Početna strana > Rubrike > Politički život > Neki čudni i neprijatni tonovi
Politički život

Neki čudni i neprijatni tonovi

PDF Štampa El. pošta
Branko Milanović   
nedelja, 01. jun 2008.

Nerazumna odluka čelnika Demokratske stranke da konstitutivnu sednicu beogradskog parlamenta odlože za više od mesec dana duboko je onespokojavajući čin i svakako kontraproduktivna i za samu stranku. Objasniću i zbog čega.

Prvo, ova odluka budi nemila sećanja na sličnu, istina mnogo brutalniju, nevoljnost Miloševićevog režima da preda gradsku vlast upravo demokratama (ujedinjenim u koaliciji „Zajedno”) posle njihove pobede na lokalnim izborima 1996. godine. Demokratska stranka je, zajedno sa SPO-om i Građanskim savezom, predvodila tadašnje demonstracije i od tog trenutka, i kasnijeg izbora Zorana Đinđića na mesto gradonačelnika Beograda, počinje i njen ubrzani rast i sazrevanje kao stranke. Prosto je za neverovanje da sada ta ista stranka – koja se s pravom borila protiv pokušaja falsifikovanja izbora – odugovlačenjem i sakrivanjem iza navodnih legalnih rokova pokušava da odloži formiranje skupštinske većine. Ne ulazeći u to da li je Alimpićevo objašnjenje o odlaganju utemeljeno u zakonu ili ne (za to nisam stručnjak), treba se podsetiti i da je Milošević koristio prividno legalna sredstva kada je odbio da prizna rezultate izbora 1996. godine. Njegova partija je zasula prigovorima sva izborna mesta na kojima je izgubila izbore i tražila da se glasanje, iako nikakvih stvarnih razloga za to nije bilo, ponavlja. Verovatno bi se ponavljalo dokle god on ne bi pobedio. Beograđani su takve trikove prozreli i ono što se kasnije desilo poznato je veoma dobro.

Drugo, jedno od osnovnih obeležja demokratije jeste smenjivost vlasti. Partije se bore za vlast i u toj borbi često deluju isključivo. Ali da bi demokratski sistem funkcionisao, mora da postoji zajednička svest o minimumu koji sve stranke prihvataju, a to je da će bazična pravila igre biti poštovana: da će onaj ko je na vlasti, i ko ju je izgubio, takav rezultat prihvatiti (bez obzira na to šta misli o novim pobednicima). U tom pogledu, Demokratska stranka ovakvim nepotrebnim odugovlačenjem podriva demokratiju u Srbiji i ruši sopstvenu reputaciju.

Treće, ovo nisu poslednji izbori u Srbiji. Ako sve stranke počnu da se služe ovakvim trikovima, onda u narednom izbornom ciklusu možemo očekivati da i druge stranke počnu da se izruguju narodnoj volji i pronalaze tehničke začkoljice kako bi što više odugovlačile s predajom vlasti. Tada upravo Demokratska stranka može biti gubitnik.

Četvrto, mnogo ljudi je glasalo, verujem, za DS i koaliciju okupljenu oko nje, ne samo što su oni u ekonomskom smislu najbolja opcija za Srbiju (što ja zaista mislim), i što imaju najkvalifikovanije kadrove (što je takođe tačno), i što su proevropski, već i što su demokratska stranka (kako već i samo njeno ime kaže) te poštuju volju birača i brane demokratiju. Ovakvim ponašanjem DS će odgurnuti od sebe neke od takvih birača.

Peto, u izjavama nekih čelnika DS-a, od izbora do ovog poslednjeg neprimerenog gesta, preovlađuju neki neprijatni tonovi koji se nikako ne mogu nazvati demokratskim. Daću samo dva primera. Jedan od lidera govori o tome da će „Beograđani dobiti vlast za koju su glasali”. To je tautološki tačno: bili su slobodni i pošteni izbori, i bilo koja koalicija da se uspostavi ona će biti upravo ta za koju su građani većinski glasali. Ali, ono što je neizrečeno u tom iskazu, a što se očigledno misli, jeste da postoji neka skoro rusoovska „opšta volja”, znanje o kojoj je dostupno jedino ovom funkcioneru stranke, po kojoj samo njegova stranka izražava onu „pravu volju” za koju su Beograđani „zaista” glasali. Ovakvo tretiranje birača podseća na vreme komunizma kada su naši lideri, na neki nadnaravni način, mogli da saznaju šta „mase zaista hoće” bez obaveze da ih ikada o tome zaista i pitaju. Drugi primer je, nekoliko puta napravljena, razlika između „stvarne” i „aritmetičke” većine. Očigledno, u parlamentarnoj demokratiji jedina većina koja postoji jeste upravo matematička ili aritmetička. Neke različite od nje, metafizičke većine nema. Jedino je aritmetička većina stvarna. Sve ostalo je – to moramo jasno reći – opasno klizanje u autoritarizam.

Ovaj beogradski primer pokazuje nam takođe koliko je Evropa neophodna Srbiji. Premijer tehničke vlade, Vojislav Koštunica, zaista je bio u pravu kada je rekao da bi teško bilo moguće naći primer ovakvog poigravanja izbornom voljom građana u Evropskoj uniji. Ali, taj njegov iskaz samo ukazuje na to koliko nam je prihvatanje evropskih pravila ponašanja nasušno potrebno. Bez Evrope, ovakvih samovolja možemo imati i više i češće.

Šesto, i veoma neprijatno za DS, jeste da su u nekim slučajevima radikali počeli da im drže lekcije iz poštovanja izbornog procesa. Ovde treba pomenuti čestitku Nikolića Tadiću u vreme januarskih izbora kada još nije bilo potpuno jasno da je Tadić pobedio (razlika je, setimo se, bila tek nešto iznad dva procenta) i kasnije rukovanje i čestitka prilikom inauguracije predsednika. Pre nekoliko dana Mirčić, jedan od radikalskih prvaka iz Vojvodine, čestitao je koaliciji okupljenoj oko DS-a zaista veliki uspeh na izborima u Vojvodini. Takve gestove bi trebalo da zna da ceni i uzvraća i Demokratska stranka i najbolji način za to, kao i za povratak poverenja u demokratski proces, jeste redovno sazivanje gradske skupštine, čestitka novoj trojnoj koaliciji ako uspe da sakupi većinu i onda, naravno, nastavak legitimne političke kritike te iste koalicije.

*   Autor je saradnik Karnegijeve zadužbine za međunarodni mir u Vašingtonu

(Politika)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner