Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Manihejska logika ratničke solidarnosti
Kulturna politika

Manihejska logika ratničke solidarnosti

PDF Štampa El. pošta
Dejan Petrović   
petak, 27. jun 2008.

Nakon prošlogodišnjeg, vrlo ambiciozno pokrenutog, ali neslavno propalog premijernog izdanja Filmskog festivala Srbije (FFS), opstanak ovog projekta bio je ozbiljno doveden u pitanje. Stara mudrost nam govori kako je najteži drugi roman, film ili album, a čini se da je nova organizaciona ekipa festivala, okupljena oko Exit tima, ovo strogo imala u vidu. Formalno odajući počast svom prethodniku, izgleda ipak da su svi odahnuli što su od njega ostali samo temelji i načelno dobra ideja za etabliranje novosadskog filmskog festivala Cinema City, ovoga puta bez pretenciozne i gromopucateljske odrednice „nacionalni“. Pozitivni iskorak je evidentan i sasvim očigledan u svakom pogledu: tehničkom, organizacionom, a najvažnije od svega – selektorskom. Cinema City, uz daleko manja uložena sredstva ostvaruje mnogo bolji utisak: čak dvadeset lokacija širom gradskog jezgra, 14 programskih celina, izuzetno odabranih i ukomponovanih, 135 prikazanih filmova iz svih mogućih žanrova, neke su od činjenica po kojima će Cinema City 2 biti upamćen. Iako je bilo dosta filmova koji se na određeni način dotiču ili koketiraju sa političkim temama, odlučili smo se za detaljniji prikaz onih, koji su u tom pogledu najkonkretniji i najeksplicitniji.

RATNE TRAKE – Posebnu pohvalu organizatori zaslužuju na račun formiranja programske selekcije Demokracy: export – import“ politički angažovanih ili ratnih filmova, gde će neprikosnoveno mesto zauzeti, razume se, neslavna epopeja republikanske administracije Buša juniora u Iraku. Na tu temu stiže nam i film Ratne trake , ne preterano kvalitetan, ali zato potresan, uzbudljiv i nadasve autentičan prikaz stvarnih događanja u toj bliskoistočnoj zemlji poslednjih nekoliko krvavih godina od dolaska (ne)željenih „oslobodilaca“ sa druge strane okeana. Zanimljivost ovog ostvarenja pre svega leži u činjenici da su ga snimili sami vojnici na frontu, te da je, shodno tome, udeo „režije“ u njemu sasvim zanemarljiv, dok je obilje sirovog materijala sa ratišta sasvim solidno montirano. Priča nas upoznaje sa tri prosečna mlada muškarca, koji su sasvim daleko od uobičajenih stereotipa o hrabrim i neustrašivim borcima bez mane i straha. Stiv, Zak i Majk su u nekom svom prošlom civilnom životu svoje skromne egzistencije odrađivali kao stolar, student, te otac i suprug, a Nacionalnoj gardi su se priključili iz bazičnog osećanja dužnosti i patriotizma, pre nego želje za slavom, počastima ili vojnom karijerom. Snimci stravičnih, brutalnih užasa, pažljivo su uklopljeni sa njihovim, i ispovestima njima najdražih osoba koje su ostale kod kuće. Iako zaista u svim tim mudrovanjima – oni koji su želeli da znaju neće saznati ništa novo – svako novo intimno svedočanstvo budi i novu opomenu za neke buduće sukobe. Zak je rođen u Libanu i tečno govori arapski, a nakon srećnog povratka kući jedini će od trojice drugova biti spreman za neki ponovni angažman . U epilogu on i dalje uživa u tome što se opredelio za vojsku, žaleći se jedino na činjenicu (koja je zapravo sama poenta rata „per se“) da se ratovi ne mogu – birati. Odnosno, to ne mogu učiniti oni koji u njima neće učestvovati, glasi neiskazana, pa i nereflektovana misao ovih momaka. Žaljenje, ali uz određenu dozu razumevanja, mogu izazvati tvrdnje vojnika da su osim nekolicine koji to kriju, svi ostali glasali za Buša – ergo – za nastavak svog ratnog angažovanja, nadasve zbog njegovog „hajde da ih isprašimo!“ macho stava, koji vazda tako neobično dobro zvuči u vojničkim ušima. Oni će usvojiti krajnje real-politički pogled na svet, uz razumevanje pozicije svojih neprijatelja, ali stavljajući svoje patriotske, ekonomske ili najprostije „volje za moć“ interesa na prvo mesto. U jednom trenutku pokušaće da naprave poređenje, te će nesvesno otkriti svu dubinu konflikta: kada bi npr. Kanada okupirala SAD zbog idiotske Bušove politike, jedan od protagonista izjavljuje da ne sumnja da bi bilo ljudi koji bi zbog toga uzeli oružje i otišli u šumu. Ali, manihejska logika, kao i poznata ratnička solidarnost, na terenu oduzimaju svaku dimenziju ljudskosti neprijatelju. U tom smislu i Ratne trake mogu biti gledane kao još jedan, između ostalih, dokument shvaćen kao oda grubom, ali besmrtnom muškom prijateljstvu, koje o(p)staje i kada sve ostalo prođe.

ŠAHIDA: ALAHOVE NEVESTE – Veliku pažnju na ovogodišnjem mladom novosadskom filmskom festivalu „Cinema City“ privukla je dokumentarna storija o ženama-teroristima iz Palestine, zatočenim u izraelskom zatvoru Šahida – Alahove neveste snimila je mlada izraelska rediteljka Natali Asulin, koja je bila i gost ovog festivala. Potencijalno veoma uzbudljiva i dramatična priča, ipak, u velikoj meri izneverila je visoka očekivanja koja su pred nju bila postavljena: najpre, kratki, televizijski film sporog ritma i neubedljive selekcije materijala,zatim, odsustvo bilo kakvog traga kajanja ili unutrašnje metamorfoze glavnih junakinja, i najzad, nedostatak preispitivanja sopstvenih ubeđenja i (nedvosmisleno zločinačkih) dela koje su počinile, a što umnogome ide na dušu rediteljke Asulin koja je za sve navedeno imala jedinstvenu priliku. Višedecenijski, pa i viševekovni arapsko-jevrejski sukob na Bliskom istoku, kojem se ni danas – ništa više nego bilo kada ranije – ne nazire kraj, poprište je krvavih sukoba i obračuna, uglavnom niskog intenziteta i mesto intenzivnog, te permanentnog interesa svih važnijih svetskih medija. Čak je i Stiven Spilberg osetio potrebu da umetnički ovekoveči jedan period ovog sukoba, u odličnom filmu Minhen, koji prati osvetnički pohod izraelske države na organizatore atentata njihovih sportista na Olimpijskim igrama u tom gradu 1972. godine. Da u tim sukobima aktivnog učešća uzimaju i žene, ni do sada nije bila sasvim nepoznata činjenica, međutim o tome se malo toga konkretnije znalo, tako da sam odabir teme (kao i, ruku na srce, pristanak upravnika zatvora da se film na licu mesta uopšte snima) zaslužuje svaku moguću pohvalu. Međutim, uveliko je problematična odluka da se ne ide dalje od serije pojedinačnih intervjua sa zatvorenicama, i to neshvatljivim dopuštanjem ispovedno-monoloških tirada, punim opštih mesta njihove „mučeničke“ ideologije, religije, duboko ukorenjene mržnje prema Zlom Neprijatelju, sve sa raznolikim maštovitim racionalizacijama vlastitih postupaka. Ono što će gledaocu odmah upasti u oči, jeste zaista neobična razdraganost većine njih; one ne izgledaju kao očajne, ucveljene žene osuđene na teške ili čak doživotne kazne robije. Tako, jedna od njih, majka šestoro dece, na pitanje svoje kćerke kada će se konačno vratiti kući, lakonski odgovara/obećava i da će nakon trostruke doživotne kazne svemogući Bog iznaći načina da izađe na slobodu. Većina njih bile su (neuspešne) učesnice samoubilačkih napada u izraelskim naseljima ili su pak pomagale svojim muškim kolegama u istom poslu. Fijasko ovog filmskog projekta najbolje će dokumentovati utisak da sagovornice ne govore ništa različito od onoga što bi imale da kažu pre dolaska u ustanovu zatvorenog tipa, a da ipak sve ne bude u tako unisono-homogenom tonu svepalestinskog jedinstva. Većina njih su naime, pogađate, članice PLO ili Hamasa – recimo, jedna žena otvoreno priznaje da je u zatvor otišla namerno, jer joj je tamo manje loše u odnosu na nepodnošljive uslove života na tzv. slobodi. Svoju verbalnu tvrdnju nedugo potom i na delu potvrđuje: posle samo mesec dana od puštanja, dobrovoljno se vratila u zatvor, iako je od strane ostalih žena sve vreme bila i ostala izložena tihom ili otvorenom bojkotu, zbog svoje apolitičnosti i nespremnosti da se uključuje u njihove aktivnosti i dogovore. To je jedan od retkih svetlih momenata filma, uz solidno dočaranu atmosferu fizičke i mentalne skučenosti, kakva valjda odlikuje svaki zatvoreni prostor. Na sličnu palestinsku temu nedavno je kod nas prikazan i mnogo bolji dokumentarac Poslednji dani Jasera Arafata, rediteljke Šerin Salama, a na priliku za valjano uvođenje u hermetičan svet ženskih terorista u tom delu sveta, po svoj prilici ćemo još popričekati.

ŽIVI I MRTVI – Sasvim drugačije stvar stoji sa prvencem Kristijana Milića Živi i mrtvi, izuzetno kvalitetnim i značenjima bremenitim hrvatskim ratnim ostvarenjem, prikazanim, u još jednom, odlično selektovanom programu Balkan Buster“. (Pre)dugo zarobljena u jalovoj opijenosti navodno slavnim danima tzv. Domovinskog rata i odgovarajućim mitovima tom prilikom stvorenih – koja u svojoj umetničkoj interpretaciji po pravilu nisu odmicala dalje od stupidno pojednostavljenih, stripovski karikiranih, najzad i propagandnih , unapred podeljenih uloga dobrih i loših momaka, u čisto filmskom pogledu daleko iza svojih ozbiljnijih i profesionalnijih srpskih pandana, pri čemu je istini za volju, ovim drugima činjenica ratnog poraza umnogome „olakšavala“ stvari i lakše nagonila na preispitivanje i zreliji pristup – tek ovim delom mladog autora više od decenije od završetka sukoba, stiže nam istinska i dubinska antiratna poruka. Prostorno smeštena u Bosnu i Hercegovinu, fokusirana isključivo na jedan lokalitet, sve vreme filma, ova storija nas paralelno vodi kroz dva vremena, međusobno udaljena tačno pola veka. U obilju zamislivih svih protiv svih kombinacija iz poslednjeg rata, Milić se opredelio da na polju za koje postoje indicije da je ukleto, 1993. godine tematizuje sukob hrvatskih i muslimanskih snaga, dok 1943. posmatramo kao poprište sukoba ustaša sa partizanima. Preplitanje toka radnje, simboličko traženje uzroka novih u nerazrešenim starim nesrećama, postupak je koji je u jeziku filmske slike, na isti takav književni predložak Slobodana Selenića, maestralno primenio Gorčin Stojanović u Ubistvu s predumišljajem, do čijih vrhova Živi i mrtvi ipak ne dosežu, ali to nikako ne znači da ovaj film ne treba da dobije zasluženu i značajnu pažnju gledalaca u Srbiji. Umešno vladanje naracijom, minimalistička upotreba izražajnih sredstava, odličan osećaj za ekonomiju filmskog izraza, pažljivo oslikani karakteri, pristojni dijalozi, opravdana upotreba sepija tonova radi uverljivijeg dočaravanja događaja od pre pola stoleća, uvođenje elementa natprirodnog kao pokušaja odgovora na pitanje o Životu i Smrti, stavljanje naglaska na lične dileme i sudbine, veoma ubedljiv naturalistički prikaz situacije i odsustvo svesnih, a naročito nesvesnih, nacionalističkih ili ideoloških floskula – neki su od brojnih kvaliteta ovog filma. Iako je pogled na svet pružen samo iz jedne vizure, ustaške, odnosno boraca HVO, ne pada se u uobičajenu zamku da se njihova strana glorifikuje, niti da se one suprotne satanizuju. Utisak je da je Miliću nedostajalo samo malo više znanja, hrabrosti ili ambicije, pa da nešto širim zahvatom stvori film za (dugo) pamćenje, što mu (ipak) nije do kraja pošlo za rukom. U snažnoj i odličnoj završnoj sceni, na jednom mestu, onom istom koje je očigledno odabrano kao Personifikacija Balkanskog Zla, probudiće se duhovi (a bogami i tela) mrtvih iz svih nebrojenih ratova „na ovim prostorima“ – zajedno su tu i domobrani i partizani i ustaše i četnici i lokalni seljaci i zločinci i žrtve – i u sablasnoj tišini grobljanskog polja, u trenutku spoznaje nagoniće protagonistu na samoubistvo, kao jedini suvisli čin u bezizlazu besmisla. Da se umesto načelne apstraktne neodređenosti samo malo više opredelio za prikaz sadržaja Svih Naših Ratnih Dana, autor bi ostvario još bitno snažniji efekat, poput Dragojevića u Lepim selima . Ovako, rezultati i uzroci naše uvek iste krvave istorije premeštaju se – poput famoznog „drekavca“ iz pomenutog filma – na neko drugo mesto, daleko od konkretne i pojedinačne ljudske krivice i odgovornosti, na vanvremensku i svemoguću Silu Vatre i Silu Mrtvih, što naposletku vodi zaključku da su sve bezmerne tragedije koje nam se učestalo događaju i uporno ponavljaju, plod samo nekakvog Lošeg Usuda protiv kojeg se ne može, a tada valjda i ne vredi, boriti. Živi i mrtvi su ohrabrujući znak nečega novog i inventivnog, a ostaje nam da se nadamo i indicija daljeg putokaza ovog žanra hrvatske kinematografije.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner