Politički život

Opet taj Otok

PDF Štampa El. pošta
Mirjana Bobić-Mojsilović   
subota, 06. septembar 2008.
I laicima je sada potpuno jasno da se radi o duplim standardima, i da je Srbija, zaista, krčma na sred puta, koja je platila cenu za svoj nesrećni geopolitički položaj i raskusuravanje tuđih računa. Ono što važi za Kosovo, ne važi za Južnu Osetiju i Abhaziju. Što bi rekao srpski narodni genije, nafta vrti gde burgija neće.

 

Kao što se i pretpostavljalo, Evropa nije imala ni snage ni želje da uvede „sankcije” Rusiji, koja je priznala nezavisnost Abhazije i Južne Osetije. Šefovi država ili vlada zemalja članica EU, majke mi, osudili su rusku akciju u Gruziji i na tome se, uglavnom, sve završilo.
Jer, još ranije je naglašeno da nije vreme za „kažnjavanje Moskve”, već za „pomoć Gruziji”. Na kraju, da farsa bude još veća, EU zahteva da nijedna zemlja ne sledi Rusiju u priznavanju nezavisnosti Južne Osetije i Abhazije i namerava da preispita svoje odnose s Moskvom. EU ispostavlja neku vrstu smernica za bavljenje ovim problemom – a to je puno poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Gruzije! Sa druge strane, EU I SAD svim raspoloživim sredstvima teraju velike, a pogotovo male države da priznaju nezavisnost Kosova.

Dakle, ono što je za nas zanimljivo jeste – ne šta je u ovom zamešateljstvu uradila Rusija, već šta rade vladari sveta. Paradoks međunarodnih „principa” ovde dobija svoje tužne obrise – pomoć Gruziji, i bombe na Srbiju. Da stvar bude još grđa, osim što je Srbija bombardovana pravim bombama, ona je bombardovana i najrazličitijim pretnjama, u igri su ponovo štap i šargarepa, politika svršenog čina i čitav arsenal pritisaka od ideoloških, ekonomskih do medijskih.
Mrcvarenje Srbije kako bi jednog dana ipak popustila, međutim, rezultiralo je i neverovatnom pojavom – na političkoj sceni ovde se forsira sindrom neke nove „Rezolucije IB”. U medijima se jasno mogu čitati sve otvorenije podele na one koji su „za Rusiju” i na one koji su „za Ameriku”. Istorija se tužno ponavlja, pa su oni koji su „za Rusiju”, to jest oni koji imaju hrabrosti da javno kažu da je Gruzija prva započela oružani sukob, u prilici da budu proglašeni za retrogradne, nacionaliste i mračnjake u svakom pogledu.

Podela na rusofile i amerikanofile, predstavlja danas nastavak one stare morbidne parole: „Ko nije s nama – taj je protiv nas”, izjasniti se protiv Rusije, ne samo kada je u pitanju sukob u Gruziji, ispostavlja nam se kao neka vrsta blanko ulaznice za napredni deo sveta – predstavlja overeno svedočanstvo o demokratskim, sofisticiranim, antiklerikalnim, anacionalnim i dubokomoralnim kvalitetima, kao prečica za srećni život u zapadnoj demokratiji. Pojedini ovdašnji mediji u proteklih nekoliko nedelja pokazali su više saosećanja za patnje Gruzije nego što su ikada pokazali prema Srbiji ili Kosovu.

Voleti Evropu više nego što ona voli nas, deo je našeg tužnog kolektivnog usuda, a slučaj sa najnovijim rusko-američkim odnosima otvorio je mračnu kutiju naših rana, nepravdi i neprincipijelnosti. Ludilo je da ovde, ima mnogo onih na našoj javnoj sceni koji rade na tome da nas ubede da te povrede, rane i nepravde ne samo prihvatimo, nego i da ih zavolimo. A to je priča o sistematskom radu na gubljenju zdrave pameti, logike, osećanja za pravdu i što je najcrnje – osećaja slobode. Jer, sloboda se meri najpre u slobodi mišljenja i govora. Ovde je već sada napravljena takva atmosfera da je govoriti kao slobodan čovek, koji ne pripada ni ruskoj ni američkoj verziji života, ravno katastrofi. Za to je dovoljno da ne aplaudirate evropskim i američkim „principima”, pa da vas proglase za bednog baćušku.
Olakost u razvrstavanju ljudi, paušalno etiketiranje, koncentrisanje oko imaginacije koja se zove Rusija ili Amerika, Istok i Zapad, govori ne o nezrelosti naše javne scene, nego o pokušaju da se ona ozbiljno ućutka.
Nema Golog otoka, ali svako ko ne peva u horu političke korektnosti može sam postati Golo, usamljeno ostrvo.

 
[Politika 03.09.2008]