Početna strana > Rubrike > Politički život > Bauk krize ujedinjuje bogate
Politički život

Bauk krize ujedinjuje bogate

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Vulin   
utorak, 25. novembar 2008.
(Politika, 25.11.2008)

Svetska ekonomska kriza srušila je berze, zapadne privrede su započele masovna otpuštanja, naša privreda konačno je sustigla svet. Bogatstva Srbije nisu stvarana na berzama, ali jesu u kriznim štabovima, štetnim ugovorima, često i golim nasiljem, a uvek u prisustvu vlasti. Iako srpski bogataši nemaju deoničare i mada su naša po veličini zapadna bogatstva stvarana azijatskim nasiljem – ništa od toga nije sprečilo vlasnike privatizovane Srbije da odmah počnu s otpuštanjem, nastavljajući pod drugim opravdanjem ono što su radili od početka privatizacije.

Šta je zapravo svrha i cilj privatizacije – veći profit za vlasnika ili ekonomska efikasnost koja podiže proizvodnju? Odgovor je, naravno, veći profit; da je drugačije zar bi bruto proizvod Srbije bio skoro isti kao pre privatizacije, a broj nezaposlenih dva puta veći? Zar bi Srbija bila u vlasništvu Miškovića, Đunića, Kostića, Vlahovića, Novakovića, Čumeta, zar bi u Srbiji mogli nekažnjeno da postoje bogataši kao izvesni Nini, koji verovatno ne zna šta sve poseduje, ali zato zna da nije kažnjivo puštati pse na radnike „Jugoremedije” kada pokušaju da priđu kapiji otete im fabrike. Ukoliko ova zemlja ikada bude imala prava da se nada nekom boljem vremenu moraće da se usudi da izgovori: „revizija privatizacije”. Tek kada budemo smeli glasno i po zakonom uređenim pravilima da pitamo kome je i kako je kompletna privreda Srbije prodata i, još važnije, ko će za to da provede ostatak života u zatvoru, tek tada ćemo možda moći da kažemo da je naš mučni i dugotrajni put dizanja sa dna započeo. Nije ni antievropski ni necivilizovano pitati Kostića kako je kupio tri šećerane za devet evra ili kako je kupio srušenu zgradu CK za nekih tri miliona da bi je odmah, bez ikakvog ulaganja, prodao za desetak miliona više. I kako to misli da kupi Kopaonik, a o turizmu zna samo ono što je naučio dok je po crnogorskim hotelima bežao od policijskih poternica. Srbija će biti malo naprednija kada se budemo glasno pitali zašto u vremenu u kome niko ništa ne kupuje mi hoćemo da prodamo i planine, i Telekom i EPS.

Srbija će biti malo pravednija i mnogo slobodnija kada budemo glasno pitali gradonačelnika Beograda zašto je Luka Beograd i vlasništvo nad njom važnije od svih partija u Srbiji i šta je sve morao da obeća u znak izvinjenja Miškoviću i njegovim partnerima da bi mu oprostili što se usudio da takne vodu i zemlju za koju su odlučili da mora pripasti njima. Srbija će prestati da liči na mutavu zver koju na kratkom lancu vode mali i samo po pohlepi veliki ljudi kada bude smela otvoreno da kaže da isti bogataši finansiraju čitavu vlast i skoro celu opoziciju i da, monopolišući politiku, čuvaju svoje poslovne monopole.

Svetska ekonomska kriza ujedinila je bogate: odmah su otpustili radnike, teško da će otpustiti i telohranitelje. Za to vreme partije će ćutati, više u strahu da bogataši ne otpuste i njih nego od tihog roptanja sirotinje, i povremeno će ih kao Tadić moliti da budu solidarni, kao da drumski razbojnici mogu biti solidarni prema svojoj opljačkanoj žrtvi.

Ćutaće i sindikati, čija borba za socijalnu pravdu prestaje kada se namire sindikalni funkcioneri koji jedva prikrivaju želju da ih zovu „gazda”. Ćutaće i oni koji još nisu otpušteni, nešto od straha da i sami ne ostanu na ulici, a nešto i zato što nas predugo uče da je sebičnost vrlina i da je pohlepa poželjna i ispravna. Ćuti Srbija, a ja ne znam od čega više strahujem – od njene očajne tišine ili od budućeg krika mase koja nema šta da izgubi.