveta rasprodaja.

Odgovor na to pitanje nije baš teško dati: ovaj okrajak okrajka Evrope privlačan je za celinu upravo zbog pitanja bezbednosti, rata i mira.

Otuda ova mesićevska ofanziva na Brčko, kao posebnog distrikta, uzgred pod kontrolom specijalnih, ne samo evropskih sila, jeste tek izazivanje žestokog srpskog odgovora koje može biti u funkciji bolje prodaje pretpostavljene Mesićeve knjige, ali nikako u korist srpskog interesa da se racionalnim sredstvima postigne što veći profit na pijaci bešumnih tramvaja.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner