Početna strana > Prenosimo > Evropska unija priprema se da dokusuri srpsku državnost
Prenosimo

Evropska unija priprema se da dokusuri srpsku državnost

PDF Štampa El. pošta
Petar Iskenderov   
utorak, 18. avgust 2009.
(Fond za stratešku kulturu, 17.08.2009)

Ako je verovati srpskim medijima, već najavljena za 20. oktobar poseta predsednika Rusije Dmitrija Medvedeva Beogradu imaće sudbonosni značaj za Srbiju. Sam termin dolaska ruskog lidera izabran je simbolično: 20. oktobra 1944. godine jugoslovenski partizani i jedinice Crvene armije su posle krvavih bitaka oslobodili Beograd. U Srbiji ne sumnjaju, da će ruska strana i dalje pružati toj balkanskoj zemlji svestranu političku i ekonomsku pomoć. Njeni osnovni pravci su poznati: podrška srpskom zahtevu u Međunarodnom sudu OUN u vezi proglašenja nezakonite nezavisnosti Kosova (pretres će početi 1. decembra) i energetska saradnja. Tokom poslednjih dana tome je pridodato i odobravanje srpskoj vladi kredita u slučaju da propadnu sadašnji pregovori Srbije o novoj tranši sa Međunarodnim monetarnim fondom.

Međutim, uz tradicionalno obraćanje „matuški – Rusiji“ u teškim za sebe trenucima, aktuelne srpske vlasti istovremeno čine poteze, koji evidentno ugrožavaju dalje opstajanje Srbije kao jedinstvene države. Uz pratnju apela koji odjekuju sa visokih međunarodnih tribina da se poštuju suverenitet i teritorijalni integritet Srpske države, njeno rukovodstvo već je donelo odluku kojom se na teritoriji zemlje stvaraju nova „kosova“. Radi se o sprovođenju administrativno-teritorijalne reforme, kojom se predviđa transformisanje Srbije u zajednicu regiona.

Do najnovije reforme u sastavu Srbije nalazile su se dve autonomne pokrajine – Vojvodina i Kosovo i Metohija. Ostali pak deo teritorije republike slovio je za Centralnu Srbiju i nalazio se u direktnoj podređenosti republičkim vlastima. Međutim, početkom jula Skupština Srbije usvojila je zakon o regionalnom razvoju, prema kome se teritorija zemlje deli na sedam regiona.: Vojvodina, Beograd, Zapadni region, Istočni region, Centralni region, Južni region i Kosovo i Metohija.

Sprovođenje regionalizacije – to je glavni zahtev koji je Evropska unija 2008. godine predočila Srbiji kao uslov za prijem zemlje u tu organizaciju. Indikativno je , doduše, da se u zvaničnim odlukama o zahtevima Brisela vešto zaobilazi pitanje Kosova kao jednog od srpskih regiona. Konstantno se potencira da na teritoriji te srpske pokrajine funkcioniše civilno-policijska misija Evropske unije. Međutim, neregulisani status Kosova, po mišljenju EU i njegovog izvestioca za Srbiju Jelka Kacina, nije prepreka za regionalizaciju preostalog dela zemlje. Čak štaviše, Srpska država, po rečima slovenačkog diplomate, prosto je u obavezi da se regionalizuje ako želi „da koristi pomoć koju Evropska unija odobrava zemljama – kandidatima“.

Prema informacijama srpskih izdanja, najpre je vlada zemlje nameravala da izvrši regionalizaciju tek u „statističkom“ planu – kao meru za uređenje pitanja polaganja računa i planiranja. Međutim, pre nekoliko meseci oglasio se i predsednik Boris Tadić sa svojom izjavom koja se ne sme zaobići. On je zahtevao da se ne ograničava administrativno-teritorijalnim korekcijama, već da se na regione realno prenese značajan deo ovlašćenja centralnih vlasti, zbog čega je potrebno da se unesu i principijelne promene u ustavu zemlje. „Nije prirodno da samo Vojvodina u Srbiji bude region sa fiksiranim pravima, dok istovremeno i drugi regioni žele da steknu ista takva prava“. Imajući u vidu da je Vojvodina danas već razradila i usvojila sopstveni Statut, koji joj daje političko-administrativnu, budžetsku i poresku samostalnost, konstituciona inicijativa srpskog predsednika predstavljala je ništa drugo do signal separatistima svih drugih boja da ne zaostaju iza mađarske sabraće.

Ne treba se čuditi što su nakon sličnih izjava Borisa Tadića sve etnopolitičke elite i lokalni „knezčiki“ u Srbiji propričali u isti glas. Prema pisanju nedeljnika „NIN“, predviđenu Zakonom o regionalnom razvoju podelu zemlje na sedam regiona „skoro niko ne doživljava kao konačan, već obrnuto, već se predlažu „kandidature“ za nove regione i prekrajanje postojećih“. U prvim nedeljama razmatranja novog nacrta zakona određene su buduće „vruće tačke“ na mapi mnogostradalne Srbije – naseljene albancima južne srpske opštine Bujanovac, Medveđa i Preševo, i istorijska oblast Sandžak na granici Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Predsednik opštine Bujanovac, albanac Šaip Kamberi, pozvao je da se na jugu Srbije formira „region koji korespondira sa evroatlantskim duhom“, a njegov kolega iz opštine Preševo Ragmi Mustafa je konkretizovao, da je taj korak „pozvan da olakša rešavanje ekonomskih problema i sprovođenje integrisanja sa Kosovom“.

Doduše, opsnost po jedinstvenu srpsku državnost nipošto ne postoji samo u tim regionima. Danas se parama Evropske unije realizuje obuhvatni program preseljenja u oblast Pomoravlja ciganskog stanovništva iz ostalih regiona Srbije i drugih republika bivše Jugoslavije. Upravo cigani treba da budu državotvorni narod Pomoravlja sa centrom u Nišu – trećem po veličini gradu Srbije. Ovaj projekat će omogućiti da se u tom regionu Srbije stvori žarište permanentne napetosti, što odgovara interesima stranke „G-17 plus“, na čelu sa vice-premijerom Mlađanom Dinkićem. Ta krajnje prozapadna stranka namerava da se već ove jeseni transformiše u „Stranku regiona“ kako bi objedinila regionalne elite i promovisala se kao jedina snaga koja je sposobna da spreči Srbiju od raspada.

Saborci gospodina Dinkića u realizaciji programa regionalizacije Srbije su Nenad Čanak (osnivač i lider Lige socijal-demokrata Vojvodine, jedan od ideologa mađarskih separatista i „po funkciji“ rukovodilac Nacionalnog saveta za decentralizaciju) i drugi član ovog Saveta – „desna ruka“ Mlađana Dinkića – Boško Ničić. Ovaj poslednji je izjavio, da se „statistički regioni trebaju transformisati u autonomne regione, takve kao što je današnja Vojvodina. Srbija treba da postane zajednica tih autonomnih regiona. Skupština treba da postane dvodomna i da se sastoji od veća regiona i veća građana“. Radi se, dakle, o reprodukovanju sistema federativne Jugoslavije uoči njenog raspada. Čak štaviše, po rečima B.Ničića, svaki region treba da sebi pronađe svog partnera u redovima Evropske unije, kako bi od njega dobijao finansijsku pomoć – što znači konstituciono fiksiranje u Srbiji etničkih „petih kolona“, koje finansiraju Mađarska, Rumunija, Bugarska, Turska, Albanija i drugi sadašnji i budući članovi Evropske unije. Prema informaciji koju je autor ovog teksta dobio u Srpskoj skupštini, „novi ustav Srbije zaista će na republičkom i regionalnom nivou fiksirati sve te principe funkcionisanja „jedinstvene Jugoslavije“ iz kraja 1980-ih godina – kolektivno rukovodstvo, konsenzus republika, pravo veta – koje su široko upotrebljavale separatističke snage i što je na kraju i dovelo do krvavog raspada države“.

Međutim, i ovakav nivo raspada Srbije nije samocilj za Evropsku uniju i njene stavljenike u Beogradu. Prema raspoloživim podacima, Zapad namerava da stvori Balkansku federaciju pravoslavnih zemalja. U njenom sastavu bi se našli polunezavisni regioni koji su pod punom političkom i finansijskom kontrolom Zapada i Vatikana. Taj projekat se danas aktivno razmatra u Bilderberškoj grupi. Radi se o definitivnom razbijanju jedinstvenog pravoslavnog prostora na Balkanu uz istovremeno veštačko povećanje udela i uticaja katoličkog elementa u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Vojvodini i drugim oblastima, što u potpunosti odgovara interesima Vatikana, koji stoji na izvorištu raspada Jugoslavije početkom 1990-ih godina.

Dakle, u rezultatu „regionalizacije“ u takvom obliku kako je poimaju u Evropskoj uniji i srpskim rukovodećim krugovima, na teritoriji sadašnje Srbije pojaviće se minimum četiri nove države pod političkim i finansijskim pokroviteljstvom Evropske unije: albanska – na Kosovu i Preševskoj dolinni, mađarska – u Vojvodini, ciganska – sa prestonicom u srpskom (zasad još) Nišu, bosansko-muslimanska - u Sandžaku. To će će značiti ponovnu (posle dolaska u XIV veku na Balkan Osmanlijske imperije) likvidaciju srpske državnosti i pretvaranje Srba iz državotvornog naroda u amorfnu etničku grupu, čije će buduće stanište briselski činovnici odrediti po principu „ono što jer preostalo“.

(Petar Ahmedovič ISKENDEROV, stariji naučni saradnik Instituta slavistike Ruske akademije nauka, magistar istorijskih nauka, međunarodni komentator lista „Vremja novostjej“)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner