Politički život

Korak po korak

PDF Štampa El. pošta
Nikola Ivanović   
subota, 15. decembar 2012.

Vjerujem da je ovo najduža i najtužnija srpska politička priča, koja je ikada (is)pričana. Nakon deset godina čitamo najnovije “ohrabrenje”: Sada je sve na Srbiji u pravljenju narednih koraka ka EU. "Na odloženo" dato je zeleno svetlo Srbiji za dalje pregovore. "Otvaranje pregovora je moguće u junu, ali to, prije svega, zavisi od Srbije", ohrabrio nas je izjavom bivši vodnik, a sada premijer Slovenije, Janez Janša. Do juna iduće godine čekamo na novi korak.

Brojao sam do 41. koraka, sve do 26. maja 2011, kada je u Lazarevu kod Zrenjanina “uhićen” Ratko Mladić, a “uhićenje” prvi je objavio zagrebački dnevnik (“Jutarnji list”), a potom je muštuluk srpskoj javnosti uhvatio Boris Tadić. To je bio, kako je tada rečeno sa domaće zvanične adrese, posljednji korak, posljednji uslov. Međutim, uslijedio je novi set uslovljavanja vezan za prelaze i dalje unapređivanje dobrosusjedskih odnosa.

Ova neispričana priča podsjeća na priču o plastu sijena i vražjoj igli koju treba pronaći u njemu. Prateći korake i spoljne pohvale izgleda da srpska javnost postaje sve skeptičnija o putu ka EU, a izabranici sve veći optimisti. Da nijesu popustili za prelaze, kažu, datum za pregovore bio bi odložen čak do 2014! Do tada bi tražili tu vražju zlatnu iglu.

Ta vražja igla (čitaj još samo korak do davanja datuma za pregovore) za kojom se traga desetak godina je suština, a sve ostalo, dakle, ono brdo sijena, jeste hrana za magarce, kaže poslovica. I po Ezopovim basnama ovo živinče se uvijek prikazuje kao izdržljivo i trpeljivo na brutalnosti gazde. Poučna je i italijanska priča. Kad ga gazda natovari, onda na podugačkom štapu veže rukovet sijena, zaveže ga za samar, a odmakne od magarećih usta na samo jedan korak. Magarac stalno hita da bi dograbio taj privlačni zalogaj, a on uvijek ostaje na istoj udaljenosti od gladnih usta. Postoji i balkanska varijanta, ali o govečetu, koju nalazimo kod nobelovca Ive Andrića: “Pred unezverenim i upornim govečetom koje vode na klanje, seljak nosi rukovet sena. Idući za tim senom koje mu neprestano izmiče, goveče brzo stigne na klanicu, gde već čekaju kasapske ruke i konopci. O nedostižnu šaku sena otaru krvav nož kojim živinče zakolju.”

Koliko je god unedogled brutalna politika uslovljavanja Brisela, toliko je sve bleđa podrška domaće javnosti politički slogan “Evropa bez alternative”. Teško je osporiti tvrdnju da se odnos Brisela prema Beogradu bazira na kontroli, a domaćeg političkog vrha prema javnosti na isijavanju straha od izmicanja davanja datuma za pregovore. Pojednostavljeno, radi se o odnosu političkog dilera (Brisela) i političkog zavisnika (Beograda). Lično mislim – samo ko je ćaknut nije shvatio podžitnu politiku koju vode oba centra. Finale se može predvidjeti: i Priština i Beograd, ukoliko se napukla EU do tada ne raspadne, dobiće u paketu datum za pristupne pregovore. (Merkelova na sjednici ministara finansija EU poručila je da nakon prijema Hrvatske u julu, naredne godine neće otvarati pregovore sa drugima). Takođe nije teško naslutiti da su domaći zavičnici već prezreni bar od polovine onih koji su za njih nedavno glasali. Upravo glasači ne mogu shvatiti da sijanjem straha, poput onoga da penzioneri neće dobiti penzije, ako odustanu od puta ka EU. Postavlja se temeljno pitanje:

Ima li zemlje na planeti koja bi prodala državnu teritoriju zarad isplate penzija penzionerima? Zamajac priznavanja krenuo je od prvih susjeda - Makedonije i Crne Gore. Priznale su državu Kosovo. Istina, Makedonija nešto kasnije, dok je Crna Gora bila među prvima, uz SAD i Albaniju. Na toj sesiji u UN, uz 74 uzdržane, novu albansku državu na Balkanu priznale su četiri države: Nauru, Palau, Maršalska Ostrva i Mikronezijska Federacija, čija ukupna površina je manja od područja koje pokriva srez Nikšić. (Nauru je južnopacifička državica sa 21 kvadratna kilometra, jedina država na planeti koja nema glavni grad, a ekonomski i politički zavisi od spoljnih donatora, Palau sa 450 kvadratna kilometra i 20.000 stanovnika, dok na Maršalskim Ostrvima,na 180 kvadratna kilometra živi oko 63.000 stanovnika). Ovdje bi dobro došla priča Marka Miljanova (Prva pohara plemena Kuča), i dijalog Punana i Đulje. Izdajnik Punan pita Đulju: “Na čiju kuću vrana smrdi (prdi)? “Danas na moju, a sjutra će na tvoju!”

Postoji neka politička paralela o dvije Kine na dalekom Istoku i dvije Albanije na Balkanu. Stara Kina u Pekingu, a “mlada” u Tajpehu. Na Balkanu, jedna Albanija u Tirani, a druga u Prištini. Moglo bi se utvrditi da sve dok Kosovo ne prizna Srbija, ono nikad ne može biti nezavisna država, kao što nije mogao ni Tajvan, jer ga nije priznala Kina, mada je Čang Kaj-šekovu Kinu četvrt stoljeća priznavala većina država planete. Zato se prišlo politici korak po korak. A nakon uspostavljanja nove vlasti poslije održanih izbora 2012. godine (s nacionalnim predznakom), vrši još veći pritisak na Srbiju da unaprijedi “dobrosusjedske odnose” sa Kosovom. Dobrosusjedski odnosi se uspostavljaju među državama, a ne na području iste države. Zanimljivo je da na tome insistiraju evropski posrednici baš u 2012. godini, na stogodišnjicu oslobađanja Kosova. Ovdje nije potrebna žurba, treba imati malo više strpljenja, ne samo zbog toga što je Kosovo tri puta okupirano i tri puta oslobađano. Ni Pitanje Tajvana (Formoze”), nije bilo goruće pitanje, gdje su i SAD i Kina pokazali puno strpljenja u rješavanju ovog još od 1949. godine “vrućeg”pitanja, gdje Sjedinjene Države istrajavaju na “status kvo”, a Kina, nakon prihvatanja “jedne Kine” (1972), zadržava pravo da mirnim, ali drugim sredstvima, prisajedini Tajvan (Formozu) matici.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, do kraja 2019. biti postignut sporazum Beograda i Prištine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner