Početna strana > Rubrike > Politički život > „Parada ponosa“ i ostaci Ostataka (evropske) Srbije
Politički život

„Parada ponosa“ i ostaci Ostataka (evropske) Srbije

PDF Štampa El. pošta
Vladislav B. Sotirović   
sreda, 13. oktobar 2010.
U zemlji Ostataka Srbije je konačno nakon čitavih deset godina od demo(no)kratskih promena održana tzv. „Parada ponosa“ u glavnom gradu Beogradu i to u njegovom najužem centru. Krajnji materijalno-finansijsko-političko-ljudski bilans ove karneval-parade se još uvek sabira ali će zasigurno taj povesni Euro-10. oktobar 2010. godine ostati zabeležen i upamćen po dva oprečna fakta:

po prvi put u povesnici ove zemlje i njenih građana je održana zvanična manifestacija javnog defilovanja osoba koje imaju „drukčije“ polno-seksualne poglede na svet u odnosu na do sada tradicionalne i to u najužem centru glavnog grada države uz neviđene bezbednosne mere koje se pružaju svremena na vreme u vremenskim razmacima od po nekoliko stoleća polu-Bogovima koji svraćaju u ovu balkansku zemlju kao usputno-prenoćišnoj stanici na svojim svetskim putovanjima.

tog istog 10. oktobra 2010. godine isti oni vlastodržački organi koji su organizovali i obezbeđivali prvi karneval u Beogradu po ugledu na Rio de Žaneiro su slovom pisane odluke zabranili svenacionalni i svegrađanski skup u još uvek južnoj srbijanskoj provinciji Raškoj (na bošnjačko-turskom jeziku – Sandžaku, što znači „zastava“ iliti „barjak“) a koji se trebao organizovati u „glavnom gradu“ ove provincije – Novom Pazaru sa političkim ciljem davanja sveopšte podrške teritorijalnom integritetu i suverenitetu Republike Ostataka Srbije kako se naziv ove države ne bi morao u doglednije vreme preimenovati u Republiku Ostataka Ostataka Srbije.

Ovde bismo želeli da se ukratko osvrnemo na ova dva de fakto politička događaja koji će svako sa svoje strane imati (na žalost) dalekosežne (negativne) posledice po Republiku Srbiju (tako joj glasi zvanični „ustavni“ naziv) i sve njene građane koji se još uvek odazivaju na etnonim – „Srbin“.

Ova karneval-parada tzv. „homoseksualaca i homoseksualki“ (na Euro-lengvidžu) je očito organizovana i održana nakon krajnje odlučnog diktata iz oba Brisela (NATO Brisel i EU Brisel). Domaći postpetooktobarski vlastodržci su pokušavali (uspešno) deset godina da se opiru ovim naredbama, a naročito prošle 2009. godine kada je malo falilo da isti karneval i bude održan, ali je vrag konačno odneo šalu na desetogodišnjicu proslave državnog udara u Ostacima Srbije. Naređenje odozgo je bilo ultimativnog karaktera jer se obeležavanje ove godišnjice jednostavno nije moglo slasnije začiniti nego sa homoseksualnom karnevalom u centru glavnog grada države koja se u Briselu (i Vašingtonu) tretira kao klasična afrička kolonija nakon oplovljavanja Rta Dobre Nade od strane Vaska de Game 1497./1498. godine Domaći urođenici su morali da na javno-demonstrativan način pokažu svoju privrženost prihvatanju standarda više evropske civilizacije i njenih univerzalnih vrednosti. U protivnom, čekala ih je sudbina 50 miliona latinoameričkih Indijanaca i ko zna koliko miliona afričkih i azijskih domorodaca koji su fizički bili izbrisani sa lica zemlje od strane Euro-prosvetitelja.

I u tome i leži poenta političke prakse petooktobarskih pučista – oni svojim prosvećenim vizijama kao providence političari spašavaju svoje pećinske aboridžine od fizičko-biološkog zatiranja uz postepeno civilizovanje istih i njihovo kasnije uključivanje u tokove svetskih procesa (globalizacija). Ovde ne treba imati ikakvih iluzija po pitanju desetogodišnjeg odlaganja karnevalizacije Ostataka Srbije. Nije reč o tome da su se pučisti borili za očuvanje domaćih vrednosti i kulturnog identiteta već su se s pravom plašili revolucionarne reakcije domaćih aboridžina i to s pravom. Domaći prosvetitelji-pučisti su odlagali ispunjenje svojih kolonijalnih obaveza prema inostranim finansijerima koji su ih i doveli na vlast sa ulice (Velja Ilić, popularni „Velja Selja“, je uoči proslave desetogodišnjice 5. oktobra javno priznao da je u doba Slobe švercovao devize iz inostranstva za izvršavanje državnog udara) sve dokle su mogli a kada se to više nije moglo odlagati ispunili su svoje obaveze prema gazdama uz koncentrisanje najelitnijih policijskih snaga oko karnevala kako bi se i nakon njegovog održavanja i sami održali na vlasti.

Naravno, kolonijalnoj eliti iz Brisela je pored ovog glavnog cilja – javne demonstracije potčinjenosti i poslušnosti Centralnoafričke Republike Srbije, sporedni cilj bio i po svaku cenu izazivanje javnih huligansko-rušilačkih nereda kako bi se pristupilo sledećoj fazi moralne degradacije i teritorijalne dekompozicije ove afričke kolonije pred inostranom (demokratskom) javnošću (istoj onoj koja je 1998. i 1999. godine bila bombardovana sa ciframa od 500.000 izmasakriranih kosmetskih Albanaca). Domaći partneri (čitaj na narodnom jeziku – slugeranje iliti na latinskom – kolaboracionisti, može i – kvislinzi) su u okviru prventivnih mera dobili zadatak da isperu sve državne elektronske mas medije od nepodobno-neprimerenih komentara povodom dešavanja u Beogradu od 10. oktobra tako da su svi Slobonostalgičari uživali čitajući komentare na portalu RTS-a i njemu sličnim. Tako smo se još jedanput potsetili na informativnu stvarnost Srbije nakon „rušilačkih“ demonstracija „snaga haosa i nereda“ od 9. marta 1991. godine čije su kolovođe bili današnji providence političari afričke Srbije čije je uličarsko huliganstvo tada prouzrokovalo smrt jednog čuvara reda i jednog civila. Međutim, za razliku od slučaja afričke Srbije iz 2010. godine, nakon 9. marta 1991. godine iz centrale Evropske Unije i Saveta Evrope nije upućeno nikakvo saopštenje zabrinutosti na adresu vlasti u Beogradu ali je zato nakon klasičnog državnog udara oružanom silom od 5. oktobra 2000. godine iz istog tog Brisela i Strazbura stigao telegram javne podrške huliganima i pučistima. Ta javna podrška tadašnjim rušiocima Beograda, koji su 2000. godine zapalili zgradu Narodne Skupštine koju su dobrim delom opljačkali a zatim oteli vatreno oružje iz policijske stanice Stari Grad (zamislite reakciju vlasti u SAD-u, Britaniji ili Francuskoj da vam fudbalski huligani zaposednu policijsku stanicu i otmu naoružanje) nije ni za kakvo čuđenje obzirom da je verifikacija i legalizacija ovog državnog udara sa parlamentarnom piromanijom trebala da ima iste one političke efekte u Srbiji koji su postignuti godine 1933. u nacističkoj Nemačkoj nakon paljenja državnog Rajhstaga – ukidanje demokratije i zapušavanje usta svima koji protivureče režimu. Međutim, tada, tog 5. oktobra 2000. godine napadi „demokratskih“ fudbal-huligana pod rukovodećom dirigentskom palicom valjevskog hipi-slikara Makija na organe reda nisu bili ujedno i napadi na samu državu kao što je to slučaj sada deset godina kasnije. U međuvremenu, komandant tih huligana iz 2000. godine je oslobođen sudskog procesa za klasičan vandalizam i huliganstvo protiv države i to verovali ili ne od strane samog predsednika države koji je deset godina ranije i sam bio jedan od rušilaca glavnog grada.

Nakon ove predsedničke abolicije za „demokratski“ vandalizam s kraja 1990.-tih poznato je od koga su huligani 10. oktobra 2000. godine naučili da se rušilaštvo politički itekako isplati (pod uslovom da su na pobedničkoj strani asfalta). Ipak, 2010. godine za razliku od 2000. godine nismo imali to zadovoljstvo da vidimo DŽo-bageristu kako ruši ulaz u zgradu RTS-a niti lomljenje državne (tj. poreskih obveznika) mehanizacije na prilazima Beogradu s južne balkanske strane. Ovo zadovoljstvo nam je ostavljeno kao opcija za koju se moramo sami izboriti u nastupajućem vremenskom periodu. Što pre, to bolje. U protivnom moraćemo još jednom (ako samo jednom) da usvajamo nove ustave u kojima će pisati da su Raška, Vojvodina, Vranje, Niš, Pirot, Timočka Krajina... sastavni delovi Republike Srbije. Naravno, u međuvremenu, a naročito nakon konačnog svođenja Republike Srbije na Ostatke Ostataka (evropske) Srbije moći ćemo da kao i sav ostali normalan svet putujemo bez viza i uzduž i popreko po tom istom normalnom svetu a po svojoj sopstvenoj otadžbini sa samo jednim jedinim rezervoarom benzina domaćeg evropskog Punta kako bismo je upoznali i uzduž i popreko: od beogradskog kruga dvojke do Zlatibora i od Banje Koviljače do Despotovca.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner