Početna strana > Rubrike > Politički život > Poseta decenije i srpska avijacija
Politički život

Poseta decenije i srpska avijacija

PDF Štampa El. pošta
Goran Veljković   
subota, 21. maj 2011.

Jedna od stvari koja se spočitava Miloševićevom režimu i SPS-u u tokom devedesetih i raspada SFRJ je da nije shvatila promene na povesnoj sceni toga vremena. Odnosno, da nisu shvatili da je pao berlinski zid, da više nema komunizma i da SSSR ne postoji, a da međunarodnom scenom vladaju novi činioci za koje treba imati novi pristup i politiku.

Čini se da se ta povest ponavalja srpskom rukovodstvu, sada oličenom u Borisu Tadiću i DS-u. Oni nikako da primete da postoji BRIK (Brazil, Rusija, Indija, Kina) i da polako, ali sigurno potiskuju nekada glavne činioce međunarodnih odnosa: EU i SAD. Formalno je proglašena spoljna politika četiri stuba (SAD, EU, Rusija, Kina), ali je svakome jasno da su to samo prazne reči jer u stvarnosti se zna da SAD i EU imaju daleko najveću ulogu i uticaj na Srbiji: u ekonomiji, kulturi, politici ... Da nije uvoza energenata iz Rusije (75–80% našeg uvoza iz Rusije), naša razmena robe sa Rusijom bila bi mala, slabo smo sa njima ekonomski povezani bez obzira što imamo ugovor o slobodnoj trgovini. Ta se situacija menja u zadnje vreme ali posle višegodišnje stagnacije. Sa ostalim zamljama BRIK-a je slična situacija ili još gora.

Na osnovu činjeničnog sadašnjeg stanja, polako ali sigurno se isprazna retorika o ulasku Srbija u EU pretvara u dogmu: EU i ideja evropskog jedinstva je u krizi, a i niko sa sigurnošću ne može da kaže kada ćemo biti primljeni u EU. Ako bismo bili primljeni ovog trenutka, očigledno je da to ne jemči našu ni trenutnu ni dugoročnu ekonomsku dobrobit, primer Grčke i dosta zemalja EU sa dugovima to rečito kazuju. Zar tako gledano nije bitnije je da država bude dobro organizovana i ekonomski jaka od samog članstva u EU?

Da se podsetimo jednog bitnog detalja. Hitler je izneo jedan stav koji se dosta navodi, posredno ili neposredno, a koji se odnosi na samu suštinu vođenja politike. On kaže: „Jedina pravilna je ona masovna psihološka taktika koja se odriče argumentacije i neprestano ponavlja masama da istraju na putu do velikih konačnih ciljeva.“ Ovo se odlično uklapa u opis komunizma, ali nije teško zaključiti da se odlično uklapa i u našu političku stvarnost propagiranja ulaska u EU čime će se rešiti svi naši ovozemaljski problemi. Ovo naročito dobija na značaju ako se ima u vidu da su svi naši glavni mediji prodati zapadnim kompanijama i da njima (uz saradnju sa već uspostavljenim NVO) savršeno odgovara takva propaganda. Ali, srpska politička elita, posebno ona na vlasti (tj. DS), duguje svome narodu objašnjenje razloga ulaska u EU i boljitka koji bi se time postigao. Ili još tačnije, koji se to bitni interesi srpskog naroda i države brane ulaskom u EU. Za sada se o ovome oglašavao Boža Đelić, svojom čuvenom i (pre svega) dosadnom retorikom o „predpristupnim fondovima“ koji su mnogo dobra stvar: ne zna se tačno koliko je to para na godišnjem nivou, ne zna se ko će ih dobiti, ne zna se kada i kome će otići, ali ... biće mnogo dobra, gotovo savršena stvar (kao komunizam).

Za nešto što predstavlja davanje visokog postotka državnog suvereniteta nekome u EU, to je zaista bedno i ponižavajuće objašnjenje. Ako sa Rusima imamo ugovor o slobodnoj trgovini, zašto bi nam sa EU bilo potrebno više od toga? Po čemu su Rusi gori od EU? Ako sa EU treba da budemo u jednoj državnoj zajednici, šta je to što čini da ne možemo to da budemo sa Rusima? A savršeno sam siguran da bi svaki Albanac na Kosovu ako bi mogao da bira, između pristupa EU i pripajanja sa Albanijom sigurno izabrao pripajanje Albaniji.

A suština našeg ulaska u EU (ili NATO, svejedno) jeste baš u tome: ne koje ćemo mi uslove da ispunimo da bi ušli, već koje ćemo uslove mi postaviti da bi nas primili. Očigledno je da o našim interesima niko ne brine a i da nikome to i ne pada na pamet. Za jednu Srbiju koja ima mnogo zaostalih problema i sa susedima i na svojoj teritoriji, to je suviše neozbiljno, bukvalno je antidržavno. Izgleda da iz formiranja i krvavog raspada Jugoslavije ništa nismo naučili. A ni iz neprihvatanja rezolucije Informbira.

Vremena se srećom menjaju, pa sa pojavom novih činioca na međunarodnoj političkoj sceni kao što je (stub pravoslavlja) Rusija, mi možemo da se konkurentski postavimo i prema EU i prema SAD. Time ćemo da povećamo svoju „cenu“ među ostalim državama. Naravno, najpre treba da to i da hoćemo.

Poseta ruskog premijera Vladimira Putina je bila izuzetna prilika da se to uradi. Odmah treba da primetimo najvažniju stvar vezanu za ovu posetu, a to je onih famoznih deset milijardi dolara kredita koje je on navodno ponudio Srbiji. I ne samo to, ponuda je znatno povoljnija od svega što je do sada neposredno ponudio zapad, jer ne pretpostavlja bilo kakvu ucenu za kredite, ugovori će biti zasnovani samo na međusobnom ekonomskom interesu. Takva ponuda može da iz temelja promeni našu ekonomsku situaciju na bolje (čak i da je suma znatno manja), ali i naš ugled na zapadu i način da ubrzaju naše „evroatlantske“ integracije (koje ih uzgred rečeno Zapad ne koštaju mnogo, ukoliko uopšte). Samo je ta činjenica dovoljna da se zaključi da je poseta Putina zapravo poseta koja nema odgovarajući analogon bilo kom događaju za sve vreme tranzicije. Odnosno, to je zasigurno poseta decenije za Srbiju. Za podsećanje pitajmo se šta je to, osim demokratije koja se sigurno „ne jede“ i ne košta Ameriku ništa, nudio DŽozef Bajden Srbiji prilikom dolaska u Beograd?

Ali, uvek postoji jedno ali: ako ova vlast nije uspela da se izbori sa ruskom ponudom za kredit od milijardu dolara (dobijenim posle posete predsednika Medvedeva), kako li će se izboriti sa mnogo većom sumom? Nadajmo se da će stariji brat da zna da kontroliše za šta daje pare, da će odbraniti svoje a time i naše interese. Dodatno je pitanje da li će Rusi prihvatiti izazov i maltene pred izbore pomoći na ovakav način jednu izrazito prozapadno orijentisanu vladu? Ostaje da se vidi, nadajmo se da se Rusi neće svrstati uz ovu vladu na isti način kao SAD i EU. I time otvori mugućnost srpskoj oporbi da postavi pitanje: zašto takav dogovor sa Rusima nije napravljen ranije? Koliko godina unazad Nenad Popović priča o povoljnim ruskim kreditima?

Vojni deo

Posle posete Putina pominjala se i neka svota novca (u milijardama dolara) koja se odnosila na nabavku tj. kupovinu kreditom oružja od Rusa. Uz ostale vrste naoružanja, u prvom planu se odmah našla mogućnost nabavke u Rusiji aviona za našu vojnu avijaciju, koja je, kao što se zna u više nego jadnom stanju. Formalno je čak pre posete bio i raspisan tender za kupovinu novog „višenamenskog“ lovca i neke su se činjenice u vezi sa time i pojavile u štampi. Ostaje međutim utisak da naše političko vođstvo kasni sa rešenjem jednog vrlo hroničnog a strateški bitnog pitanja, jer problem kvaliteta/kvantiteta naše vojne avijacije nije od „juče“ a rešava se gotovo pred izbore.

Pre nego razmotrimo šta našoj avijaciji treba od tehnike, da se najpre zapitamo čime ćemo to i na koji način platiti? Ako je kredit u pitanja, makar i ruski, primetimo da nam niko sa zapada nešto slično nije ni ponudio. A ne verujem da će skori i ponuditi. Međutim, mi smo već visokozadužena zemlja i plaćanje kredita je samo po sebi problem. Da li onda možemo da plaćanje obavimo robom ili uslugama? Mi danas nemamo mnogo toga da ponudimo za izvoz, a na ruskom tržištu je velika konkurencija vrhunskih svetskih kompanija. Nudimo jako malo industrijskih proizvoda koji su konkurentni na ruskom tržištu, a zamislite koliko jabuka ili malina treba proizvesti i izvesti da se plati jedan avion ili raketni sistem? Ako se analiziraju usluge, onda bi idealno za nas bilo da to plaćanje obavimo u što većoj meri radom naših građevinara. Inače su i Putin i Medvedev tokom svojih poseta pozivali naše građevinare da učestvuju u izgradnji olimpijskog sela u Sočiju, za zimsku olimpijadu koja će se održati u Rusiji. Građevinarstvo za naš može da bude strateška grana i visokoizvozno orijentisana grana naše privrede, ali za sada ova vlada na tom planu nije ništa bitno uradila i građevina stagnira. Pokušaji da se nešto uradi na našem domaćem tržištu u režiji vlade, nemaju veze sa tržišno ekonomijom i nemaju odgovarajući pokretački efekat jer je naše tržište malo. Sa ruskim tržištem je sasvim druga priča, jer je ono za naše uslove ogromno a i nezavisno od olimpijada će Rusi ulagati u narednom periodu velike pare u infrastruktirne objekte, pa je to prilika i to strateška da se naši građevinari dugoročno pozicioniraju na ruskom tržištu a svojoj državi donose svake godine milijarde dolara deviznog prihoda. Sa tim prihodom, uz ono što će doći sa Južnim tokom, mi ćemo biti daleko spremniji za buduće kupovine.

Šta nam konkretno treba od aviotehnike od Rusa? U javnosti već duže vreme kolaju priče o famoznim raketama S-300 čijim bi kupovinom navodno mi ko zna kako unapredili našu PVO (Protivvazdušnu odbranu) i zadali smrtni strah našim „mrskim“ neprijateljima. Potrebno je napraviti ogradu od propagande koja vuče korene iz vremena SPS-a Slobodana Miloševića i agresija NATO na našu državu, i reći neke bitne stvari. PVO je sistem u kome rakete kao što su S-300 imaju svoje vrlo bitno mesto, ali one same po sebi bez ostalih delova sistema ne znače mnogo i mogu se daleko lakše neutralisati. A upravo je to bila situacija koja nam se desila 1999 godine, da smo bili potpunu nepripremljeni za rat i napade iz vazduha, a da smo propagandom o S-300 hteli da to „ublažimo“.

Koliko su nam po sebi bitni lovački avioni koje nude Rusi? Sigurno ne kao toliko mnogo kao naši G-4 supergaleb i J-22 orao, koji služe za napad na kopnene ciljeve. Ovo stoga što se ne očekuje da ćemo skoro imati sukob sa nekom od susednih zemalja koje ima avijaciju, ali je zato već više puta rečeno od strane našeg vojnog establišmenta da nam glavne bezbednosne pretnje dolaze sa Kosova. A to automatski izuzetno podiže važnost naših supergaleba, orla, helikoptera (kojih gotovo nemamo) i BPL-a (bespilotnih letelica, kojih takođe gotovo da nemamo) a smanjuje važnost lovačke avijacije (mada je naravno ne anulira). Ostaje da se vidi da li će se i koliko modernizovati supergaleb i orao, sigurno je da je to trebalo da se već uradi.

Da li treba da kupujemo sasvim nove aparate ili možemo da modernizujemo postojeće? To treba vrlo ozbiljno uzeti u razmatranje, jer niti smo dovoljno bogati za nove avione niti su nam toliko potrebni (što sledi iz prethodnog razmatranja), a ostaje i veliko pitanje kvaliteta letačkog kadra koji godinama nije imalo odgovarajuću obuku (a pitanje koliko je i sada ima) te vremena potrebnog za njihovo dovođenje na nivo maksimalne iskorišćenosti kupljenih aparata. Lično sam za modernizaciju postojećeg i smatram da je to najrealnija mogućnost, a pare najviše treba uložiti u razvoj domaće avioindustrije i domaćih aparata.

Šta nam najviše treba? Hajde da napravim kratku rang-listu po važnosti i hitnosti i ukratko opišem razloge izbora onoga što nude Rusi.

1. Helikopteri, već sam rekao da ih gotovo nemamo a po planovima srpske vojske trebali bi da imamo i transportnu i borbenu eskadrilu. Za gerilski rat na Kosovu oni su nasušna i hitna potreba (već odavno). Trenutno imamo nešto transportnih ruskih helikoptera tipa Mi-8/17 ali nam treba dosta veći broj. Naši borbeni helikopteri – francuske gazele – po modernim kriterijumima gotovo nisu borbeni helikopteri i njihovo vreme upotrebljivosti je odavno prošlo, pa bi nam ruski borbeni helikopteri izuzetno dobro došli. Helikopteri nisu tako skupi kao avioni pa ostaje da se vidi da li će se ići na nove ili polovne aparate, ali u bilo kom slučaju je to za naše VS (vazduhoplovne snage) bio izuzetan kvalitativan skok, i ponovo podvlačim hitna potreba. Da osim pomenutog citiram i našeg uvaženog novinara Miroslava Lazanskog, da bi ilustrovao još jednu bitnu upotrebu helikoptera i avijacije (Politika 27. 12. 2008, tekst „Ma kriv je zastavnik Žika“): „Oklopne brigade su razbijene i prešlo se na englesku formaciju oklopnih bataljona, pri čemu mi nemamo ni samohodnu artiljeriju ni avijaciju kopnene vojske koja podržava takve engleske oklopne bataljone.“

2. BPL, tj. bespilotne letelice. Idealno bi bilo da imamo BPL koje će u stvarnom vremenu vršiti izviđanje bojišta i prenositi podatke bilo zemaljskim stanicama bilo avionima i helikopterima u vazduhu tako da mogu da odmah dejstvuju. Rusi to nude, ostaje da se vidi da li ćemo i šta odabrati. Treba reći da i mi tu nešto razvijamo, ali do sada nismo imali vidnije rezultate, iako se na svakom sajmu naoružanja Partner (od 2005. godine naovamo) menjala letelica koja je bila izložena na statičkom delu izložbe. Zašto je to tako i ko je za to odgovoran, drugo je pitanje.

3. Avioni, i to lovački koje nude Rusi. Mi sada imamo ruske lovačke aparate mig-21 (nemodernizovane, resursi se mogu produžavati do 2025, tj. do tada može da leti) i mig-29 (delimično modernizovane), a da bi našu lovačku avijaciju podigli na odgovarajući nivo dovoljno je da se modernizuje elektronika postojećih aparata uz eventualnu kupovinu izvesnog broja korišćenih mig-29. Ili je na primer moguće izbaciti mig-21 i dokupiti veći broj polovnih mkig-29 koji bi sa odgovarajućom modernom elektronikom koju nude Rusi (a nešto elektronike možemo kupiti i od drugih) bili nepobedivi u lokalnom okruženju. Sve pomenuto bi koštalo nekoliko stotina miliona dolara, a kupovina novih aviona bi se sigurno računala u milijardama dolara što je za našu ekonomiju u ovom trenutku prevelika cifra. Zato kupovinu novih lovačkih aparata treba ostaviti za neko bolje vreme, ali ne samo iz finansijskih razloga. Tehnički se očekuje da se tokom i krajem ove decenije na tržištu pojave avioni nove (pete) generacije koji će biti osetno bolji od onoga što trenutno može da se kupi, takođe se očekuje porast važnosti BPL-a do nivoa koje niko tačno ne može da predvidi pa sve to treba uzeti u račun.

4. Protivavionske raketa zemlja-vazduh. Opšte je mišljenje da su tu Rusi nenadmašni u svetu, pa bi svaki izbor ovde bi dobar. Ostaje da se vidi šta će se dalje dogoditi, a osim S-300 nam trebaju i rakete drugih vrsta, npr. srednjeg dometa. I ovde treba napomenuti da smo posle agresije NATO prestali razvoj sistema RL-2/4 iako je za njega bilo upita iz inostranstva (Egipat, Indija). Sa tim sistemom bi mogli da podignemo visinu dejstva naše PVO malog dometa sa 5 na 9-10 kilometara i kvalitativno je znatno unapredimo. Zašto se ovde stalo i ne preduzima se ništa, kao i u slučaju BPL-a je posebna priča.

5. Osmatrački radari, koje za sada imamo većinom ruskog (tj. sovjetskog) porekla i zahtevaju sigurno da se u nekoj meri zamene modernijim. Koliko su nam ovde Amerikanci pouzdani partneri, najbolje se vidi iz primera radara na Kopaoniku. Naime, sa Kopaonika se Kosovo radarski lako pokriva, a to Amerikanci dobro znaju, pa njihovo „partnersko“ ponašanje ne čudi. Da citiram ponovo gospodina Lazanskog, odnosno brigadnog generala Ranka Živaka, iz njegovog intervja od 24. 12. 2010 Politici, naslovljenim „U januaru uži izbor za novi borbeni avion“: „Kada će nam Amerikanci dozvoliti da vratimo radar na Kopaonik? To je na žalost stvar politike, Kopaonik je najbolji radarski položaj na Balkanu, vrlo važan položaj za bezbedno letenje civilne avijacije u regionu. Ako smo partneri i ako verujemo jedni drugima, onda će nam dozvoliti da vratimo taj radar na Kopaonik. Ako nismo partneri, onda da se ne lažemo. Inače, sarađujemo uspešno, no kada dođemo do tog pitanja radara i problema bezbednog letenja u regionu onda nam kažu da je to političko pitanje. To bi trebalo da bude zajednički interes svih u regionu, a ne politika. Ulažemo maksimalne napore da to pitanje rešimo na obostrano zadovoljstvo i korist.“

Kao zaključak

Sudbina naše vojske poslednjih decenija se može sa dosta sličnosti porediti sa onim što se dešava trenutno pukovniku Gadafiju u Libiji, gde je NATO uspostavio zabranu leta i sam odabira ciljeve koje će napasti na zemlji da bi pomogao pobunjenike. Gadafi je pre toga uložio dosta para u vojsku, ali je ostavio PVO i avijaciju nemodernizovanu i praktično nespremnu za bilo šta što bi ličilo na ratna dejstva, sa rezultatima koji su poražavajući. Slično se desilo i nama pre napada NATO 1999. godine, gde je Milošević uložio velike pare u miliciju i kopneni deo vojske a vazduhoplovni deo ostavio zastarelim, čak je u dosta dugom periodu imao i savete generala oko sebe da ne postoji opasnost od napada zapadnih zemalja (tj. iz vazduha) jer oni samo prete. Taj zaključak se samo delimično može dodatno opravdati činjenicom da smo nasledili iz SFRJ vojsku koja nije imala adekvatnu vazdušnu komponentu, jer se „opštenardnom oružanom ratu“ i „naoružanom narodu“ davala prednost u odnosu na avijaciju. Taj strateški problem zapostavaljanja avijacije u odnosu na kopnenu vojsku, suprotno svim svetskim tokovima i načinima vođenja modernog rata, mi do danas nismo rešili u svoju korist. Kao što u odnosu na vreme komunizma nismo ni danas napravili ekonomiju koja više zarađuje nego što troši, tako nismo napravili modernu vojsku koja ima dominantnu avijaciju u odnosu na kopnenu vojsku. Na sreću, sa dolaskom Putina i ponudom kreditiranja naše ekonomije i opremanja naše vojske, te dve strateške stvari za našu državu mogu da se temeljno promene u našu korist. A tako postupa i nudi pomoć samo prijatelj.

Oružje se uvek kupovalo od prijateljskih zemalja, a Rusi su sigurno pokazali do sada da na njih možemo da računamo, i uopšte takva je odluka uvek pre svega političke prirode. S obzirom na zastarelost naše vojne tehnike, a posebno avijacije, svaka kupovina i modernizacija će izuzetno dobro doći i značiće ogroman kvalitativan skok za našu avijaciju. Ako se kupovinom polovnih aparata i modernizacijom poveća brojnost aviona, definitivno postajemo izuzetno respektabilan i nazaobilazan faktor u regionu (što sada bez avijacije sigurno nismo), ali i naša pozicija tokom bilo kakvih pregovora ili razmatranja problema Kosova se menja u našu korist. Odnosno, računajući činilac vreme, možemo da za nekoliko godina sa obnavljanjem avijacije iz temelja promenimo našu vojnu poziciju na Balkanu.

Bilo je napisa u štampi da ako hoćemo u NATO, ne treba da kupujemo rusko naoružanje. Ovo je netačno, jer NATO je dopuštao zemljama istočne evrope da svoje ruske avione modernizuju i koriste i dalje, znajući u kakvom su ekonomskom stanju te države (primer Bugarske, Rumunije...). A i inače niko ne može da nam ospori kupovinu naoružanja od Rusa, pre svega i kao nezavisnoj državi. Nezavisno da li hoćemo u NATO ili ne, naši avioni treba da su zbog NATO zemalja u okruženju kompatibilni sa NATO zbog međusobne saradnje pri određenim slučajevima, a to Rusi znaju da rade i već je urađeno na našim remontovanim MiG-29 do potrebnog nivoa kompatibilnosti.

Male zemlje kao što je Srbija uvek imaju interes da na međunaordnoj sceni ne dominira jedna sila (što smo sa SAD iskusili jako bolno), već da ih ima više, a upravo je to situacija koja se dešava. Ne sme se zaboraviti da će ulaganja Rusije poboljšati vojno-ekonomsku ali i političku sliku Srbije ne samo na bolje, već takođe iz temelja. Ukoliko naši partneri iz EU zaista hoće da pokažu da nas ozbiljno tretiraju, osim na rečima moraće da sada to pokažu na delu. Za njih najlakše i najjeftinije je da ubrzaju „evroatlantske integracije“, ali tada i mi možemo da povisimo „ulog“ i tražimo za „ulazak“ stvari koje do sada nismo mogli.