Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Britanska politika prema Jugoslaviji 1941-1944 – osnovni izvor Ustava SFRJ iz 1974.
Kuda ide Srbija

Britanska politika prema Jugoslaviji 1941-1944 – osnovni izvor Ustava SFRJ iz 1974.

PDF Štampa El. pošta
Miroslav Svirčević   
četvrtak, 22. novembar 2012.

Nedavno sam se vratio sa studijskog boravka u Londonu gde sam proučavao istorijske izvore za svoj novi istraživački poduhvat o stvaranju Banovine Hrvatske 1939, a u sklopu naučnog projekta „Istorija političkih ideja i institucija na Balkanu u XIX i XX veku u Balkanološkom institutu SANU. Tokom ovog izuzetno uspešnog boravka, imao sam priliku da pregledam i proučim veliki broj objavljenih diplomatskih dokumenata Velike Britanije 1918-1941 u velelepnoj zgradi Nacionalne biblioteke, zatim izuzetno zanimljive novinske članke i putopisne izveštaje o Kraljevini Jugoslaviji (“The Times”, “The Daily Telegraph”, “Manchester Guardian”, “News Chronicle”, “Daily Herald”,) u Institutu za međunarodne odnose (Chatham House), te neobjavljenu arhivsku građu u Državnom arhivu (Public Record Office). Inače, Državni arhiv u Velikoj Britaniji (Kew Gardens – predgrađe Londona) je sigurno jedna od najbolje opremljenih i organizovanih institucija te vrste u svetu, u kojoj svakodnevno boravi veliki broj istraživača iz čitavog sveta, tragajući za željenim izvorima. Dok sam istraživao u ovoj ustanovi pronašao sam pregršt neobjavljenih diplomatskih izveštaja (pretežno britanskog poslanika u Beogradu Ronalda Kembela) različitog stepena tajnosti o međuratnoj Jugoslaviji 1937-1941. otvorenih za javnost od 1990.

Izvori uglavnom uključuju pisma o ličnim impresijama britanskog poslanika o najvažnijim političarima i oficirima (Knez Pavle, Bogoljub Jevtić, Milan Stojadinović, Vlatko Maček, Anton Korošec, Dragiša Cvetković, Radenko Stanković, Ivo Perović, Momčilo Ninčić, Dragoljub Jovanović, Dušan Simović, Slobodan Jovanović, Aleksandar Cincar-Marković, Ivan Subotić, Juraj Krnjević, Juraj Šutej, August Košutić, Miha Krek, Fran Kulovec i dr.), zatim smernice i naredbe britanskog kabineta (premijera Nevila Čemberlena i Vinstona Čerčila i ministara inostranih poslova viskonta Halifaksa i Antonija Idna) o postupanju poslanika u pojedinim pitanjima iz spoljne i unutrašnje politike Jugoslavije, kao što su: politika prema vladi Milana Stojadinovića i JRZ, posebno u periodu 1938-1939, odnos prema sporazumu Stojadinović-Ćano od 1937, politika prema ekonomskim odnosima Jugoslavije i nemačkog Rajha, odnos Velike Britanije prema konkordatskoj krizi, te njena politika prema tzv. hrvatskom pitanju. O ovoj potonjoj temi postoji ogroman broj dokumenata koji pokazuju da je Velika Britanija podržavala hrvatske političke težnje, oličene u programu Hrvatske seljačke stranke, i da je vršila ogroman pritisak na kneza Pavla da izađe u susret Mačekovim zahtevima. Posebno su zamimljivi i dragoceni izveštaji o javnim i tajnim posetama Mačekove desne ruke Jurja Krnjevića Londonu kao i Memorandum kongresa američkih Hrvata za nezavisnu Hrvatsku od 25. maja 1939, upućen premijeru Čemberlenu i ministru Halifaksu. Svi ovi izvori će sigurno baciti jedno novo i sasvim drugačije (u savkom slučaju jasnije) osvetljenje na međunacionalne i međuverske odnose u Kraljevini Jugoslaviji u odnosu na ono tumačenje, koje nam je decenijama servirala komunistička istoriografija. Posle analize ovih dokumenata biće mnogo jasnije da li je Kraljevina Jugoslavija bila „tamnica naroda“, kako su je pežorativno nazivali jugoslovenski komunisti i hrvatski nacionalisti, ili je to bila samo ideološka parola bez podloge u istorijskim činjenicama, skovana radi što lakšeg postizanja konkretnih revolucionarnih ciljeva.

Osim toga, pronašao sam i mnoge druge dokumente, koji nisu direktno vezani za problematiku stvaranja Banovine Hrvatske, ali mogu da budu od izuzetnog značaja za domaću istoriografiju. Jedan od njih je i tajni izvešataj poslanika Kembela od 31. jula 1939. o tome koje će rudnike i rudna bogatstva (gvožđe, zlato, srebro, cink, magnezijum, hrom, bakar, aluminijum) na tlu Jugoslavije Hitler sigurno koristiti za svoje vojne potrebe u slučaju šireg evropskog rata. Izveštaj obiluje impresivnim podacima o najvažnijim zapadnoevropskim, te italijanskim i nemačkim ulaganjima u pojedine rudnike i njihovoj eksploataciji (Velika Britanija 41%, Francuska 28%, Belgija 8%, Švajcarska 1%, Italija 2%, Nemačka 0.9%).

Međutim, najveći značaj sigurno imaju izveštaji iz posebnog odeljenja Arhiva Službe za specijalne operacije (SOE). Poseban fond u okviru ovog arhiva je posvećen Balkanu i operacijama na njegovom tlu. Između ostalih, pronašao sam dokumente koji dokazuju da je britanska vlada potplaćivala vođstvo Jugoslovenske zemljoradničke stranke (4000 funti sterlinga mesečno) kako bi radilo u korist britanskih političkih interesa, kao i dokumente o direktnoj umešanosti britanske tajne službe u organizaciju vojnog puča u noći između 26. i 27. marta 1941, kojim je zbačeno Namesništvo na čelu s knezom Pavlom i vlada Cvetković-Maček, i uspostavljen novi režim na čelu s generalom Dušanom Simovićem. Izuzetno je zanimljiva i zbirka dokumenata o desantu na Drvar, koja započinje telegramom sa zahtevom da se ivrši hitna provera primljene informacije da je desant na Vrhovni štab partizanskih snaga organizovan od strane jednog Hrvata iz najbližeg Titovog okruženja, koji je odlično govorio nemački (o ovom pitanju postoji čitav elaborat koji mora pažljivo da se analizira).

U obilju ove neobjavljene arhivske građe iz Arhiva britanske tajne službe, koja predstavlja pravi rudnik zlata za ozbiljne naučne istraživače, izdvojio sam jedan dokument, koji bih želeo ukratko da predstavim čitaocima na sajtu NSPM. Reč je o izveštaju (bez potpisa autora) pod nazivom „Osnova za politiku prema Jugoslaviji“ (The Basis of Policy for Yugoslavia) od 11. aprila 1943, koji je odredio sudbinu Srbije i srpskog naroda na Balkanu u „novoj Evropi“, nakon završetka Drugog svetskog rata (PRO, FO 371, 30255, SOE/Yugoslavia 71, HS5/938). Iako ima oznaku dodatka (Appendix) dokument je izuzetno jasan i precizan. Iz njegove sadržine se tačno može videti kakve su bile namere britanske vlade prema državnom uređenju posleratne Jugoslavije.

Dokument ima dva dela. U prvom delu su potanko navedeni i obrazloženi principi nove politike Gordog Albiona (njih 16) prema Jugoslaviji, od kojih su neki opšteg karaktera dok su ostali usmereni na konkretna pitanja iz oblasti političkog, ekonomskog i socijalnog uređenja. Ono što je najvažnije jeste jasno izrečena preporuka obaveštajnih oficira britanskoj vladi da vojska generala Draže Mihailovića ne može biti sigurni oslonac za primenu ovih principa (pre svega zbog „ekstremnog srpskog nacionalizma“ Dragiše Vasića) i da zbog toga ona više ne može računati na podršku (materijalnu i moralnu) Velike Britanije i ostalih saveznika. Iz same sadržine dokumenta se jasno može uočiti sav cinizam i beskrupuloznost anglo-saksonske politike prema Balkanu u kojoj su Srbi redovno izvlačili najdeblji kraj.

Prvi (a) princip ističe da će posle rata „sve tri slovenske nacije“ (Srbi, Hrvati i Slovenci – prim. M.S:) u Jugoslaviji biti potpuno ravnopravne, da će svaka od njih vladati isključivo svojom teritorijom i da nijedna od njih neće podčinjavati sebi druge dve nacije.

Drugi (b) princip se nadovezuje na prethodni obrazlažući kako Anglo-saksonci shvataju načelo ravnopravnosti „sve tri slovenske nacije“ u Jugoslaviji. On je istovremeno najvažniji za Srbiju i srpski narod, pošto je otvoreno nagovestio šta ih čeka nakon pobede savezničkih zemalja nad silama Osovine: „Stara politika administrativnog centralizma će biti zamenjena politikom široke autonomije za SRPSKE (u dokumentu je u blok formi napisan pridev srpski - SERBIAN) provincije, što posebno važi za: Crnu Goru, Makedoniju i Bosnu“. Ovaj princip je detaljnije razrađen u drugom delu dokumenta, koji je duži od prvog i sadrži detaljnije opservacije. To je učinjeno u odeljku „Regionalni problemi“. Tu se kaže sledeće: a) „Za vreme turske vladavine Srbi su živeli odvojeno u različitim regijama; različite srpske oblasti su zbog toga imale različite stepene razvoja; oslobođenje Srbije je bilo ostvareno u uspešnim sukcesivnim fazama; neke provincije su ostale još dugo pod turskom ili nekom drugom stranom vlašću kada je srce Srbije steklo nezavisnost; sve ovo je imalo za posledicu duboke razlike u kulturnom razvoju i tradiciji između različitih srpskih oblasti, b) Posle 1918. vlada u Beogradu nije vodila dovoljno računa o ovim razlikama, nego je forsirala politiku administrativnog centralizma; Beograd je gotovo bez izuzetka slao činovnike iz Kraljevine Srbije na službu u nove oblasti; narod u ovim oblastima je trpeo teške poreske terete u korist Beograda što je prouzrokovalo ogromno nezadovoljstvo lokalnog stanovništva; v) Zbog svega navedenog, u budućnosti se mora garantovati široka autonomija za ove oblasti. Narod Makedonije, Crne Gore, Bosne i Vojvodine se ne razlikuje od Srba, ali on ima drugačiji karakter i poglede od naroda u Kraljevini Srbiji tako da zaslužuje da uživa poseban politički položaj u odnosu na Kraljevinu Srbiju; stara i veoma loša politika administrativnog centralizma neće biti obnovljena; poresko opterećenje će biti ravnomerno raspoređeno na različite provincije; državni službenici u svakoj provinciji će biti lokalni ljudi; najvažnije funkcije vlasti će biti prenete sa centralne vlade na oblasne političke organe.“

Kao što se vidi, još su 1943. agenti britanske tajne službe za specijalne operacije preporučivali svojoj vladi politiku drobljenja srpskog etničkog prostora i stvaranje novih, oblasnih političkih autoriteta u srpskim zemljama iz prilično neubedljivih razloga, a sve u cilju ostvarivanja ravnopravnosti „tri slovenske nacije“ u Jugoslaviji. I stvarno, ima li većeg cinizma i nepravde od iznošenja pomenutih kvalifikacija i preporuka u trenucima kada je srpskom narodu na Balkanu bukvalno pretio fizički nestanak? Govoriti o administrativnom centralizmu Beograda (a ne pominjući ogromne ustupke koji su učinjeni prilikom stvaranja Banovine Hrvatske) i poreskoj opterećenosti srpskih provincija izvan Kraljevine Srbije u vreme kada je srpski narod u tzv. NDH bio izlagan najmonstruoznijim oblicima genocidnog uništenja od strane Hrvata i muslimana – ustaša, kada je srpski narod u Bačkoj bio izlagan teroru mađarskih fašista a u Banatu strahovladi Nemaca – Folksdojčera, kada su Srbi u vranjanskoj oblasti i Makedoniji stradali od bugarskih okupacionih snaga a na Kosovu i Metohiji od balista pod italijanskim pokroviteljstvom, dok je pri tome sama Srbija bila pod nemačkim protektoratom s Nedićevom administracijom bez političke vlasti, prepuna izbeglica (srpskih i slovenačkih) i podeljena na različite frakcije u građanskom ratu (JVO, NOP, Srpska državna straža, Ljotićev Srpski dobrovoljački korpus) koje su se međusobno borile do istrebljenja (slično je bilo i u Crnoj Gori), jeste više nego cinično, zlonamerno i nepravedno.

Da li je takav tretman zaslužio narod koji je bio najodaniji saveznik Velike Britanije i SAD na Balkanu tokom dva svetska rata? O tome se mogu voditi istorijske, filozofske i etičke rasprave, ali ostaje činjenica da se sve ovo nekako uklapalo u staro pravilo engleske politike na Balkanu da Srbe, kao jedini ozbiljan državotvorni narod, treba sputavati u miru jer su im državne ambicije velike i opasne, a da ih treba koristiti u ratu jer su izrazito ratoborni. Očigledno je da je Čerčil usvojio preporuke svojih agenata na terenu i izabrao Broza i njegovu vojsku kao glavne savezničke igrače na Balkanu. O tome je veoma lako postigao sporazum sa Staljinom nekoliko meseci kasnije u Teheranu (28. novembar – 1. decembar 1943), obzirom da su se politički interesi Velike Britanije (i SAD) potpuno podudarili sa Staljinovom politikom, zasnovanom na antisrpskoj ideologiji Kominterne.

Kada se dublje rastumače navedeni principi nove britanske politike prema Jugoslaviji, može se lako uočiti njihova neverovatna sličnost s principima jugoslovenskog ustavnog uređenja od 1974, naročito kada je u pitanju ustavni položaj SR Srbije, njenih autonomnih pokrajina i srpskog naroda u drugim jugoslovenskim republikama. Doduše, u dokumentu se ne pominju Kosovo i Metohija, ali to ne poriče navedenu sličnost. Takođe, ovi principi neodoljivo podsećaju na onu zlokobnu krilaticu jugoslovenskih komunista „Slaba Srbija – jaka Jugoslavija“. To samo može da znači jednu stvar: da titoističku verziju socijalističkog federalizma, prepunu nelogičnosti i komičnih fantazija nije stvorio njen nominalni autor Kardelj, nego Velika Britanija i SAD. Po svemu sudeći, posle raskida sa Staljinom 1947/48, Broz je glavne instrukcije i naredbe za alhemijsko eksperimentisanje u jugoslovenskoj ustavnoj laboratoriji dobijao od Zapada. On ih je revnosno izvršavao a zauzvrat to debelo naplaćivao političkim i finansijskim ustupcima, kako bi servisirao svoj preskupi diktatorski režim i postao lider trećeg sveta. Broz nije ništa radio na svoju ruku, čak ni kada je minimalno hteo da menja ustavno uređenje. Navedeni istorijski dokument dokazuje da Ustav SFRJ od 1974. nije stvorila Komunistička partija Jugoslavije, nego britanska spoljna politika. Tek je posle otkrivanja ovog dokumenta definitivno postalo jasno zašto je Zapad najodlučniji i najfanatičniji branilac „tekovina“ morbidnog Ustava od 1974, posle raspada Jugoslavije 1991. Taj ustav je zapravo čedo zapadne diplomatije i zbog toga je NATO bio odlučan da ga i oružjem brani od njegovih rušilaca, uglavnom Srba koji su jedini na svojoj koži osetili sve njegove alhemijske otrove i vatre.

Sada su jasne i mnoge druge stvari. Jasno je zašto je Badinterova komisija pošla od njegovih principa prilikom izrade elaborata o ustavnopravnom stanju SFRJ 1991. Takođe, jasna je i svrha haškog tribunala. Njegova svrha nije da sudi pojedincima koji su počinili ratne zločine tokom krvavih građanskih ratova u bivšoj Jugoslaviji kao direktnoj posledici primena odredbi Ustava od 1974, nego da sudi svima onim koji su se usudili da ga ruše. U tom smislu, Haški tribunal nije stvoren da bi sudio Srbima, kako se to najčešće naglašava u srpskoj javnosti. Haški sud je stvoren da sudi rušiteljima Ustava od 1974, premda su to većinom Srbi, jer je njih najviše osakatio. Ustav od 1974. predstavlja neku vrstu balkanske političke biblije, koja se ni po koju cenu ne sme gaziti. Svaki pokušaj narušavanja nametnutog „ustavnog jevanđelja“ Zapad surovo kažnjava. Zbog toga su i pokrenuti postupci protiv političkih i vojnih rukovodstava Srbije, Republike Srpske i nekadašnje Republike Srpske Krajine, pošto su ona pokazala najviše „drskosti“ da „Kardeljevu Povelju društva“.

Samo se na ovaj način može objasniti činjenica da su dokazani zločinci poput Orića, Haradinaja i Ljimaja ili oslobođeni od optužbe ili osuđeni na simboličnu kaznu, pošto oni nisu rušili Ustav od 1974. nego su ga naprotiv branili. Samo se tako može objasniti činjenica da su Tuđman, Izetbegović, Mesić, Đukanović i Boškoski izmakli ruci pravde, jer su i oni shvatili o čemu se ovde zapravo radi. Mesić kao inteligentan i lukav političar je to prvi shvatio napustivši HDZ, koja se zalagala za otcepljenje Herceg-Bosne od BiH i pripajanje Hrvatskoj, tj. za rušenje Ustava od 1974. Kada je Tuđmanu bilo zaprećeno da će biti optužen zbog davanja podrške hrvatskoj političkoj tvorevini u BiH, naprečac je zaboravio na neprijateljstvo sa Izetbegovićem, jedinim iskrenim braniocem Ustava od 1974. u bosansko-hercegovačkoj sredini, sklopivši s njim sporazum o izgradnji Federacije BiH. Ceh su platili lokalni vođi HVO, Dario Kordić i Tihomir Blaškić, dokazani mrzitelji Ustava od 1974, koji su dobili drastične zatvorske kazne od haškog suda. Naposletku, i crnogorski neokomunistički vođ Đukanović je bio prinuđean da spasava vlastitu kožu, odricanjem od srpskog nacionalnog identiteta i povratkom na izvorni komunizam oličen u načelima Ustava od 1974, koji je oblikovao separatnu crnogorsku naciju. Takođe, i nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Makedonije Ljube Boškoski je oslobođen od svih optužbi premda je njegova uloga u oružanim čarkama s naoružanim Albancima u okolini Tetova pre nekoliko godina bila više nego sumnjiva. No, jedno je sigurno: kratkotrajni rat u Makedoniji između države i naouržanih tetovskih Albanaca se nije vodio zbog rušenja ili očuvanja Ustava od 1974, nego zbog narušene ravnoteže moći i vlasti između makedonskih političara i lokalnih albanskih vođa. 

Zbog svega toga, Srbi su dobili najviše zatvorske kazne. Takvu sudbinu bi imao i Milošević da nije preminuo. Nema sumnje da će istu sudbinu imati i Karadžić. Ako Hadžić i Mladić budu pronađeni i izručeni tribunalu, i oni će proći kao i ostali osuđeni Srbi. S druge strane, Gotovina može da se nada ili oslobađajućoj presudi ili simboličnoj kazni. Iako je postoje ozbiljni dokazi da je vojska pod njegovom komandom počinila brojne zločine protiv srpskog stanovništva tokom „Oluje“, to neće imati nikakvog uticaja jer postoji jedna izuzetno značajna olakšavajuća okolnost: Gotovina je zločine verovatno počinio, ali u odbrani balkanske ustavne biblije tako da ne mora mnogo da strepi za svoju sudbinu.

Naposletku, ne treba zaboraviti da je i pokojni premijer Đinđić likvidiran neposredno posle davanja intervjua „Večernjim novostima“ u kome je rekao da mu se čini kako je nekadašnje načelo „Slaba Srbija – jaka Jugoslavija“ zamenjena načelom „Slaba Srbija – jak Balkan“, te da će on sve učiniti da to ne bude tako. Posle toga, usledio je atentat u kome je on smrtno stradao.

Posle izložene rasprave može se lako dešifrovati i diplomatska fraza da će Srbija pristupiti Evropskoj Uniji kad postigne punu saradnju sa Haškim tribunalom. Prevedena na svakodnevni jezik običnih ljudi, ova fraza znači da Srbija mora da prihvati sve „vrednosti“ Ustava SFRJ od 1974. ako želi da pregovara o svom ulasku u Evropsku Uniju. Drugim rečima, Srbija mora da prizna nezavisnost Kosova i Metohije, da usvoji Pajtićev neohabzburški statut za Vojvodinu, da pristane na gašenje Republike Srpske i da potpuno zaboravi na Srbe iz nekadašnje Vojne Krajine, Crne Gore i Makedonije, ako uopšte namerava da nastavi svoje integracione procese u „evro-atlantske“ strukture. Previsoka cena za jedno veliko ništa! Iskreno se nadam da je Srbija nešto naučila iz svoje prošlosti.

(Iz arhive NSPM, 12.05.2009.)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner