Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Kosovo kao „subjekat međunarodnog prava“
Kosovo i Metohija

Kosovo kao „subjekat međunarodnog prava“

PDF Štampa El. pošta
Matej Savić   
ponedeljak, 15. novembar 2010.

Najnoviji tokovi međunarodnih političkih, ekonomskih, kulturnih socioloških i drugih odnosa današnjice koji uslovljavaju progresivni razvoj međunarodnog prava, nagnali su me da na tren uplovim u nukleus državnosti u sadašnjem trenutku. Stoga, kratko ćemo pružiti osvrt na aspekt međunarodno – pravnog subjektiviteta novonastale tvorevine (Kosova) Kosmeta. Takođe, restriktivno tumačenje (povlačenje) čvrstog državnog suvereniteta pod naletom (nadržavnog) međunarodno – pravnog poretka i ustupanje originarnih zakonodavnih nadležnosti regulativi supranacionalnih, unifikovanih dokumenata intrigantan su aspekt savremenog položaja nacionalne vlasti i suvereniteta države uopšte, koji ćemo, ovom prilikom pokušati sagledati.

Nastanak država u međunarodnoj zajednici

Međunarodno pravo ne reguliše načine putem kojih nastaje država. U današnjim pravnim okvirima postavlja se i značajno pitanje koji su to načini. Naime, kroz istoriju stvaranja država u Evropi može se vidjeti da se nastanak država javljao kao rezultat mnogih ratova, kojima su često slijedili međunarodni kongresi i konferencije na kojima su se mijenjale postojeće granice, utvrđivale granice novih država i priznavale te nove države. Potom je dolazilo do novih ratova i novih međunarodnih konferencija, na kojima su se popravljale postojeće granice i priznavale nove države ili je dolazilo do priznavanja nestajanja starih država.[1] Kao što vidimo upotreba sile u ratu, uglavnom je određivala smijer i tok diplomatskog dijelovanja u miru. Nerijetko su sklapani međunarodni ugovori po pravilima jačeg, vojno moćnijeg subjekta međunarodnog prava. Takođe, ratna dejstva, pojedinačno su bila vođena između država, upravo kako bi se pokušalo obezbjediti zauzimanje teritorije, stanovništva, uz neminovno protjerivanje te da bi se izvršilo uspostavljanje vlasti u tim okvirima. Dakle, kako bi se izvršila dugotrajna, prvo vojna, a potom i civilna okupacija. Međutim, danas, kada je zabranjena upotreba sile u međunarodnim odnosima, iako se ta zabrana ne poštuje u potpunosti, iznjedreni su drugačiji mehanizmi djelovanja i dejstvovanja za nastajanje novih i vanteritorijalno proširenje postojećih država. To su ekonomske, socijalne, političke, medijske i druge mjere, kojima dugoročno, slojevito i uglavnom bez ratnih dejstvovanja, ali uz nekoliko velikih izuzetaka, (okupacija Iraka i Avganistana od strane SAD-a dva su najmarkantnija primjera kršenja međunarodnog prava) zainteresovana strana dolazi do svog cilja; kako smo već rekli, zauzimanje teritorije, stanovništva i uspostavljanje vlasti u tim okvirima, najčešće svrgavanjem postojeće i „demokratskim“ postavljanjem sledeće, podobne vlasti.

Međunarodno pravo razlikuje dva načina nastanka država: originarni – kada država nastaje na području koje nije bilo ni pod čijom vlasti (terra nullius) i derivativni – kada nastaje usljed promjena teritorija već postojećih država, razjedinjenjem, zauzimanjem i sl. U slučaju drugog načina pojavljuju se poteškoće u vezi sa međunarodno – pravnim kontinuitetom i sukcesijom država, što za sobom povlači niz drugih sveobuhvatnih problema.[2] Neposredni primjer takve situacije predstavlja pitanje kontinuiteta i sukcesije prava i obaveza SFRJ koje je okončano katastrofalnom odlukom, tada SR Jugoslavije, na osnovu koje je ista država uputila zahtjev za prijem u Ujedinjene nacije 2000. godine.[3] Stoga, istorijski kontinuitet u smislu nastajanja država ne može se posmatrati extra corporis u odnosu na međunarodnu zajednicu i nezavisno u smislu načela međunarodnog prava. Takođe, države kao subjekti međunarodnog prava uživaju prava, ali su, takođe obavezne preuzimati i dužnosti unutar međunarodne zajednice. Međutim, okvir prava i dužnosti novonastalih i već formiranih država nije u potpunosti definisan posebnim dokumentom, te se smatra da su prava i obaveze država sadražana u Povelji Ujedinjenih nacija. Naime, u članu 2. Povelje određena su „načela“, ali su ona određenije protumačena u Deklaraciji o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i saradnji država u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija. U Deklaraciji prava i obaveze država sadržani su u sedam načela: 1.zabrana prijetnje ili upotrebe sile, 2. dužnost mirnog riješavanja sporova, 3. suverena jednakost država, 4. nemiješanje u unutrašnje poslove drugih država, 5. dužnost saradnje, 6. ravnopravnost i samoopredjeljenje naroda i 7. dužnost savjesnog ispunjavanja preuzetih obaveza.

U tom smislu, države kao subjekti međunarodnog prava trebaju da se određuju, između ostalog i u skladu sa dva principa; principom ravnopravnosti i principom uzajamnosti. Međutim, u ovom slučaju međusobnih odnosa između država, svakodnevno se uočava najznačajnije odstupanje prakse od formalnih pravila međunarodnog prava.

Postoje dva teorijski ustanovljena gledišta koja tretiraju pojam nastanka država u modernoj, tj. sadašnjoj međunarodnoj zajednici. Naime, poznato je da država nastaje sticanjem tri osnovna elementa državnosti, to su: teritorija, stanovništvo i vlast, odnosno suverenitet.[4]

Sporenja u teoriji se odnose na pitanje da li država nastaje čim se ta tri uslova steknu, ili tek docnije, kada novonastalu tvorevinu već postojeće države priznaju kao državu.[5] Dakle, s jedne strane, govorimo o tradicionalnom gledištu, koje zastupa većina autora i koji smatraju da država nastaje ispunjavanjem osnovna tri uslova državnosti. S druge strane radi se o modernoj, konstitutivnoj teoriji koju zastupa nekolicina autora, većinom, anglo – saksonske škole prava, gdje se smatra da, upravo priznanje ima konstitutivni karakter i da bez njega nema ni nastanka države. Danas, međutim, sve veću podršku dobija shvatanje da akt priznanja države ima deklaratorno dejstvo i da država nastaje sticanjem prva tri elementa. Dalje, kada govorimo o međunarodnom subjektivitetu novonastale države, a u skladu sa sedam načela međunarodnog prava, postavlja se veliko pitanje; pod kojim uslovima i na koji način se država identifikuje sa njima. Takođe stanovništvo, kao element državnosti, tj. građanstvo u većini modernih država nije homogeno, jer svaki narod ima svoj zaseban identitet utemeljen u poretku određene države, a narodnost prevazilazi, upravo, državne granice, jer veliki broj ljudi uživa prava i ispunjava obaveze na teritoriji države koja nije njegova etnička država (npr. veliki broj državljana Turske ima prebivalište ili državljanstvo u Njemačkoj, veliki broj Srba nastanjen je u Austriji, takođe, narodi Švajcarske su Nijemci, Francuzi i Italijani, Švajcarska je njihova zemlja državljanstva, ali oni su pripadnici naroda koji imaju svoje suverene, konstituisane države).

Dakle, stanovnik je u ovom smislu, u poziciji da je državljanin jedne zemlje, ali nije pripadnik naroda, ili nacije te države, već pronalazi svoj nacionalni identit van njenih granica. Ovakva situacija povlači za sobom, pitanje strukture vlasti (u skladu sa demokratskim poretkom, koji je definisan izvorno kao vladavina naroda). Po toj definiciji, formula bi bila sledeća: stanovništvo, dakle narod kada zauzme, tj. nastanjuje određenu teritoriju na njenom području formira i obnaša vlast i tom teritorijom gospodari. U takvim odnosima svi trebaju biti zastupljeni u državnoj hijerarhiji. Ta formula u modernom svijetu daleko je od praktične primjene. Takođe slučaj derivativnog nastajanja država danas, upravo podrazumjeva uživanje prava naroda, u skladu sa načelima iz Deklaracije o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i saradnji država. Međutim to uživanje prava podrazumjeva konzumiranje privilegija novonastale tvorevine na uštrb druge, tj. kršenjem prava zemlje od koje ona i nastaje. Slična situacija, nerijetko se javlja kod primjene ljudskih prava i sloboda, jer sociološke grupacije, ontološki ne mogu uživati u potpunosti sva svoja međunarodnim konvencijama priznata prava bez narušavanja prava drugih. To predstavlja, naime pravno – filozofski problem i predmet teorije države i prava uopšte.

U međunarodnom javnom pravu ovaj problem manifestuje se još izraženije, upravo u smislu derivativnog nastajanja država danas i prava na samoopredjeljenje, jer pored višestrane kolizije principa i normi ovde se manifestuje i sukob nacionalnog i novonastalog (još nesubjektivnog) zakonodavstva, a u ruhu svih nedostataka međunarodne normative, koja nije definisala dosta pitanja u vezi sa konkretnim subjektivitetom država. Sa tog aspekta kratko ćemo se osvrnuti na Kosovo i Metohiju, u smislu međunarodno – pravnog poretka.

Kosovski slučaj

Naime, novonastala tvorevina Kosovo jednostrano je proglasila svoju nezavisnost 17. februara 2008. godine, bez provedenog referenduma od strane Republike Srbije, čime je flagrantno prekršen Ustav Republike Srbije, kao temelj pravnog poretka suverene zemlje. Dakle, oskrnavljena je institucija moderne, pravne države. Takođe, Deklaraciji o nezavisnosti hronološki predhodila je vojna intervencija i agresija protiv SR Jugoslavije, poslije koje je u Savjetu Bezbjednosti UN, 10. juna 1999. godine, izglasana Rezolucija 1244, čime je određeno pokretanje misije Ujedinjenih nacija UNMIK. Kosovo i Metohija kao sastavni dio teritorije Republike Srbije stavljeni su pod administraciju Ujedinjenih nacija. Kao što vidimo u ovom slučaju istorija se ponovila. Ranije smo u radu obrazložili vojno dijelovanje, prisilu i „proces nastanka država silom“. Međutim, takva praksa je postojala prije utvrđivanja načela međunarodnog prava od strane Ujedinjenih nacija, kojima je ovakvo djelovanje u današnjem poretku zabranjeno.

Takođe, kada govorimo o novonastaloj tvorevini Kosovo, akti priznanja[6] direktno su proizveli posljedice koje su dodjelile tom dijelu teritorije na jugu Srbije element međunarodno – pravnog subjektiviteta. S druge strane, de iure, Kosmet, predstavlja i dalje sastavni dio Republike Srbije, tačnije, njenu pokrajinu. Ovdje je riječ upravo o sukobu teorija o nastajanju država i uopšte sukobu nacionalnog zakonodavstva i međunarodnog poretka. Međutim, kada sagledamo stvarnost, tj. činjenicu da novonastala tvorevina obuhvata, mada vanpravno, ukupnu teritoriju pokrajine Kosmeta, te da se etnički većinsko stanovništvo te teritorije nalazi u strukturi vlasti, možemo uvidjeti da tvorevina Kosovo posjeduje tri osnovna uslova državnosti. Ovdje dolazimo do, već spomenute činjenice da uživanje prava podrazumjeva konzumiranje privilegija novonastale tvorevine na uštrb druge, već postojeće države. Takođe, potuno narušavanje ljudskih prava manjinskog srpskog stanovništva, pod okriljem „demokratskog poretka“ nemoguće je identifikovati i opravdati sa pravom na opredjeljenje. Još jedan, na izgled bizaran konflikt principa ogleda se i u službenoj distinkciji u nazivu ove teritorije. To je jedna situacija koja se smatrala problemom tehničko – pravne prirode, međutim upravo ta distinkcija može se lako nametnuti kao jedan od suštinskih načina za gubljenje dijela teritorije jedne suverene države. U slučaju da se u zvaničnom Beogradu pribjegne sličnom načinu riješavanja situacije kao što je to bilo u postupku jugoslovenske krize sa sukcesijom i kontinuitetom SFRJ, ili se pak iz vana nametne obaveza inkorporacije tog naziva u službenu upotrebu, to bi značilo potpuno odustajanje od Kosmeta, jer bi podrazumjevalo odstupanje od Ustava Republike Srbije. Obaveza ponovnog uspostavljanja naziva Kosovo i Metohija kao formalnog za tu teritoriju u okviru međunarodne zajednice je na diplomatskim organima Republike Srbije. Podsjetićemo da je u upotrebi među državama naziv Kosovo, koji nije u skladu sa Ustavom Republike Srbije.

Čak i ako ćemo posmatrati, afirmativno, položaj današnjeg Kosmeta, u smislu prava na samoopredjeljenje, predmetna procedura nije provedena u skladu sa Ustavom Republike Srbije, iako je Međunarodni sud pravde dao savjetodavno mišljenje od 22. jula 2010. godine, zauzevši stav da Deklaracijom o nezavisnosti Kosova nije prekršeno međunarodno pravo, prekršena su prava Srbije kao države, ali i srpskog stanovništva na Kosmetu. Uprkos tome Kosovo je kao novonastala tvorevina dobilo još jednu potvrdu međunarodne državnosti u okviru međunarodne zajednice. Međutim, privilegovana pozicija Rusije kao stalne članice Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija obezbijedila je blokadu procesa kojima upravljaju Ujedinjene nacije na Zapadnom Balkanu. Naime, zahvaljujući pravu veta, Moskva je 2007. godine onemogućila nastojanja zapadnih zemalja da u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija daju međunarodno – pravni legitimitet samostalnosti novonastale tvorevine Kosova.[7]

Dakle, akti priznanja novonastale tvorevine Kosovo nisu u potpunosti odredile njenu samostalnost i „podarili“ joj subektivetet, što donekle ide u prilog deklaratornoj teoriji. U ovom smislu akt priznanja predstavlja izražavanje spremnosti drugih zemalja da novonastalu državu prihvate kao subjekta međunarodnog prava. Međutim, veliki broj zemalja još uvijek nije izvršio akt priznanja, što znači još uvijek postoji niz rezervi u vezi sa ulaskom Kosova u međunarodno – pravne odnose. Takođe, Kosovo kao suverena država nije pristupila organizaciji Ujedinjenih nacija, najviše zahvaljujući, upravo poziciji Rusije, iako akt prijema sam po sebi ne mora značiti potpuno priznanje subjektiviteta Kosova kao države. U međunarodnim odnosima praksa je pokazala da se nerijetko dešava da pojedine članice ne priznaju jedna drugu iako su decenijama zajedno u članstvu organizacije Ujedinjenih nacija, a tim aktom bi se procedura stvaranja nove države i formalno završila. U svakom slučaju, dugoročno posmatrajući, potencijalno pristupanje Kosova značilo bi prepoznavanje ove tvorevine od strane univerzalne, svjetske organizacije Ujedinjenih nacija, što bi predstavljalo potpuni kraj srpske državnosti na Kosmetu. Stoga, srpska diplomatija mora i dalje hitro delati, kako bi obezbijedila očuvanje suverenosti koja joj je još preostala na Kosmetu i kako bi u okviru međunarodne zajednice pitanje Kosova prebacila, što je više moguće u svoje dvorište.


[1] Šire v. grupa autora; Osnovi međunarodnog prava, Beograd 2005. godine str. 74

[2] Šire v. grupa autora; Osnovi međunarodnog prava, Beograd 2005. godine

[3] Naime, u okviru UN, OEBS i Evropske zajednice zauzet je stav da je došlo do odcjepljenja.

Takođe, bilo je, s druge strane, izgrađeno mišljenje da je došlo do raspada nekadašnje
SFRJ i da su svih pet novih tvorevina novonastale države. Vođene su višegodišnje
rasprave na pravnom terenu međunarodnih odnosa, s ciljem određivanja sukcesora SFRJ.
Sve je to prekinuto upućivanjem zahtjeva
SR Jugoslavije za članstvo u Ujedinjenim Nacijama koji je bio jednoglasno prihvaćen.
Ukupan rezultat, te blago rečeno, nepromišljene odluke SR Jugoslavije, najistaknutije
se odrazio na taj način da je Međunarodni sud pravde u svojoj presudi od 15. decembra
2004. godine utvrdio da nije nadležan da postupa po tužbi Srbije i Crne Gore protiv
država članica NATO, pošto u vrijeme podizanja tužbe od 2. aprila 1999. godine
SR Jugoslavija nije bila strana Statuta MSP, pa prema tome nije bila ni članica
Ujedinjenih nacija. Takođe, upućivanjem zahtjeva, SR Jugoslavija je postavila samu
sebe u isti položaj skupa sa ostalim državama bivše SFRJ, što je bilo samo
potvrđeno u UN.

[4] U ovom smislu pod suverenitetom podrazumjevamo, organizovanu vlast, tj.
mogućnost određene države da održi i obezbjedi vlast na teritoriji koju zauzima,
kako bi ostvarila sve mehanizme državnosti, uspostavila vladavinu prava i
obezbjedila zakonsku sigurnost i pravičnost za svoje stanovništvo.

[5] Šire v. grupa autora; Osnovi međunarodnog prava, Beograd 2005. godine,
takođe isto. str. 82 V.Dimitrijević konstatuje da u teoriji međunarodnog prava
postoji mišljenje da je akt priznanja neke tvorevine kao države četvrti uslov nastanka države.

[6]Do danas je 71 država priznala Kosovo kao suverenu zemlju; Kostarika,
Sjedinjene Američke Države, Francuska, Avganistan, Albanija, Turska, Velika,
Britanija, Australija, Senegal, Njemačka, Letonija, Danska, Estonija, Italija, Luksemburg, Peru, Belgija,Poljska, Švajcarska, Austrija, 
Irska,Švedska,Holandija,
Island,Slovenija,Finska,Japan,Kanada, Monako, Mađarska, Hrvatska,
Bugarska, Lihtenštajn,Republika Koreja, Norveška, Maršalska ostrva,
Nauru, Burkina Faso, Litvanija,San Marino, Češka,Liberija, Sijera Leone,
Kolumbija, Belize, Malta,Samoa, Portugalija,Crna Gora, Makedonija, Malezija, Mikronezija, Panama, Maldivi, Palau, Gambija, Saudijska Arabija,
Komori, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Jordan, Dominikanska Republika,
Novi Zeland, Malavi, Mauritanija, Svazilend, Vanuatu, DŽibuti, Somalija,
Honduras, Kiribati.

[7] Šire v. D. Reljić; Rusija i Zapadni Balkan, Beograd 2009. godina