Početna strana > Rubrike > Politički život > Srbija se ne predaje
Politički život

Srbija se ne predaje

PDF Štampa El. pošta
Milanko Šekler   
ponedeljak, 25. avgust 2014.

Vest od pre nekoliko dana glasi: Beogradski univerzitet se našao i na ovogodišnjoj Šangajskoj listi najboljih svetskih univerziteta, i zauzeo je poziciju između 301. i 400. mesta. Naime, iako se radi o neformalnoj listi, ona kao potpuno nezavisna lista sa svojim sopstvenim kriterijumima kvaliteta ipak predstavlja jedan od najboljih pokazatelja o tome koji su najkvalitetniji univerziteti sveta. Na toj listi se prvih sto rangiraju pojedinačno po svojim pozicijama, a ostali se rangiraju u 4 grupe koje dele po 100 mesta. Naš univerzitet u Beogradu je i ove godine rangiran kao i prošle, u grupu od 301. do 400. mesta. Ta lista obuhvata manje od 2% ukupnog broja univerziteta u svetu, i svakako je veliki prestiž za svaki univerzitet u svetu da se uopšte nađe na njoj.

Zašto sam želeo da se osvrnem na ovu vest i činjenicu?

Pre svega, zato što sam želeo da vas sve koji čitate ovo moje pisanije i sočinenije, pitam isto pitanje: Šta mislite, šta je uticalo presudno na ovu činjenicu da je Beogradski univerzitet, i pored tako malog ulaganja u obrazovanje, i pored neviđenog siromaštva, loših uslova na fakultetima, malih materijalnih sredstava, teških reformi školstva i obrazovanja – preduzetih od strane „slepačkih“, pardon „slepih“ primena onih postulata koja nam nameću naši „evropski prijatelji“, čija ljubav prema nama se ne stavlja pod znak pitanja, čak i kada nas u potpunosti satiru kao državu i narod. Na udaru su sve institucije ove države, uključujući čak i Srpsku akademiju nauka i umetnosti i Srpsku prvaoslavnu crkvu, a kamoli one manje i daleko mlađe!

Šta briga vlast što neki preporučeni zakonski propis EU satire naš život, državu, društvo, narod, decu, Srbiju. Važno je samo da ne posumnjamo u dobre namere naših „prijatelja evropskih“! Ja nisam sumnjao u njihove namere nikada, pa ni kada su nas zasipali bombama: neki u Prvom svetskom ratu, neki u Drugom, neki u ovom poslednjem 1999. godine, a naši najveći prijatelji u današnjoj Evropi, kao što je, recimo, Nemačka (tako za nju kaže premijer današnji) i Austrija, zasipali su nas i u sva tri pomenuta slučaja!

Pravi prijatelj nikada ne propušta priliku da ti pomogne! On je uvek tu, zlu ne trebalo, da te nauči pameti! Neke zemlje nas nikada nisu napadale, niti bombardovale, kao što je, na primer, Rusija. I zar se jednoj takvoj zemlji danas uopšte može verovati?! Zar verovati zemlji i njenim namerama, a koja ne nađe za shodno da vas nikada u svojoj istoriji ne krene da uči pameti i kažnjava za svakojaka svojeglava, samostalna i loša (samo za njihove interese loša) ponašanja vaša?! Zar ti može biti prijatelj onaj koji te nikada ne udari i ne ubija?! Odoh ovim komentarom predaleko, od osnovne ideje, i zato ću ovde stati, i vratiti se na ideju vodilju ovog teksta.

Dakle, ponavljam pitanje: Šta je to što je presudno uticalo da se za Beogradski univerzitet i ove godine nađe mesta na Šangajskoj listi prestižnih univerziteta sveta, i pored svih poteškoća koje ima i koje ga prate u ovim teškim vremenima?

Znam da će biti svakakvih odgovora, i svakakvih objašnjenja za ovaj „fenomen“, ali ja sam lično siguran da je odgovor samo jedan.

To je, dragi moji, samo zato što Univerzitet u Beogradu, kao i fakulteti koji ga čine, imaju potpunu autonomiju u izboru ljudi koji ga čine, ljudi koji ga vode i predstavljaju, kao i onih koji organizuju njihov rad. To je rezultat odsustva stranačke kadrovske politike na Beogradskom univerzitetu. Ako ne potpunog odsustva, a ono bar svođenja uticaja stranaka i partija na minimalan, i tzv. prihvatljiv minimum.

Probajte samo da zamislite Beogradski univerzitet i njegove fakultete u slučaju da dekane i rektora postavlja današnja vlast. Zamislite univerzitet na kome je dekan neka od javnosti poznatih modifikacija dobivenih transfromacijom partijskog i stranačkog moćnika, koji se usled naraslih ambicija pretvara u iskompleksiranog neobrazovanog nesretnika, koji tu naraslu moć i novac iskoristi da preko noći i pod velom tajne preraste u akademskog građanina!

Zamislite takve persone koje vode Beogradski univerzitet?! Da li bi se on mogao naći na Šangajskog listi? Imamo mi u Srbiji podosta privatnih univerziteta, od čijih se samohvalisavih podataka i „međunarodnog prestiža koji imaju“ (pogotovo u vreme upisa novih studenata) svakome zavrti u glavi!

Lično sam pre nekoliko godina pročitao oglas jednog privatnog ekonomskog fakulteta, u jednom gradu u Srbiji sledeće sadržine: „Shvatite ozbiljno svoju budućnost i karijeru. Upišite naš najnoviji smer na Ekonomskom fakultetu za investicije i finansije. Posebna povoljnost: Nema matematika!“ Nije ni čudo da nam je ekonomija ovakva, s obzirom na to da se na njenom tržištu stručnih kadrova iz ekonomske oblasti nalaze i oni koji nisu imali kao predmet matematiku!

Ali to nije sve što imam da kažem!

Nije li Beogradski univerzitet državna ustanova? Nije li on samim tim po funkcionisanju svom javna ustanova? Nije li ovako uspešno poslovanje Beogradskog univerziteta primer dobrog upravljanja u javnom sektoru? Nije li to dokaz da nije problem u javnom sektoru i njegovim preduzećima, da nije problem u državim preduzećima kao takvim, već da je problem u onim hohštaplerima stranačkim i partijskim koje te partije šalju da tim ustanovama „uspešno upravljaju“, toliko uspešno da onda naš najnemoćniji i najslabiji čovek u Srbiji može da zaključi: „Država je loš upravljač i menadžer, i država zato mora da izađe iz toga i sva državna i javna preduzeća privatizuje“. On to govori kao da će budući kupac i vlasnik nekog velikog javnog preduzeća (vodovoda, EPS-a, Telekoma, Dunav osiguranja), da lično upravlja tim sistemima kada ih kupi! Pa, naravno da neće lično upravljati njima, već će za ta mesta angažovati stručne i vodeće ljude u toj oblasti! Nije isključeno da će ti novi „vlasnici“, tajkuni naši ili strani, u većini slučajeva i angažovati i postaviti na čelo tih preduzeća upravo kadrove, koji će i poticati od vrhunskih kadrova koji se trenutno i nalaze u tim istim kompanijama.

Moguće čak da će angažovati i neke bivše direktore tih preduzeća, a sada još uvek vitalne penzionere. Samo što na takve stručnjake današnja „država“ ne računa i ne zanimaju je jer takvi eksperti nemaju vremena da se učlane u njihove „stranke i partije“, kako bi ih ista postavila za menadžere. Neće to da rade jer za razliku od onih koji pristaju na taj truli kompromis, imaju uz neupitno znanje i čast, obraz, poštenje i rodoljublje prema svojoj zemlji, sve ono što stranački hohštapleri ne znaju šta je, niti šta znači. Strašno im je čudno kada neko neće da bude njihov direktor – to jest postavljen od njih samih. Kada bi se povremeno i koji stručan čovek od karijere i znanja i osmelio u dobroj nameri svojoj da sarađuje sa njima, i upecao na neku stranačku ponudu da im se pridruži ne bi li vodio svoje preduzeće, brzo bi shvatio da je partija na njega računala samo kao na poslušnika, koji treba da omogući pristup „hohštaplerskim“ kadrovima stranke, i to svim resursima tog javnog preduzeća, koji se kao krpelji za njega zakače i sisaju ga dok god ih ne odstrane krpelji neke druge stranke, nakon nekih novih izbora. I onda se genije seti da kaže kako, eto, „država je loš menadžer i upravljač i zato sve treba privatizovati za dobro Srbije“.

I da apsurd bude veći: taj neoriginalni čovek još počne da nas sve ubeđuje kako će ta javna preduzeća oživeti samo kada se na njihovom čelu sada konačno nađu „uspešni“ privatnici, poznatiji kao tajkuni! On će njihovim postavljanjem da oživi te gigante.

A to što su ti isti budući upravljači na primer „Železnica Srbije“ bili prethodno pomagač svakoj stranci i vlasti u Srbiji poslednjih 25 godina (jer su samo zloupotrebom položaja na javnim funcijama države Srbije i mogli i uspeli da steknu toliko bogatstvo!), šetajući se iz stranke u stranku, od mesta ministra, pomoćnika, savetnika u sektoru privrede, do mesta direktora velikih javnih državnih kompanija, to nema nikakve veze. Onaj ko je mogao sa svakom vlasti da nađe zajednički jezik, taj zna posao! Naći će on zajednički jezik i sa ovom vlašću. Jer jezik ljubavi koji oni propovedaju jeste samo jezik ljubavi prema novcu. Bio je on simpatizer i finansijer i SPS-a i JUL-, i DS-a i SRS-a, i ko zna koga još na vlasti danas!

Zato je primer Beogradskog univerziteta, i njegovih svetski značajnih rezultata, samo jedna vodilja i putokaz kome i čemu bi trebalo da buduća društvena elita ove države teži i usmeri se! Od današnje „kvazielite“ ja visoko dižem ruke, ali ne kao znak da se ja predajem, i ne očekujem ništa. Ne, ne! Ja im samo pokazujem u kakvom će oni položaju uskoro da se nađu. Njihova viđenja rešenja za ovo društvo nisu ništa drugo do najgora moguća demagogija, a patetika koja prati njihov javni nastup može biti označena i kao potpuno nova, tako reći modernistička, i sigurno kratkotrajna i privremena, estetika i etika Srbije, nastala u smutnim vremenima, poput onih poznatih i kao vladavina lažnog cara Šćepana Malog u našoj susednoj državi Crnoj Gori.

Samo se u našem slučaju ta ličnost razdvojila, pa na jednoj strani je Mali, a na drugoj, ali odmah pored je i lažni Car! I istorija će ih samo po tome i zapamtiti, a njihova imena, za koja naivniji deo naroda misli da će biti arapskim slovima i zlatom upisana na velelelepnim zidinama Beograda na vodi (što je samo srpska verzija arapskog „Grada iz hiljadu i jedne noći – kako je zvan nekada Bagdad“), biti nešto potpuno opskurno i bezimeno, kao što je do danas ostala priča o bezimenom „bagdadskom lopovu“.

I ako se sada čini da posle ovih danas, a ruku na srce i svih dosadašnjih smena vlasti u Srbiji, neće ništa ostati, i svaka promena nabolje neće biti moguća, ja mogu samo jedno da svima vama poručim - svaka nadobudna i nasilna vlast stvori i takvu novu vlast, a svaka nasilna privatizacija je isti zločin kao i nasilna nacionalizacija. I kao takva ima potpuno ista rešenja.

I da znate, nije današnja država jača od mafije. Srbija je jača od svakakve mafije, pa i od mafijaške i nikakve države! Srbija je preživela sve - i ubistva kraljeva, i smene dinastija, i zločine komunista, pa će preživeti i ovo.

Srbija ima svoje mehanizme, i ja kao običan njen ljubitelj, koju u nju potpuno veruje, i nesebično se za njene interese dajem, samo znam da vam kažem da Srbija sve zna! Srbija uvek sve zna!

Srbija uvek sve preživi, i uvek nađe snage da izrodi nove vođe, i to iz pepela ugasle vatre, od sagorelih ostataka nje i naroda njenog!

Vaskrsnuće i izrodiće Srbija svoje nove sinove heroje, svoje nove vukove-vođe, i to baš iz onih gotovo istrebljenih ostataka nekadašnjih velikih čopora, izrodiće se i vaskrsnuti Srbija baš pod tim vučjim zovom, od koga se današnjim vlastodršcima ledi krv u žilama, što od mita koji žele da unište, što od sopstvene vere u taj mit, koji ne mogu nikakao da od sebe odagnaju!

Vinuće se Srbija ka nebu, moćnija nego ikada, moćna kao najmoćniji orao, koji se izleže svakih nekoliko vekova, i to kada je Srbiji najteže, on se izleže iz kamena hladnog, koji leži u pepelu vrelom, na steni gde se vije dim upaljenog orlovskog gnezda!  

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner