Početna strana > Rubrike > Komentar dana > „Sindikat“ i naše naravi
Komentar dana

„Sindikat“ i naše naravi

PDF Štampa El. pošta
Nenad Dukić   
sreda, 11. mart 2009.

„Kurir“ od 27.02. objavio je reportažu o najstarijoj stambenoj zgradi u Kosovskoj Mitrovici koja je sagrađena pre više od 70 godina, poznatijoj kao „Sindikat“. Stanari ove zgrade danononoćno strepe od njenog urušavanja, a stariji stanari svako veče vode decu kod rođaka da prespavaju. Pomoć od opštine Kosovske Mitrovice tražili su godinama.

Ta zgrada, baš ta zgrada, je prekjuče krenula sa urušavanjem, tj. njen središnji deo se urušio, a dva lica su teže povređena. U trenutku urušavanja u zgradi je bilo 90 ljudi, ali hvala Bogu nije bilo više žrtava.

Opštinska vlast Kosovske Mitrovice je, prema izjavi Ljubiše Petrovića, potpredsednika SO Kosovska Mitrovica datoj „Politici“, obezbedila da dvanaestoro stanara, kojima su stanovi srušeni bude privremeno smešteno u jednom od hotela u susednom selu, u opštini Grabovac, dok ostali stanari iz ove zgrade, kako on kaže, imaju gde da se smeste.

Stanari iz ove zgrade su godinama pre urušavanja tražili smeštaj, jer njihova zgrada, prema izveštaju inspekcije iz 1995. godine, nema uslova za stanovanje. Ta ista opština, čiji predstavnici nisu prešli prag ove zgrade, nije se nalazila nadležnom za njihov slučaj, jer su oni otkupili svoje stanove i trebalo je da znaju šta rade. Međutim, niko od opštinara kao da nije hteo da se udubi u njihov slučaj zašto su oni otkupljivali stanove u zgradi sklonoj urušavanju.

Razlog je jednostavan – u ovoj zgradi živi 37 porodica, sa 94 stanara, najugroženijih građana, socijalnih slučajeva i osoba sa minimalnim primanjima.

I umesto da opština, ako već ne može da im da neke druge stanove, barem napravi neku akciju zbrinjavanja ovih ljudi u neke privremene objekte, čekalo se na neku ovakvu nesreću. Da je to urađeno, do povređivanja ovih ljudi ne bi došlo.

I sad se nalazi smeštaj za 12 porodica. A šta je sa ostalih 25 porodica? Šta je sa dva teže povređena stanara? Da li opština oseća neku odgovornost prema njima, da li će im se bar neko iz opštine Kosovska Mitrovica izviniti, ako već ne mogu da im daju neku materijalnu satisfakciju?

Dok našim malim ekranima promiču zavodljive slike polugolih pevaljki, dok nas uspavljuju pričama da neće biti pada proizvodnje, a do nje je već došlo, dok nas hipnotišu sms licitacijama automobila, mi grogirani ne osvrćemo se oko sebe. Srećni smo što imamo krov nad glavom, parče hleba, imamo da se obučemo, obujemo.TV atmosferske nepogode, TV štrajkovi malo nas uznemire, potresu, kažemo: „Strašno“. A onda se vratimo na anesteziju šarenih programa.

Da li ćemo i dalje da živimo u šarenom svetu slika, da li ćemo i dalje da se izgovaramo, kad prolazimo pored naših siromašnih, ugroženih komšija, govoreći: „Nemam vremena da svratim, žurim“, plašeći se da će nešto od nas zatražiti. Kao da nam je „guja u džepu“, nemamo toplu reč, a kamoli spremnost da se odreknemo nečeg svog, da nešto damo.

To nam govori i ova priča iz Kosovske Mitrovice. O našoj naknadnoj pameti i zakasneloj solidarnosti. I to je dobro. Bolje da je ima, nego da je nema. Ali dokle će ljudi stradati dok se mi smislimo i odlučimo da im pomognemo? Dokle ćemo nakon svega govoriti: „Užas, jadni ljudi“, a oni to nisu morali da budu, da smo im pomogli ranije. Dokle ćemo se izgovarati i lagati sebe da ništa ne možemo da uradimo?