Politički život

Boris

PDF Štampa El. pošta
Željko Cvijanović   
nedelja, 15. jun 2008.

 

Nisam odavno video bolji dokaz da Bog još nije Srbiji rekao laku noć. Kada je Boris Tadić objavio na šta misli kada kaže vlada - ne mislim samo na ono što je rekao na Glavnom odboru svoje stranke - ni među njegovima, ni među saveznicima, ni među protivnicima nije bilo nikoga a da je tu išta razumeo. Da, samo gde je u tom nerazumevanju Bog? U tome što uopšte ne moraju da ga shvate, biće sasvim dovoljno što će morati da ga prate. I prvi, i drugi, i treći.

Hajde da vidimo šta je to tako strašno uradio Tadić sa tim svojim nacionalnim pomirenjem da ga na prokoštuničinoj desnici optužuju za još jedan marketinški trik kojim pokriva svoju želju da vlada i neprirodni savez sa Dačićem; gde se to prevario da ga u sopstvenoj stranci ogovaraju kako se ponaša kao pijani milioner; u koji je to zabran ubo da su mu u koaliciji sa kojom je trijumfovao na izborima najavljivali otkazivanje poslušnosti, jer nisu se oni žrtvovali i utočište potražili u pobedničkoj kompoziciji da bi on sad više voleo Ivicu nego njih; na koje je idole pljunuo da ga iz dela nevladinog sektora optužuju da je postao novi Koštunica umesto da bude novi Đinđić, pa pozivaju Zoranovu udovicu da reaguje i konačno jednom dokaže da joj je do uspomene na sopstvenog muža stalo bar koliko njima.

Boris je, naravno, nerazumljiv jer on iz pozicije pobednika širi svoj krug umesto da ga sužava, on ne govori o tome koga će očistiti, ukloniti i zatvoriti, on se, dakle, ne kreće u okviru jezika političkog atavizma, jedinog koji se na ovdašnjoj sceni razume bez greške. Kada govori o nacionalnom pomirenju, kada kaže da DS i SPS spaja bol za izgubljenim liderima, kada od svojih ljudi zahteva da pruže ruku socijalistima i kada Dačiću daje više nego što su mu dali roditelji, važno je znati da Boris tada ne juri samo većinu od 126 poslanika.

Dačić jeste mladić pri apetitu i ambiciji, ali sklon sam da verujem da bi Boris tu većinu imao i da mu je ponudio manje, imao bi je i da je rekao kako sa socijalistima u koaliciju ide zato što mora, a ne zato što hoće. Hoću da kažem da je imao sto načina da Dačića uvuče u vladu: ni pre, a posle pobede posebno, nije mu falilo para; imao je dovoljno jak zapadni lobing, koji bi Dačiću lako mogao da dočara kolika je razlika između biti donji i biti gornji; imao je, na kraju, iza sebe dovoljno ubedljivu pobedu i ispred sebe dovoljno inteligentnog Ivicu, koji razlikuje brod spreman za plovidbu od broda iz čijeg se potpalublja voda lavorima izbacuje napolje.

Ali ono što atavizam političke Srbije danas kod Borisa ne razume, čak i kada ga sledi, jeste da vam 126 poslanika omogućava formiranje vlade, i ne mnogo više od toga. Tadić je, dakle, pokazao da ga zanima nešto više od toga da skupi tanku većinu, pa bi onda, kad udari kriza, već nešto video. Upravo zato Ivicu nije ni uvlačio u priču dajući mu par ministarstava i dva para obećanja. Boris zna da bi tada na prvoj jesenjoj kiši sa broda najpre dezertirali Ivičini ljudi, posle čega bi mu i Mlađa, i Vuk, i Čanak bili još skuplji za izdržavanje.

Tadić je Dačiću namenio dovoljno važnu ulogu, taman koliko da ga veže podelom odgovornosti, koja ume da bude vrednija od svih para i pažnje ovog sveta; on je Dačiću dozvolio istinsku podelu uloga razumevajući da će ovaj samo tada moći da izađe pred svoje i kaže: „Vratili smo se!“, da će, ako ga njegovi tada ne ispljuju, vladin brod beznadežno doživeti kao sopstveni i da Tadić odanijeg od Ivice pored sebe tada imati neće.

Poenta je, dakle, u Borisovom širenju priče, u uvlačenju dojučerašnjih protivnika u nju, u tome što će se - makar da se od 2000. nisu reformisali nimalo, kako tvrde protivnici ovog saveza - dačićevci reformisati preko noći jer će ih na to naterati šansa koja im daje izlaz. Kada, dakle, Boris govori o nacionalnom pomirenju, ono što većina ne razume u njegovoj stranci, kao što ne razumeju ni Čanak, ni Mlađa, ni Vuk, jeste činjenica da je to stvar Borisovog kontinuiteta, a ne loma, da je DS pod njim ušla u poslednju fazu transformacije u stranku koja vodi nacionalnu politiku, da su EU i nepristanak na nezavisnost Kosova projekti koje on doživljava kao duboko nacionalne i da je taj momenat omogućio njihovoj stranci da zagrabi tako široko i osvoji toliko glasova.

Drugim rečima, kada je izgovorio reč nacionalno pomirenje, Boris je završio svoj dug put od uspešnog političara do državnika. On je dovoljno dugo na političkoj sceni da je oko sebe video toliko palih anđela, toliko onih koji su imali vlast, ali u njoj nisu zahvatali dovoljno široko, koji su svaki višak vlasti kompenzovali manjkom politike i koji su na taj način vlast definisali kao nešto što redovno dobro počinje i redovno se loše završava.
Z ato ovo što Boris radi i nije nacionalno pomirenje, to je pacifikacija političke scene, i to, ne zaboravite, posle rezultata izbora koji su nagoveštavali produbljivanje ovdašnjih podela; to je ozbiljan pokušaj stvaranja jedne konsenzualne svesti u Srbiji i njeno stavljanje u službu nacionalne politike.

Nije to, dakle, pitanje partijske većine: ako vam se učinilo da Boris ne bi sa ovolikim oduševljenjem ušao u koaliciju sa Čedom da je ovaj nekim slučajem osvojio koliko Dačić, potpuno ste u pravu. Poenta konsenzusa je u tome da nađeš način da u sopstvenu priču uvučeš protivnika i da od njega napraviš lojalnog saradnika. Ako se pitate zašto u tu vrstu konsenzusa nije uvukao radikale, odgovor je prozaično jasan: suviše su veliki da bi ih u priču uvukao kao Dačića.

To ne znači, međutim, da ni oni neće na svoj način biti uvučeni u priču. Ako Borisu pođe za rukom da se odupre sopstvenom gradskom odboru i ako se Vučić održi na čelu Beograda, ne mislite valjda da će tada ambiciozni Aca, kada mu dođe u Dvor neko iz EU, vezati čoveka i držati ga tako sve dok mu ne vrate Kosovo ili ne oslobode Šešelja iz Haga. Naravno da neće, videćete ubrzo kako u toj tananoj četničkoj duši obitava grubi evropski japi i kako će Aca prvi prekršiti vojvodin haški nalog da su za njegovu tamošnju odbranu neophodni radikali koji su van vlasti, divlji, odaniji ideji nego logici.

Uvuče li u svoju priču socijaliste i radikale, Borisu će poći za rukom ne samo da ima uspešnu vlast već da potpuno transformiše i pacifikuje političku scenu. Onaj ko misli da to nije dovoljan razlog da Vučić ostane u gradu, da to nije dovoljno da bi u vladi Dačić bio malo jači od Mlađe, taj manje misli na Srbiju, a više na sebe.

Borisov ambiciozni zahvat suviše je širok da bi bio, kako kažu njegovi protivnici, maskiranje njegovog ispunjavanja zahteva sa Zapada. Nisam siguran da taj svet zanima više od osnovnog političkog kursa Srbije, nisam siguran da se bave time da li je ponuda Dačiću preobilna, da li su Dinkić, Čanak i Vuk dobili dovoljno, da li je u redu što Boris pokazuje blagu nezainteresovanost da preuzme vlast u Beogradu. Ali sve to jeste priprema za novu vladu, kao što je to i Borisovo nametanje političkog koncepta naspram vlastohlepstva i u sopstvenoj stranci, kao što je to i peglanje odnosa sa Briselom i Vašingtonom, kao što je to i slanje Bože Đelića u Rusiju - pazite, onog istog Bože Đelića koji je do pre samo tri meseca lobirao da Rusima u Srbiji ne treba dati ništa - da bi sada taj Boža Đelić saopštio Rusima kako su im vrata u Srbiji široko otvorena.

Hoće li taj Borisov široki zahvat dati rezultat, videćemo na jednom malom testu veoma brzo posle ustoličenja nove vlasti. Ako za to vreme u javnosti izostanu polemike tipa da li bi Srbija trebalo da se približava EU, ako se ne obnove polemike da li treba sarađivati s Hagom, ako izbegnemo nova razjašnjavanja nad pitanjima da li bi Srbija trebalo da Kosovo brani svim resursima, ograničenim resursima ili nikako, ako se za to vreme ne javi ponovo neki ovdašnji zabrinuti prozapadnjak koji će tvrditi da Srbiji ne treba ruski novac, jer isti miriše na mafiju i staljinizam - ako sve to izostane, tada će srpske novine ostati bez tri četvrtine tema kojima su bile punjene do pre samo dva meseca.

To će značiti da je Srbija konačno na putu konsenzusa, to će značiti sezonu mira na društvenoj sceni i to će svakojakim ludacima koji pune ovdašnje novine svojim koloritnim smaranjima biti signal da je vreme da bar promene baterije. Ako je to cilj, tada ne pravim problem ni da Dačić bude patrijarh, a Vučić njegov đakon. 

(Standard)