Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Pod staklenim zvonom
Kulturna politika

Pod staklenim zvonom

PDF Štampa El. pošta
Jovana Papan   
subota, 05. jul 2008.
Da li ste i vi jedan od roditelja koji se svakoga dana pita gde su granice razumne brige za bezbednost sopstvenog deteta, a gde počinje preterivanje i prezaštićenost? Jeste li na muci kada treba da odlučite sme li vaše klinče samo u park, u školu, u gradski prevoz? Neka vam za utehu bude činjenica da ovih roditeljskih iskušenja nije pošteđen niko, a da će vaše odluke, ma kakve one bile, uvek naići kako na odobravanje jednih, tako i na kritiku drugih. Ova tema u stalnoj je žiži interesovanja medija, naročito tokom poslednje decenije, otkako moderno društvo sve više počinje da liči na društvo paranoje. 

 


Koliko je današnje društvo duboko uronjeno u strahove kada su u pitanju granice dečjih sloboda, pokazuje i slučaj njujorške novinarke Lenore Škenazi, koja je nedavno podigla mnogo medijske prašine objavivši članak o tome kako je svog devetogodišnjeg sina pustila da se sam vozi metroom. „Iziju sam dala voznu kartu, dvadeset dolara, mapu podzemne železnice i sitninu za telefon. Verovala sam svom sinu da će umeti da se popne na pravi voz i da izađe na pravoj stanici. Verovala sam i da će, u sličaju da se ne snađe, umeti da upita nekog stranca za pomoć. A verovala sam i da taj stranac neće odmah posmisliti: „Hej, hajde da zlostavljam ovog dečaka!“, izjavila je ona u jednom od nebrojenih intervjua koji su usledili. Iako se Izi odlično snašao, i prezadovoljan je sopstvenom samostalnosću, Škenazijeva je od strane mnogih momentalno proglašena „najgorom mamom na svetu“, pa čak i zlostavljačicom sopstvenog deteta. 
 
Međutim, mada su mediji i roditeljska udruženja pokušali da je stave pod unakrsnu vatru, Škenazijeva je brzo uvidela da, i pored toga što je mnogo onih koji je osuđuju, postoji i ogroman broj ljudi koji odobrava njenu odluku. Kao neko ko se usudio da prizna ono o čemu mnogi nemaju hrabrosti da progovore, ona iz celog sveta dobija pisma čitalaca-istomišljenika, koji su izludeli od stalnog pritiska uspaničene okoline koja ih primorava da svoju decu drže pod staklenim zvonom. Iako smatraju da njihova deca uveliko smeju i mogu da budu mnogo samostalnija nego što jesu, prinuđeni su da ih preterano štite, upravo da ne bi zaradili grdnje komšiluka, slučajnih prolaznika ili nadležnih. 
Pitate se zbog čega se danas čak i potpuni stranci osećaju dužnim da vam popuju o bezbednosti vaše sopstvene dece? Škenazijeva smatra da je glavni krivac – zatrpanost medija strašnim pričama o zločinima i nesrećama koje se dešavaju najmlađima. Iako je, na primer, Njujork danas daleko bezbedniji grad nego ikada tokom proteklih pet decenija, ljudi su pod stalnim utiskom zastrašujućih novinskih naslova, koji, zarad privlačenja čitalaca šokantnim sadržajima, u prvi plan stavljaju priče o zlostavljanoj, otetoj i ubijenoj deci, šireći neopravdanu histeriju. Statistike zapravo pokazuju da su slučajevi seksualnog zlostavljanja veoma retki, čak i ređi nego ranije – šanse za takvo nešto su jedan prema milion – ali to ne sprečava ljude danas da u svakom drugom prolazniku vide potencijalnog silovatelja i ubicu. Najzad, svako drugo lice sa naslovnice to jeste. U Britaniji, paranoja je još izraženija – svako ko radi ili volontira sa decom danas mora imati proveren policijski dosije – od božićnjeg Deda Mraza pa do roditelja koji pomažu pri školi ili baka koje poslužuju na rođendanu unucima u igraonici. 
Takođe, osim gubitka vere u druge ljude, kao i u svoju decu, današnje roditelje karakteriše i veliki gubitak poverenja u sopstvenu sposobnost da decu pripreme za iskušenja koja su, u svojoj mladosti, sami prirodno prevazišli. Kako je primetio Kristofer Laš u svojoj knjizi „Opkoljena porodica“ (The Family Besieged), savremeni roditelji izgubili su veru u autoritet nad sopstvenom decom, a društvo u celini izgubilo je želju da veruje roditeljskoj kompetentnosti kada je u pitanju socijalizacija dece, što je sve zajedno rezultiralo invazijom socijalnog inženjeringa na tradicionalni porodični život.
Odrastanje u četiri zida
Tužna posledica nestanka poverenja među odraslim stanovnicima današnjih otuđenih zajednica, jeste okončanje nekadašnje ere dečje samostalnosti. Mnogi današnji roditelji sa nostalgijom se sećaju svojih detinjstava, i vremena kada pojam „seksualnog predatora“ još nije bio ušao u javnu svest. Roditelji bi mlađariju obično „izbacili“ iz kuće odmah posle doručka, poručivši im da se ne vraćaju do ručka. Deca su se slobodno kretala po svom komšiluku, pentrala uz telefonske stubove, preskakala zidove, zavlačila se u mračne podrume. Prihvatala su slatkiše koje su im kupovale bakice iz susedstva. No, iako su svesni koliko su takva iskustva njima bila dragocena, oni sami ipak se ne usuđuju da takve slobode dozvole svojoj deci. A osnovna razlika jeste u tome što njihovi roditelji nisu svakoga dana zaplašivani jezivim slučajevima koji su se desili negde, nekome, iako su takvi slučajevi i tada postojali. Čak ih je bilo i više nego sad.
 
Kao posledica opšte proliferacije paranoje, deca u Americi danas odrastaju uglavnom u zatvorenim prostorima, igrajući igrice ili surfujući po internetu. Kada i izađu napolje, to se odvija na strogo organizovan način, kao trening ili takmičenje. Samo 6% američke dece bejzbol danas igra „na svoju ruku“, tj. van škole ili kluba. Pored grupnih sportova, i vožnja bicikla, plivanje i pecanje sve više izumiru - u poslednjih deset godina opali su za jednu trećinu. Prodaja bicikala samo od 2000. do 2004. opala je za 21%, a bazeni se sve brže zatvaraju širom SAD-a.
Kako bi pružila podršku drugima koji se osećaju kao ona, Škenazijeva je napravila blog pod nazivom Free Range Kids (Deca bez ograničenja), na kome brojni roditelji ostavljaju svoja iskustva i ideje koje mogu pomoći u borbi protiv paranoidnog roditeljstva, šireći stav da pružanje malo sloboda deci, ne znači isto što i njihovo zapostavljanje. Takođe, da prezaštićivanje dece vama možda može umiriti savest, ali će njima definitivno naškoditi, budući da je osamostaljivanje nužan i prirodan deo odrastanja.
Deca bez prava na igru
Fenomen prezaštićenog deteta nije aktuelan samo u Sjedinjenim državama. Situacija je slična i u Britaniji, gde je tokom poslednjih decenija zabeleženo drastično smanjenje trajanja dečjeg boravka na otvorenom prostoru, kao i igre bez roditeljskog nadzora. Sračunato je čak, da je areal na kome se današnje prosečno devetogodišnje dete može kretati samostalno, devet puta manji nego što je bio 1970. godine. Krivci za to, prema studijama, na prvom mestu su roditeljski strah od stranaca i saobraćaja. Oko 80% roditelja veruje da današnja deca odrastaju u mnogo nesigurnijem okruženju nego ranije. Međutim, uprkos tom vladajućem utisku, čini se da deca zapravo nikada nisu bila sigurnija nego što su sada – bezbednost dece danas je na mnogo višem nivou nego, na primer, 1970: ekstremni slučajevi kao što su otmice i ubistva, otprilike su iste učestalosti kao i pre pedeset godina, dok je broj su saobraćajnih nesreća sa dečjim žrtvama prepolovljen. I pored toga, pritisak povodom pitanja dečje bezbednosti stalno raste. Uticajni „Britanski medicinski žurnal“, na primer, pre nekoliko godina je u potpunosti zabranio upotrebu reči „nesreća“, budući da je prevladalo mišnjenje da se svaki neželjeni događaj može i mora izbeći, te da uvek postoji neko ko je za to odgovoran. Slučajne povrede koje ni Supermen ne bi mogao da spreči, pretvaraju se tako u „roditeljski nemar“, pa postaje, na primer, sasvim normalno da mame daju prvi zalogaj čvrste hrane svojoj bebi u prisustvu lekara zbog opasnosti od gušenja, sve češće se mogu videti tek prohodala deca kako nose kacige, a jedna trećina američkih đaka u školu ne polazi bez antibakterijskog gela. 
 
Predškolske ustanove i škole postaju dežurni krivci za sve što se desi dok su deca pod njihovim nadzorom – pa bio to i slučajni sudar glavama dvoje nepažljivih vršnjaka koji se igraju „šugice“. To ih, sa jedne strane, tera da budu krajnje odgovorni u svom poslu. Sa druge, takav pritisak tera ih da uvode neka radikalna rešenja, koja su u suštini mnogo štetnija po decu nego mogućnost povremenog zadobijanja čvoruge, a koja se obično svode na izbacivanje svih onih aktivnosti koje bi eventualno mogle da budu rizične, od baratanja ekserima na časovima tehničkog obrazovanja, pa do korišćenja tiganja na času domaćinstva. Odmori između časova sve više se provode sedeći u klupama – 40.000 američkih škola ukinulo je odmore između časova, i zamenilo ih aktivnostima poput „razgibavanja“ pod nadzorom nastavnika. Mnoge škole su u tom duhu čak potpuno zabranile dečje trčanje na igralištu, o izazovnijim stvarima da i ne govorimo. Jedna od najvećih državnih škola u Britaniji koja je nedavno sagrađena, ostavljena je u potpunosti bez igrališta, upravo iz razloga dečje bezbednosti. 
Petljanje u dečja posla
Odrasli ne guše decu samo preteranom brigom o njihovoj fizičkoj bezbednosti. Psihički život mališana takođe je konstantno pod lupom, naročito onaj njegov segment koji bi trebalo da bude i najslobodniji – odnosi sa vršnjacima. U strahu da dete ne doživi neku vrstu traume ili neprijatnosti od strane druge dece, danas se uvode striktni kodeksi ponašanja među decom. Anti-nasilnička politika, koja se bazira na stalnom mešanju odraslih u sve dečje sukobe, pretvorila je roditelje i vaspitače u nadzornike i policajace koji se mešaju i kontrolišu sve sfere dečjeg društvenog života. Odrasli su uvereni da moraju uvek sprečiti svaki konflikt među decom, počev od običnog začikavanja, plaženja jezika i ruganja, pa do gurkanja i dečje tuče. Nema tih „dečjih posla“ koja nisu i roditeljska posla u savremenoj eri „intenzivnog roditeljstva“, „invazivnog roditeljstva“, „helikopter roditeljstva“ ili „hiper-roditeljstva“ kako ga sve nazivaju stručnjaci i mediji. 
Nastavnici, sportski treneri i psiholozi ujedinjeni su u mišljenju da današnji roditelji ne mogu da podnesu da se njihova deca muče ili naiđu na odbijanje. Zbog toga uskaču u svaki aspekt dečjeg života i bune se zbog odluka u ocenjivanju, zbog toga što njihovo dete nije dobilo poziciju u fudbalskom timu koju je želelo, zbog nedostatka razumevanja vršnjaka za želje njihovog zlata. Ovog poslednjeg svestan je i svaki ovdašnji roditelj koji na igralištu stalno doživljava intervencije tipa: „Jao, jel može vaše dete da siđe sa ljuljaške, vidite da moje plače!“.  
Kako beleži Hara Estroff Marano, američki psiholog, urednica časopisa „Psychology Today“ i autorka knjige „Nacija kilavaca: visoka cena invazivnog roditeljstva“ (A Nation of Wimps: The High Cost of Invasive Parenting), današnja deca odrastaju u „psihološkom stakleniku“. Roditelji idu čak dotle da traže od škola da se njihovoj deci odobri polaganje testova bez vremenskog limita zato što navodno pate od „teškoća sa Geštalt razmišljanjem“. 
 
Kao rezultat isuviše kontrolisanih, takoreći dezinfikovanih međusobnih odnosa, deca danas odrastaju bez prilike da nauče kako da sami biju svoje bitke, a stalno mešanje odraslih poručuje im i da za takvo nešto uostalom nisu ni sposobni. Nenadzirana igra zapravo je od ključne važnosti za dečji emocionalni i socijalni razvoj. Ona pomaže da dete savlada društvena pravila, kao i da nauči da stvara svoja. Smanjenje učešća igre u detinjstvu, odražava se na našu sposobnost građenja odnosa sa ljudima kada odrastemo – kroz igru mi učimo da dajemo i uzimamo, da razumemo tuđa osećanja, da rešavamo konflikte – što je osnova svake veze, upozorava psiholog Bernardo Karduči (Bernardo J. Carducci) sa univerziteta Indijana. 
Deci je neophodno da nauče da se samostalno nose sa rizicima i izazovima društvenog života – počev od najobičnije činjenice da ih niko neće voleti samo zato što postoje, kao što su verovatno navikli kod kuće, pa sve do neprijatnih susreta sa bezobraznim i zlonamernim osobama – upravo zato što će ih takve situacije pratiti čitavog života, a roditelji i vaspitači neće večno biti tu da rešavaju probleme umesto njih. 
Iako svi, naravno, želimo da poštedmo svoju decu od bilo kakve vrste patnje, bilo da je u pitanju oderan lakat ili povređena sujeta, loša iskustva i neuspesi neophodan su deo procesa učenja i sazrevanja, pa bez njih deca ostaju potpuno nepripremljena za život koji ih čeka. „Staklenik“ roditeljstvo, gde su deca pod stalnim nadzorom i gde im se poklanja previše pažnje, smatra dečji psiholog David Anderegg, čini decu previše samosvesnom, i previše opreznom. „Ako svaki vaš crtež završi na frižideru vaših roditelja, vi nećete biti slobodni da se glupirate i pravite greške“, dodaje Andereg. 
Izgubljeni u odrastanju
Ali, kada bi se trend suvišnog štićenja okončao zajedno sa detinjstvom, još bi bilo dobro. „Intenzivno roditeljstvo“, međutim, nastavlja se danas sve dok mamina i tatina čeda debelo ne zađu u tridesete. Na studijama, deca se javljaju roditeljima preko mobilnog nekoliko puta dnevno, izveštavaju šta su jeli, šta su učili. Sve normalnije postaje, kako vlasnik jedne njujoške pi-ar agencije primećuje – da roditelji upućuju žalbe šefovima zato što misle da njihova deca previše rade. A ako ste odlučili da primite nove radnike i zakazali razgovor sa kandidatima, takođe se nemojte iznenaditi ako se oni pojave u pratnji brižnih roditelja – najzad, u pitanju je traumatična situacija, i bilo bi zaista strašno da siroto dete stoji samo dok ga šibaju vetrovi tržišta radne snage. 
 
Statistike pokazuju da je i čuveno rano osamostaljivanje dece, karakteristično za protestanske kulture Zapadne Evrope i Amerike, danas sve više stvar prošlosti. Umesto u ranim dvedesetim, deca danas napuštaju roditeljski dom skoro deceniju kasnije, sa tendencijom da se vrlo brzo vrate u toplo porodično gnezdo – skoro 30% mladih u Britaniji pripada ovoj „bumerang“ generaciji koja je spremna da uživanje u sopstevnoj nezavisnosti vrlo lako žrtvuje zarad maminih kolača i plaćenih računa, pa se samostalnog života odriču čim im posao dosadi i prestane da ih „ispunjava“ ili ih stan kakav mogu da priušte početničkom platom više ne zadovoljava konforom. Dvadesete godine života danas su čak prerasle u jednu posebnu etapu u odrastanju, pod nazivom „postadolescencija“, a prema klasičnim parametrima, samo 31% muškaraca i 46% žena danas se sa trideset godina može smatrati odraslim. To je više nego duplo manje u odnosu na 1960. godinu.  
Projekat „dete“
Dakle, čini se da je ideja, da biti roditelj pre svega znači – podići nezavisno ljudsko biće, danas potpuno zaboravljena. Umesto da izlože sopstvenu decu životu, kako bi ona nizanjem uspona i padova izrasla u sposobne odrasle jedinke, roditelji danas očajnički pokušavaju da prekroje čitav svet po meri svojih čeda, ćineći im tako najgoru moguću uslugu. Ni roditelji, niti društvo, ne mogu svet večno da pridržavaju, kako ne bi pao na pleća sirotog potomstva. 
Za početak, morali bismo da poradimo i na sebi samima – to što roditeljstvo shvatamo kao arenu za treniranje sopstvenog savršenstva a decu kao svoj najvažniji „projekat“ – činimo upravo zato što i sebe same shvatamo previše ozbiljno. Sa druge strane, prezaštićeno i hipernadzirano dete na početku može da deluje kao manja briga, ali zaštita jednog dana neminovno počne da pada. Kad-tad, vaš mališa zaboraviće svoju kacigu i antibakterijski gel – pa makar to bilo i u četrdesetoj – i ode vaše stakleno zvono u paramparčad.
Jovana Papan
(Kraća verzija teksta objavljena je u časopisu „Mama“)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner