Početna strana > Rubrike > Politički život > Izbori bez alternative
Politički život

Izbori bez alternative

PDF Štampa El. pošta
Darko Velimirović   
sreda, 02. april 2008.

Polako ali sigurno na ovdašnjim TV stanicama kreću da se pojavljuju nasmejana i vedra lica naših političara koji nam poručuju da je „bolje sutra“ pred nama, da „samo što nam nije svanulo“ - to je siguran znak da će ovdašnja glasačka populacija uskoro ponovo biti omamljena mirisom sveže odštampanih glasačkih listića. Iako se poslednjiih godina u Srbiji sve češće glasa, uvek ostaje pitalica: ima li Srbija šta i koga da bira, tačnije - ima li Srbija izbora? U slučaju da slušamo glasove naših političara možemo doći do pomalo ishitrenog zaključka - da se na predstojećim izborima odlučuje pre svega o dve stvari. Prva je: „hoće li Srbija u Evropu?“; a druga: „hoće li Kosovo ostati u Srbiji?“. U slučaju da poslušamo zdrav razum shvatićemo da ni jedna ni druga stvar gotovo da ne zavise od dobre volje ili htenja ovdašnjih političara i njihovih predizbornih štabova, već su, pre svega, uslovljene spoljnim političkim faktorom. Tako da će na pitanje: hoće li Srbija u Evropsku uniju? - suštinski odgovor dati sama EU, a na konačni status Kosova, po svemu sudeći, tačku će staviti međunarodna zajednica. Stoga navodne političke dileme skalupljene u predizborne propagandne slogane primarno valja tumačiti kao izraz stremljenja i želja ovdašnjih političara i kao deklerativni izraz „lepih želja“ za buduće pozicioniranje Srbije. Da situacija ne stoji tako, Srbija bi verovatno već sada imala vlast na Kosovu i bila član Evropske unije, jer je neosporna činjenica da se retko ko, bar na onom deklarativnom nivou, više zalagao za „Evropu“ i „Kosovo“ od ovdašnjih političara, kojima, po svemu sudeći, „teme o kojima ne odlučuju“ služe kao kompenzacija za manjak političke odvažnosti da se uhvate u koštac s onim problemima o kojima se „pitaju“.

Cela stvar je na tom istom, tj. deklerativnom, nivou zalaganja „za Evropu“ i „za Kosovo“ otišla toliko daleko da ćete u Srbiji teško pronaći oponente ovim dvema idejama, sem ako niste ostrašćeni pripadnik jedne od dveju suparničkih političkih struja – one prve, kojoj je „Kosovo“ preče od „Evrope“, ili one druge, koja je za obrnuti redosled pojmova. Pogledamo li detaljnije političku lepezu ponuđenih političkih opcija na ovim izborima, lako ćemo doći do zaključka da su čak i političke opcije koje se nalaze na krajnjim političkim polovima gotovo u potpunosti komplementarne, te da je LDP taman toliko deklarativno za „Kosovo u Srbiji“ koliko su u SRS-u za „Srbiju u Evropi“, što celu sitaciju čini, blago je reći - apsurdnom. Kada se pažljivije pogleda, stiče se utisak da se i u LDP-u i u SRS-u ne bi bunili da se npr. Kosovo vrati u sastav Srbije, ili da Srbija uđe u EU. Naravno, sitacija postaje unisonija približavamo li se centru političkog spektra, jedna od dve „suprotstavljene“ ideje biva prihvatljivija i manje uslovljavana (ako je ijedna uopšte uslovljavana). Tako će vam i u DSS-u i u DS-u deklarativno tvrditi da su i za Kosovo u Srbiji i za Srbiju u EU, što, pak, daje za pravo onima koji navodni deklerativni ideološki sukob između DS-a i DSS-a tumače kao „narcizam malih razlika“. Dakle, glasačima u Srbiji, generalno, na ovim izborima faktički je ponuđena samo jedna opcija, koja podrazumeva Srbiju u Evropskoj uniji s Kosovom kao integralnim delom. Za nekog hipotetičkog glasača euroskeptika koji nije zainteresovan za Kosovo, nego npr. za bolji život svoje porodice, izgleda da ni jedan stranački izborni štab nije preterano zainteresovan.

No, kao što to obično u Srbiji biva, stvari stoje znatno drugačije nego što se da zaključiti uz pomoć „stranačkih naočara“ ili čitanja stranačkih saopštenja, te deklarativnog zalaganja nekog od izbornih i propagandnih štabova za neku od navedenih ideja. Činjenica jeste da je prosečan srpski glasač frustriran „gubitkom Kosova koje još nije izgubljeno“, te da, nezadovoljan presporom i mrcvarećom tranzicijom, svoj krajnji izlaz vidi u evropskim integracijama. Nevolja leži u tome što su faktički i „Kosovo u Srbiji“ i „Srbija u EU“ podjednako odaljene i od Srbije, ali i od ovdašnjeg prosečnog glasača, koji je pre svega zaokupljen egzistencijalnim problemima. Njihova „odaljenost“ taman je tolika da podgreje novi oblik frustracije s kojim će se Srbija verovatno suočiti u relativno skoroj budućnosti. Ta nova frustracija biće prvenstveno produkt neostvarenih predizbornih obećanja koje su političari dali u ovoj predizbornoj kampanji, jer je sasvim sigurno da Srbija neće postati član EU dok ova organizacija to neodluči, nezavisno od volje ovdašnjih političara, ili da će Kosovo imati takav status kakav sad ima, takođe nezavisno od volje istih. Ta „odaljenost“ ili, kako će se prosečnom srbijanskom glasaču učiniti, „nedostižnost“ ciljeva kojima ovdašnji političari streme, mogla bi građane Srbije ubrzo posle ovih izbora, ma ko na njima pobedio i sastavio vladu, dovesti u onu vrstu apatije koja je prisutna u crnačkim getima širom SAD. Šta će biti kad prosečan srbijanski glasač „sazna“ da je put „do Evrope“ začinjen mnogim gorkim pilulama, koje i pored perioda tranzicije, koji u Srbiji uskoro ulazi u osmu godinu, još uvek čekaju na potpis na svom receptu? Veoma je lako moguće da Srbija za članstvo u EU bude uslovljena i članstvom u NATO. Takođe je moguće da se geopolitička i geostrateška situacija u skorije vreme ne promeni i da Kosovo ostane van pravnog sistema Republike Srbije, dakle - da u skorije vreme ne postane njen integralni deo, opet. Ko će i kako tada ovdašnjim glasačima, od strane trenutno blagoglagoljivih političara, objašnjavati zašto i kako ti ciljevi deluju nedostižno?

To što će se na predstojećim izborima prosečan srbijanski glasač izjašnjavati i „za Evropu“ i „za Kosovo“, u blažoj ili jačoj, slim ili fath, metafizičkoj ili racionalnoj... varijanti, ne govori puno o tome u kakvoj sve budućnosti Srbije i njenih građana možemo da se probudimo, već o tome da se pred građanima Srbije nije našla ni jedna druga ozbiljna politička alternativa. Ova „izvesnost“ da će Srbija, bar na deklerativnom nivou, ići i ka EU i ka Kosovu, ma ko sastavio vladu posle ovih izbora, ne samo da ove izbore ne čini „sudbinskim“ – kako bi većina političara željna visoke biračke izlaznosti želela da predstavi, već umnogome umanjuje njihov značaj. Upravo unisono i horsko „pevanje“, ovdašnjih političara, uspavanke o „Kosovu“ i „Evropi“ predstavlja političku igranku na kratke staze - do povečerja.