Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > I nakon hapšenja Mladića neće prestati poniženje i uslovljavanje Srbije
Kuda ide Srbija

I nakon hapšenja Mladića neće prestati poniženje i uslovljavanje Srbije

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
sreda, 01. jun 2011.

 U svom saopštenju povodom hapšenja generala Ratka Mladića Haški tribunal je pozdravio ovu akciju srpskih državnih organa i podsetio da „mada je optužen za teške zločine Mladić se smatra nevinim dok se ne dokaže njegova krivica, takvo pravo je optuženima garantovano statutom ovog suda. Međutim, ako se pažljivije prate izjave naših boraca za uterivanje istine o srpskoj kolektivnoj krivici može se lako primetiti da je u našoj javnosti i medijima usledilo pravo takmičenje u što većem ocrnjivanju, diskvalifikacijama i degradaciji Ratka Mladića. Verovatno se na taj način stiče potrebna legitimacija za ulazak u Panteon naše građanske Srbije čiji su predstavnici konačno ugrabili priliku da otvoreno potvrde i dodatno osnaže propagandnu matricu o Srbima kao agresorima i najvećim ratnim zločincima, o narodu koji ne želi da se suoči sa zločinima počinjenim u njegovo ime.

Ova propagandistička i ideološka mantra obrazovana je pre dve decenije u zapadnim medijima, ali podržana i dodatno osnažena i razvijana u našem neposrednom susedstvu, u državama nastalim nakon razbijanja federalne Jugoslavije. Ton koji su su odmah nakon objavljivanja vesti o hapšenju Ratka Mladića dali CCN i BBC doslovno su i veoma prilježno pratile perjanice našeg nezavisnog novinarstva, liberalno-građanski orijentisani političari i objektivni intelektualci. Upozorenje Žarka Trebješanina sadržano u njegovom stavu da „ne mislim da je trebalo ocrniti Mladića, napraviti od njega psihopatu, sadistu, ljudsko čudovište, demonsko biće. Naprotiv, trebalo ga je prikazivati uravnoteženo, kakav jeste, sa svim ljudskim i profesionalnim manama i vrlinama.

Umesto što su se u medijima ispredali mitovi i legende, o nadljudskim, gotovo božanskim sposobnostima i vojničkim veštinama ratnog vođe bosanskih Srba, trebalo je postaviti njegov lik u realni, ljudski okvir. Odati mu priznanje za ono što je učinio dobro u odbrani srpskog naroda, ali i povući granicu tamo gde vođenje rata prelazi u zločin.“ Ali uravnotežen pristup i nije trebalo očekivati od onih koji smatraju da su Srbi jedini i isključivi krivci i podstrekači za izbijanje građanskog rata u Jugoslaviji pripisujući im otvoreno kolektivnu krivicu, ne političku odgovornost o kojoj govori Karl Jaspers, a pri tome svako podsećanje na velike žrtve srpskog naroda proglašavaju za nedopustivu relativizaciju.

Ako se pažljivije prate izjave naših boraca za uterivanje istine o srpskoj kolektivnoj krivici može se lako primetiti da je u našoj javnosti i medijima usledilo pravo takmičenje u što većem ocrnjivanju, diskvalifikacijama i degradaciji Ratka Mladića.

Šta smo mogli videti i pročitati u našoj javnosti pokušaću da ilustrujem sa nizom najupečatljivijih primera. U uvodniku Blica urednik ovog lista egzaltirano govori o najboljoj vesti od petog oktobra 2000 godine. „Zadrti komunistički pukovnik iz Krajine, lažni rodoljub i srebrenički kasapin konačno je u zatvoru i građani Srbije nisu više taoci Komadića, Dabića... njihovih jataka u mantijama, profesorskim odorama i simpatizerima iz ksenofobičnih stranaka. Pravda za rodbinu žrtava, što je najvažnije ovim delimično zadovoljena.“ Za Biljanu Srbljanović je Ratko Mladić zlikovac sa pogledom krvoloka, bednik, kriminalac. Nebojša Spaić, glavni urednik NIN-a, ne želi da propusti ovako dobru priliku za bezrezervno isticanje svoje odanosti objektivnom suočavanju sa prošlošću. U specijalnom izdanju ovog nedeljnika „Vreme za Kaznu“ on zakazuje susret sa zločinom: „Ovim povodom čeka nas pre svega da se suočimo sa strahotama samog zločina. Mladić je dokazano rukovodio ubijanjem hiljada i hiljada ljudi. Ako bi se uzeo zvanični broj, preko osam hiljada, kad bi se njihova tela nanizala dužinom, jedno po jedno, bilo bi to četrnaest kilometara pobijene dece, staraca i zarobljenika. I ne zavaravajte se, rađeno je to u naše ime – Kao da bi bilo u redu što je napravljen taj kilometarski niz masakriranih, samo da nema tih loših posledica po nas. Kakvo smo, na kraju krajeva mi to društvo u kome je moguće da se takav zločinac krije više od deceniju i po. Hapšenje ovog neuglednog dede koji toliko podseća na nacističke zločince isporučivane pravdi u dubokoj starosti“.

Čedomir Jovanović je u svom političkom reagovanju već nagovestio preispitivanje statusa i postojanja Republike Srpske jer je ona u tom ideološkokom ključu genocidna šumska tvorevina koja mora nestati. Mediji u Federaciji BIH takođe donose komentare poput „uhapšen srebrenički koljač“ i „srebrenički krvnik“. Premijer Turske Erdogan pozvao je Haški sud da odmah kazni svirepog ubicu Ratka Mladića, ratnog komadanta vojske RS. U stranim medijima je Ratko Mladić upoređivan sa Sadamom Huseinom, Bin Ladenom i Ajhmanom.

U tekstu objavljenim na sajtu E-novina Emir Imamović otvoreno je zagovarao likvidaciju Ratka Mladića. „Osama Bin Laden u celokupnoj zločinačkoj karijeri skrivio je manje smrti nego Ratko Mladić za jedno leto, ono 1995. u Srebrenici. Osama Bin Laden je ubijen kao pas. Sve po zaslugama, da neko ne pomisli drugačije. Prava se osvajaju i gube delima. Nisu se Amerikanci igrali boga, već naprotiv, jedino što je trebalo i imalo smisla. Da sam dakle, ja neka vlast, ma samo da me pitalo, kamere srpske televizije bi u Lazarevu snimili leš na podu seoske kuće. DNK analizom bi se fino potvrdilo da je ono s rupom na čelu general u dugogodišnjem begu, enciklopedijski primerak gada, ubica Ratko Mladić.“

U ovom duhu su i reči sarajevskog pesnika Marka Vešovića. „Sa Srbima nema zezanja: to je ozbiljan narod. Kako neće bit ozbiljan kad je dosad pretrpio šest genocida, a ako ne verujte meni, evo vam udžbenik iz kojeg već dvanaest naraštaja srBske dece uče istoriju i đe fino piše: šest komada! Zato se u Srba znaju pravila igre, a Komadić je verovao da ih može kršiti nekažnjeno: zamisli moliom te, izdavati se za insana hirotronisanog za Vrhovnog koljaša Bošnjaka koji je u tom športu postigao svjetski zapažene rezultate sa kojim se samo Đokovićevi mogu meriti: što je potonji postigao reketom, prvi je ostvario „nožem, žicom i Srebrenicom“ mada je taj srBski haiku meni ostao zagonetan. Milorad Komadić je bagra u kojoj vidi Obilića fašizirana Srbija, a to je verovatno njena polovina, ali Komadić je i čudovište koje pravi istoriju, jedno od najvećih čudovišta koja su Srbi priložili svetu, a jedino ti ostaje da mu kažeš: jebi si mater.“ Današnja sumanost Srba koju E-novine blistavo prikazuju često mi priziva u pamet Njegoševe stihove „“Krv je ljudska rana naopaka na nos vam je počela skakati“.

Čedomir Jovanović je u svom političkom reagovanju već nagovestio preispitivanje statusa i postojanja Republike Srpske jer je ona u tom ideološkokom ključu genocidna šumska tvorevina koja mora nestati.

 Gordana Suša je u svom redovnom komentaru navela da je Srbija progutala najveću žabu tako da su licemerne patriote koje su i posle minulih ratova nastavile da žive sa ubicom u sebi. „Baš me briga da li je tajming ovog hapšenja dobar ili nije, da li je sa moždanim udarom i slabo pokretnom rukom radio na građevini, da li su ga doveli ili odveli iz Lazareva. A tada će i sa više samopouzdanja građani Srbije moći da govore o časti i dostojanstvu i doprinesu ne samo ljudskoj vrsti, kako veli Arentova već i strukturu ljudskosti koji je godinama tavorio u prošlosti“. U svom poznatom ideološkom ključu oglasio se i neizbežni Žarko Korać. „On je bio egzekutor tuđih političkih ideja, jer je u intelektualnom i obrazovnom smislu svavkako nije sposoban da sprovodi sopstvenu politiku. On je bio surovi egzekutor političkih ideja koje su stvorene u ne tako malom krugu nacionalističke inteligencije u Beogradu. Voleo bih da građani Srbije shvate da suđenje Ratku Mladiću nije samo suđenje njemu, nego tvorcima politike koji su se vremenom rehabililitovali, i dalje su u medijima, i dalje daju moralne pridike ljudima u Srbiji i ponašaju se kao da ništa nije bilo. Oni bi zapravo, trebalo da sede pored Mladića.“

U reagovanjima se najčešće može čuti da je Ratko Mladić optužen za genocid u Srebrenici kao najvećii ratni zločin u Evropi posle Drugog svetskog rata. Pri tome se teži tome da se na određeni način izjednači genocid počinjen u Jasenovcu sa masakrom počinjenim u Srebrenici i na taj način se u potpuno drugačijem ključu tumači genocid nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

 DŽefri Robertson, bivši sudija UN za ratne zločine, u tekstu objavljenom u Politici – preuzet iz Independenta – najjasnije je izneo suštinu jednostranog pristupa neposrednim posledicama hapšenja Ratka Mladića. „Što se Srbije tiče, ona mora još da se iskupljuje pre nego što osigura članstvo u EU. Karl Jaspers je istakao da nemački narod nije snosio kolektivnu krivicu zbog Hitlera, ali je snosio kolektivnu političku odgovornost. Tako ostaje dužnost Vlade Srbije ne samo da brzo pošalje Mladića u Hag, već da pronađu i pravno goni one koji su ga štitili. Opšte je poiznato da je Crkva pružala utočište haškim beguncima u manastirima i da ima duboku vezu sa ubilačkim aspektima srpskog nacionalizma. On će se sada pojaviti u Haškom sudu kao umanjena i demistifikovana ličnost – nečovečni serijski ubica a ne heroj.“

Očigledno je da tek sada nakon privođenja Ratka Mladića može srpski narod da slobodnije govori o svom dostojanstvu i dosegne status ljudskosti jer jedino ako se pomiri sa nametnutom ulogom i mestom prljavog i varvarizovanog parije sklonom genocidnosti može da bude pripušten zajednici civilizovanih naroda. Tako se proces suočavanja sa prošlošću preporučuje kao nedovoljno dosegnuto iskupljenje, jer je očigledno da se stvorena i iskonstruisana ne samo medijska slika o Srbima kao dežurnim krivcima koji su činili ratne zločine u ime velikosrpske imperijalne ideje neće dugo promeniti jer bi to zahtevalo izmenu ukupnog političkog i ideološkog pristupa uzrocima i istorijskim okolnostima koje su dovele do razbijanja socijalističke Jugoslavije. Ovakav neobjektivni i jednostrani pristup neće mnogo doprineti procesu suočavanja sa prošlošću jer je srpski narod i dalje prikovan na stub osude i srama, a pri tome se i samo postavljanje pitanja zločina nad Srbima shvata kao velika i neprihvatljiva provokacija. Ne može se neophodni proces suočavanja sa prošlošću svoditi samo na krivično procesuiranje zločina koje su počinili pripadnici srpskih jedinica. A pri tome u Federaciji BIH nije pokrenut nijedan sudski postupak protiv pripadnika armije BIH – Dobrovoljačka ulica, napad na tuzlansku kolonu, zločini nad Srbima u Sarajevu. U Hrvatskoj nakon presude generalima Gotovini i Markaču hrvatska vlada i predsednik Republike otvoreno brane osuđene generale za zločine protiv Srba u udruženom zločinačkom poduhvatu –  etničkom čišćenju teritorije na kojoj su živeli Srbi. Da li smo zaboravili tako brzo pravu histeriju koja je zavladala u Hrvatskoj, a sve u odbrani svetosti i nedodirljivosti domovinskog rata.

Gordana Suša je u svom redovnom komentaru navela da je Srbija progutala najveću žabu tako da su licemerne patriote koje su i posle minulih ratova nastavile da žive sa ubicom u sebi.

Jedino Srbi moraju da se i dalje iskupljuju, trpe ponižavanja i degradaciju a da pri tome je jasno i da će nakon hapšenja Ratka Mladića neće prestati uslovljavanja i dalja ponižavanja. Sada se već otvoreno najavljuje da će dalji uslov nastavka procesa evropskih integracija biti razvoj dobrosusedskih odnosa sa Kosovom – u stvari zahtev za priznavanje nezavisnosti Kosova. Otvara se i sve snažnije pitanje pristupanja NATO paktu kao jednog od uslova za pristupanje Evropskoj uniji.

Događaji oko hapšenja Ratka Mladića jasno su pokazali svu nemoć anahronog srpskog nacionalizma koji je ostao vezan za prevaziđene istorijske uzore i okolnosti. Ispoljila se očita istrošenost jednog nacionalnog koncepta, nemoć da se na moderan i savremeni način artikulišu i brane interesi srpskog naroda, njegove tradicije i identitet. U ovim danima kao da su iznova oživeli Sterijini „Rodoljupci“, dovodeći svoje postojanje do političke farse i ideološke instrumentalizacije koja više nema nema nikakvu ozbiljnu političku i ideološku snagu. Jedna epoha je završena, predstoje nam nova politička, socijalna i istorijska iskušenja, tim više je neophodno da naše suočavanje sa prošlošću koje u Srbiji već traje, uz velike otpore i nedoumice, otvori prostor za racionalno i prosvećeno razumevanje naše istorije, nacionalnog interesa i identiteta, ali i vremena u kome danas živimo.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner