Početna strana > Prenosimo > Nemački torpedo
Prenosimo

Nemački torpedo

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Reljić   
petak, 04. jun 2010.

(Fond Slobodan Jovanović, 3.6.2010)

Ovih dana novine su objavile da se Nemačka protivi ubrzanom primanju Srbije u Evropsku uniju. Jedan Nemac - iz našem DS bratskog SPD (po majci Internacionali) - kako Bi-Bi-Si javlja, dodao je - „nažalost protiv”. Odmah je i onima koji su do juče javljali kako nas u Brislu čekaju raširenih ruku „postalo jasno” da Nemačka nije sama. Utešno, Grci su rekli da oni jedva čekaju da nas vide u Uniji. Ali, to je zaista utešno. Jer, kad se i sama Holandija protivila to je zlokobno. A kad su među protivnicima Nemci, onda je to sasvim otrežnjujuće. Vreme je da se siđe sa oblaka…

U čemu je novost? Kao da je Nemačka ikad davala drugačija obećanja od one otužne fraze kako će nas „podržati na evropskom putu” - bez specifikacija, bez i najrudimentarnijih vremenskih odrednica, bez konkretnih naznaka, detalja, jasne podrške. A Nemci, kad hoće, nisu tako benigni. I kao da nam prethodni ambasador Nemačke Andreas Cobel nije, i pre nego što je oglašena Svetska kriza, jasno da jasnije ne može biti, rekao da prizemljimo naše nade, jer daleko je 2025.  Daleko je ako verujete sopstvenim ušima. Ali ako bolje znate od onih koji „znaju”, onda nema razloga da ne nastavite da udarate glavom o Berlinski zid, jer nikad se ne zna kad će on popustiti.

Međutim, ovo što se nama sada dešava je više od neuspeha banalne partijske politike. I politikantstva „interesnih grupa”. To je već priča o društvenim zakonitostima. Jasno je da našim ljubiteljima „Evropske unije bez alternative” to ne zvuči ozbiljno. Kako može nešto u šta oni veruju da ima problema. Apsolutno im je nezamislivo i da ima zrno istine u onoj zgodnoj dosetki čuvenog berlinskog doktoranta, koji se posle pretvorio u najveće sumnjalo u kapital i kapitalizam: da se istorija ponavlja, ali „jedanput kao drama, drugi put kao farsa”. Oni su odavno, i jednom za sva vremena, iz svojih vidokruga proterali skeptike i pesimiste obeležavajući ih kao leprozne. Okrenuti isključivo budućnosti oni odbijaju da gube i trenutak na opomene, kao na primer, da „nasuprot simulaciji linearne istorije ‘in progress’ , treba dati prvenstvo tim uzvratnim udarcima, tim zlokobnim zakrivljenostima, tim laganim katastrofama koje jedno carstvo podrivaju mnogo uspešnije nego velike pometnje”.(Bodrijar)

Dobro, to jeste filozofija. Ali, eto, može da se desi da ima više veze sa stvarnošću nego beskrajno spinovanje u javnom mnjenju pod potpunom kontrolom. I, zaista, kojeg to političkog praktičara može zanimati tako komplikovana misao u delatnosti gde se čitava stvarnost pretvara u izborne slogane i televizijsko „farbanje” grube stvarnosti? Ali naše nekritičke ljubitelje ekspresnog „uletanja u Evropu”, eto, zadesilo je i to. Odbijajući da priznaju da Velika kriza uopšte postoji, a posebno da traje, oni su „grčku finansijsku tragediju” minimizirali više od nemačkih glasača. A nemački političari zavise od tih „prizemnih strahova” pojedinaca koji su kao miševi. I, eto, oni neće da Veliku ideju dele sa svima nego sebično gledaju da na svaki način sačuvaju svoju platicu.

I sad ćemo mi,” Zapadni Balkan”, „bez koga Evropa ne može da postoji u svoj svojoj punoći”, stajati pred kapijama Unije kao zloslutnici. Do daljnjeg.

Posle Grčke nemački poreski obveznik (i birač) neće ni da čuje za bilo kakvo mešanja sa siromasima. Dosad su, iz razloga uspešne manipulacije, stavljali ulogu dobrotvora kome je od toga sve bolje. Ali on je živeo da Grci, Rumuni, Bugari, Poljaci i ostali sa „bednog Istoka” u Uniju samo dobijaju. Kad bi danas neki genije nastojao da mu objasni da je međunarodna ekonomska razmena tako „štelovana” da jači u toj „jagmi” u proseku uvek dobijaju više - on bi to odbio s prezrenjem. I razumeo kao podvalu. Jer, ako je to tačno zašto on sad živi sve gore. Zato je Angeli Merkel jednostavnije i korisnije da „prizna” kako je bolje „otrovane bedom” gurati dalje od sebe. Ili, neka prodaju svoja ostrva, zemlju, to što im je ostalo.

I šta će u toj situaciji prosečnom Nemcu danas bilo kakva veza sa Srbima i inim Balkancima? Izuzimajući situaciju da ga je neki „iskreni demokrata” pozvao na Sv. Nikolu, pa da za slavskom trpezom kao pristojan čovek pazi da ne kvari raspoloženje domaćina, nije moguće zamisliti Nemca kako govori „u korist proširenja Evropske Unije zemljama “Zapadnog Balkana” “. Jer, pre svega kriza jenjava samo u izjavama naših ministara i naših savetnika predsednika i premijera. Normalan svet se kloni tolikog optimizma.

Zato je od zvaničnih reči, za našu orijentaciju, važniji „izveštaj s lica mesta” jednog Mileta, koji se javio u jednoj živoj raspravi na internetu: „Ljudi, ja sam u zapadnoj Evropi, u Evropskoj uniji”, piše on. „Našao sam posao preko veze s privremenim ugovorom, a kad mi istekne, nadrljao sam. Poslova nema. Ima dosta nezaposlenih. Takođe i mladih koji ne mogu da nađu bilo kakav posao. Fakultetski obrazovani traže radničke poslove, ali nema ni takvih poslova. Šta da vam više kažem. EU je previše izreklamirana, ali daleko je od predstavljenog u reklami. USA je propala, takođe nema više poslova, kao ni u EU, tako da nema razloga da neko žali za istim. Kina ima godišnji rast 10%, Brazil sličan, dok u EU i nema privrednog rasta kao ni u Americi. Srbi treba da se orijentišu ka zemlji, poljoprivredi i od Srbije naprave Holandiju, jer ni zapadnjacima na Zapadu nije lepo. Javljam se čisto da ne misle da je sve med i mleko.” Hvala, Mile! Gde bi nam kraj bio da naši vlastodršci osluškuju takve savetnike. Ne bi gubili godine tumaranja stranputicama i kroz magle kao onaj dobri svet iz Domanovićevog „Vođe”.

Ko prima nove putnike na probušen čamac na sred uzburkane reke…

A zamislite da ste vi lično nemački poreski obveznik: godinama primećujete kako poznanici ostaju bez posla, supruga uspeva da radi četiri sata; odustaje se od letnjeg „urlauba” na Ibici; deca se nerviraju što im se smanjuje „trinkgeld”; u pivnici i glava porodice broji krigle i u džepu znojavom rukom steže otanjeli smotuljak evra; televizija je puna priča kako se Amerika suočava s krizom kakva je bila one 1929. posle koje je došao nacizam; štrajkovi „arbajtera” firmi, u kojim bi se najradije zaposlio svaki Nemac, „Mercedesa”, „Audija”, „Poršea” postaju svakodnevica; prodaja automobila se prepolovila; prazniji budžet znači prljavije ulice; metro je tako krvnički iškraban da se oseća taj užas koji tera crtača da ovako pokazuje unutrašnji košmar; bes siromašnih i obojenih se može opipati kad prolazite kvartovima sivim i surima; sve češće u izlozima cedulja „lokal se izdaje ili prodaje”; ne samo baka Berta nego i ljudi za koje ste mislili da se toga više i ne sećaju pominju „DM”; deca pitaju kako je izgledala “naša marka”; iz nepoznatih dubina se pojavljuju „levičari”, takoreći komunisti, a ne radi se o „poraženim snagama” iz DDR-a i iza njih ne stoje neugašeni restlovi starog „Štazija”; i ti Grci, do juče su izgledali kao baš dobri konobari i uslužni vlasnici pansiona u kojima se za pristojnu cenu moglo leškariti na suncu i razgledati ono staro kamenje o kojem su dosadni srednjoškolski profesori istorije toliko pričali, a i kad zbrišete kući i upalite TV ono, to isto kamenje, se čak pojavljivalo i na MTV-iju…

I sad, posle Grka (a bogami i Španaca, Portugalaca, Italijana, Iraca, a da se o bednim istočnjacima i ne govori) da vam se Angela Merkel založi za prijem Srba u Uniju. Ma, oterali biste je u… u njeno selo u bivšem DDR-u, ako treba. Kakvi Srbi! Pa, do juče se govorilo da su gori i od Rumuna i Bugara! Ko prima nove putnike na probušen čamac na sred uzburkane reke, na šta Unija danas podseća. Pa, nije Unija „hitna pomoć”.

Ko su uopšte Srbi Nemcima da bi o njima posebno brinuli? Uvek je u tom odnosu varničilo. Uvek na suprotnim stranama. I u daljoj i u nedavnoj prošlosti. Koliko je sa njima samo bilo muke u poslednje tri decenije. Jugoslavija, JNA, ratovi u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni… Uvek Srbi „na putu u svetlu budućnost”, ali kao „remetilački faktor”. Genocid, čak se pominjao na TV. Pa, ako se dobro sećamo, i sami su priznavali da su ubice. Haški tribunal zbog njih otvoren. I bombardovati ih se moralo, zbog Kosova. Slobodan Milošević! Na TV se pripovedalo da je to „Balkanski kasapin”. Nisu ni drugi na Balkanu cvećke, ali su bar „kooperativni”, nisu ratovali s NATO-om. Ti Srbi ni sad neće da priznaju „demokratsko Kosovo”. Čak tužakaju zemlje demokratskog sveta Međunarodnom sudu. I petljaju sa Rusima, i…

Uostalom, kad bih bio nemački poreski obveznik koji bi pratio šta srpski političari govore o Uniji, bio bih gotovo siguran da ne treba da žurimo s njihovim prijemom u „porodicu bogatih naroda”. Jer, ti ljudi uopšte ne razmišljaju šta će da rade, nego samo sanjaju kako su se prikačili na predpristupne fondove da isisavaju neku pomoć, a i svom narodu ne govore kako će u Uniji morati da se radi, nego kako se tu uživa.

Još jedan „izveštaj s lica mesta”: “Iskreno da vam kažem živim u Švedsku, al’ sve Balkance više vole i cene nego nas Srbe, što me jako nervira. Hrvate vole, jer kod njih idu na more, Bosance vole zbog Zlatana Ibrahimovića, a za nas neće ni da čuju. Za nas samo znaju da smo neki zločinci. Surova istina! Pa tako je i sa Nemcima.”

Ako još porazgovarate s prijateljima i poznanicima, koji kao naš Mile na svojoj koži osećaju evropske probleme, izgleda logično da prosečan Nemac tako misli. Ali, da li „to” neki normalan srpski demokrata, liberalni-demokrata, plus-ekspert, pa i sveže preobraćeni neosocijalista može da prihvati kao čin Evrope. Ma, taman posla. U njihovim glavama nema mesta za takvu Evropu. Kao što njihovi dedovi nisu verovali da Sovjetski Savez liči na priče klevetnika i lažova. I šta?

Opet dolazi vreme katarzičnog samoranjavanja u Srbiji. Kako će se ovaj obrt s Nemačkom objasniti? Lako. Mi smo krivi! Zanovetamo. Koliko nam je trebalo da „sazrimo” za Rezoluciju o Srebrenici? A uhvatili smo se i tog Kosovo kao pijan plota. Pa, suvereniteta, pa identiteta, pa ne možeš ovom našem prostom narodu da objasniš da ni NATO nema alternativu. I sve tako. „Ne znam, ali ova situacija, na primer, s Mladićem nije iskorišćena na pravi način”, javlja se ovih dana u internetskim „javnim raspravama” jedan Dragan: „Sada i da ga uhapse i isporuče toliko se novih zahteva nagomilalo da će taj zahtev biti nebitan. Umesto da je ta situacija iskorišćena pre godinu dana kao zamajac za ubrzanje integracija, sada bismo već možda bili kandidat ili blizu kandidature, pa niko ne bi mogao da koči dobijanje statusa kandidata. Sami sebe kočimo i to je suština priče.”

Da. Najbolje je kod ovako formulisanih mišljenja što čovek ne zna da li je u pitanju ironija, sarkazam ili smrtna ozbiljnost. Što je u našoj situaciji više i nebitno.

 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner