Početna strana > Rubrike > Politički život > ”Govor mržnje” – o selektivnoj upotrebi jedne sintagme
Politički život

”Govor mržnje” – o selektivnoj upotrebi jedne sintagme

PDF Štampa El. pošta
Marinko Lolić   
nedelja, 24. mart 2013.

Nesumnjivo jedna od najmalignijih metafora, koja je obeležila početak i tok krvavog razaranja jugoslovenske države, sažeta je u sintagmi „govor mržnje”. Nećemo, međutim, mnogo pogrešiti ako kažemo da je ne samo ”govor mržnje”, nego i njegova selektivna i tendenciozna upotreba dobrim delom doprinela raspirivanju mržnje i bestijalizaciji tragičnih sukoba jugoslovenskih naroda. Iako su relevantna postratna istraživanja javnog mnjenja belodano pokazala da je devedesetih godina prošlog veka ”govor mržnje” bujao na celom prostoru bivše Jugoslavije, začudo, ovaj termin još uvek se uglavnom koristi kao oznaka ratnog diskursa, koji je dominirao u srpskim državnim medijima devedesetih godina XX veka. To potvrđuje i podatak da je programski Savet RTS, sledeći državnu politiku izvinjavanja po svaku cenu, koju je inaugurisao Boris Tadić, jedini javni servis u regionu koji je uputio izvinjenje zbog širenja „govora mržnje”.

Koreni ovog otrovnog govora duboki su, a nastojanja kompetentnih istraživača da precizno utvrde genezu i ime tvorca ove zlokobne jezičke kovanice još uvek nisu dali pouzdane rezultate. Većina upućenih u savremene jezičke i političke fenomene smatra da je termin „govor mržnje” nastao prema engleskom obrascu hate speech. ”Ovako određen, govor mržnje jeste sredstvo kojim se u mobilizatorske svrhe služi jezik politike orijentisane na ućutkivanje ili odstranjivanje oponenata, i to često u fazi priprema za rat i tokom rata, kada govoru mržnje pripada vodeća uloga u orkestriranju ratne retorike.” (Bugarski)

U prvi mah, čini se da je lako reći šta “govor mržnje” znači, ali tačno identifikovati onoga ko se u političkim borbama takvim govorom služio i služi nije uvek sasvim jednostavno. Ako pažljivije pogledamo istorijski kontekst u kojem se ova vrsta govora javlja, primetićemo brojne paradokse.

Za najveći deo ne samo svetske, već i velikog dela srpske javnosti nosiocem neslavne titule najomraženije političke ličnosti, glavnim uzrokom i simbolom tragičnog razaranja Jugoslavije smatran je srpski predsednik Milošević. Izgleda, međutim, paradoksalno da je Milošević u svetskim medijima nazivan ”balkanskim kasapinom”, ali isto tako i najsnažnijim „garantom mira” na Balkanu u postdejtonskom periodu. Ne ulazeći u to da li u ovakvim tvrdnjama postoji i doza istine, teško možemo bez moralnih dilema prihvatiti upotrebu ovih etiketa.

Tek kad pogledamo ko i kako u političkom polju imenuje nosioca ”govoramržnje” stvari postaju nešto jasnije. I u jednom i u drugom slučaju to su pre svega najmoćniji američki i zapadni mediji, ključni instrumenti za kreiranje savremene političke slike sveta, a pre svega percepcije glavnih političkih aktera međunarodne političke arene. Na brojnim primerima koji govore o načinu upotrebe i zloupotrebe ove zlokobne metafore pokazuje se sasvim uverljivo da politička moć, koristeći medije, interpretira političke događaje i daje im značenje i boju vlastitih interesa.

Što se tiče same sintagme ”govor mržnje”, čini se da je njeno razorno dejstvo raslo s njenom selektivnom upotrebom, kako na domaćoj, tako i na međunarodnoj političkoj sceni. Bez ikakve namere da branimo lik i delo Slobodana Miloševića, već objektivnosti radi, pokušaćemo da ukažemo na neke aspekte političke borbe iz perspektive upotrebe ovog pojma. Miloševićevi domaći politički oponenti, studenti, brojne nevladine organizacije, opozicija, crkva, i dr., pokazivali su svoju političku ”imaginaciju”, tako što su ponekad pored ostrašćenih, a često i najvulgarnijih verbalnih napada, izvodili i političke performanse u kojima su svog najvećeg političkog protivnika tražili i u zoološkom vrtu. To pokazuje da su oni svoju demokratsku političku borbu sa Miloševićem ne samo na simboličkom planu, već i u bukvalnom smislu srozavali na nivo zoologije.

Ništa blaži u svojim istupima nisu bili ni pojedini opozicioni prvaci, koji su napadali i javno pretili Miloševiću vešanjem na Terazijama, kao u doba najžešćih nacističkih pogroma protiv Jevreja, što će ostati zapisano najcrnjim slovima u analima naše savremene istorije i demokratije. Iako Milošević svojim političkim protivnicima (bar u personalnom smislu) nije uzvraćao istom merom, niti je javni tužilac pokretao tužbe protiv lica koja su na uvredljiv način istupala u javnosti protiv tadašnjeg predsednika Srbije, većina domaćih i stranih političkih analitičara naše javne scene, ostala je pri tome da su Milošević i njegov režim bili glavni, a za neke i jedini izvor ”govora mržnje”.

Treba, međutim, naglasiti da Miloševićevi protivnici nisu koristili „govor mržnje” samo protiv njega, nego i protiv njegovih pristalica i glasača. Ta vrsta otrovnog govora naročito je bila usmerena prema penzionerima. Ako bismo se držali kasnije prihvaćenih lingvističkih i pravnih definicija ”govora mržnje”, uvrede opozicije upućene penzionerima mogle bi se uzeti kao izraz homofobije prema manjinskim društvenim grupama.

Da Milošević i njegov režim nisu bili jedini izvor ”govora mržnje”, pokazuje i činjenica da sa njegovim odlaskom sa vlasti ne samo iz politike, političke publicistike, već i iz medija i nekih sfera kulture, ovaj zloćudni oblik komunikacije nije nestao. To je indirektan dokaz da srpska demokratska javnost nije bila imuna, ni tada, a bogami ni danas, na selektivnu upotrebu i tumačenje smisla ”govora mržnje”, i da su, zbog problematične primene tih merila žrtve te manipulacije često bili upravo oni koji su optuživani kao njegovi glavni protagonisti. Ova konstatacija važi i za pojedince i za grupe ljudi.

Nedoslednosti u tumačenju smisla ”govora mržnje”, i njegove upotrebe kao negativne etikete, ili načina najgrublje stigmatizacije neke etničke grupe ili kolektiviteta, izgledaju još drastičnije kada stvari posmatramo u širem političkom kontekstu. Dugo se u većini domaćih i stranih istraživanja uzroka ratnih zbivanja na tlu bivše Jugoslavije isticalo da su ”govor mržnje” koristili samo Srbi, dok su se retko mogle sresti kritičke analize ove vrste govora albanske, bošnjačke, hrvatske ili pripadnika neke druge nacije, usmerenog prema Srbima. To pokazuje da ”govor mržnje” nije samo adekvatna sintagma, kako tvrde neki domaći i strani lingvisti, kojom se imenuje vrsta zloćudnog ratnohuškačkog govora, već često opasna politička etiketa kojom se u javnosti žigoše i diskvalifikuje neki pojedinac, narod ili grupa ljudi.