Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Mimikrija Kristijana Šmita
Komentar dana

Mimikrija Kristijana Šmita

PDF Štampa El. pošta
Milan Blagojević   
sreda, 13. april 2022.

Njemački pravnik i advokat Kristijan Šmit je 12. aprila 2022. godine, kršenjem svih pravnih normi međunarodnog i unutrašnjeg (državnog) prava, nametnuo svoj privatni „Nalog o obustavljanju primjene Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti“. Podsjećanja radi, riječ je o zakonu koji je, na osnovu svojih ustavnih nadležnosti, usvojila Narodna skupština Republike Srpske u februaru ove godine, a objavljen je u aprilu iste godine, u „Službenom glasniku Republike Srpske“, broj 29/22.

Pročitavši tekst tog privatnog Šmitovog tzv. naloga, dostupnog na internet portalu OHR-a, prvo čega sam se sjetio bili su stihovi Vilijama Šekspira u kojima se kaže kako „Grijeh u vječnom strahu da sumnje ne daje, skrivajući sebe sam se odaje“. Razlog zbog kojeg su mi ovi stihovi najprije pali na pamet u vezi je sa jednom mimikrijom kojoj su ovaj put pribjegli gospodin Šmit i oni koji su sa njim pisali navedeni nalog. Takve mimikrije do sada nije bilo u brojnim protivpravnim aktima visokih predstavnika u BiH, kojima su nametali svoje privatne tzv. zakone, odluke, naloge i druge akte.

Radi se o čitavoj rečenici u uvodu predmetnog naloga (treći pasus tog uvoda), u kojoj Šmit citira stav 4. Rezolucije 1174 iz 1998. godine Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN). Dakle, u tom stavu pomenute Rezolucije, koji citira Šmit, stoji da SB UN „ponavlja da je visoki predstavnik konačni autoritet za tumačenje Aneksa 10 o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora (Dejtonskog sporazuma – moja opaska) i da u slučaju spora može davati svoja tumačenja i preporuke, te donositi obavezujuće odluke, kako god ocijeni da je neophodno, o pitanjima koja je obrazložio Savjet za primjenu mira u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine“.

U prvim reakcijama domaće javnosti u Republici Srpskoj mogla se čuti tvrdnja kako Šmit nema pravo, kao što i nema, da nameće predmetni nalog, jer ga SB UN nije imenovao za visokog predstavnika, zbog čega on i nije visoki predstavnik u BiH

U prvim reakcijama domaće javnosti u Republici Srpskoj mogla se čuti tvrdnja kako Šmit nema pravo, kao što i nema, da nameće predmetni nalog, jer ga SB UN nije imenovao za visokog predstavnika, zbog čega on i nije visoki predstavnik u BiH. Nesumnjiva je pravna osnovanost ove tvrdnje, kao što je pravno utemeljno reći, što se takođe čuje u Republici Srpskoj, da sve i da je SB UN imenovao Šmita za visokog predstavnika, on nema ovlašćenje za nametanje bilo kakvih pravnih akata u BiH, niti Savjet za primjenu mira u BiH može na to da ga ovlasti, budući da nijednim izvorom prava nije propisano postojanje tog savjeta, usljed čega je to nepostojeće tijelo koje kao takvo nema niti može imati bilo kakva ovlašćenja.

Međutim, u dosadašnjim reakcijama iz Republike Srpske izostalo je ukazivanje na mimikriju Kristijana Šmita i na pravnu neosnovanost njegovog pozivanja na Rezoluciju SB UN 1174 iz 1998. godine. U čemu je pravna neosnovanost ove mimikrije? Da bi se ona shvatila, neophodno je podsjetiti našu javnost na relevantne odredbe Povelje UN kao najvišeg opšteg pravnog akta u međunarodnom pravu.

Najprije je u članu 2. stav 1. tačka 1) Povelje UN propisano da se Organizacija Ujedinjenih nacija „temelji na načelu suverene jednakosti svih svojih članova“. Dosljedno tome, istom poveljom je, u članu 2. stav 1. tačka 7), propisano: „Ništa u ovoj Povelji ne ovlašćuje Ujedinjene nacije da se miješaju u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost države, niti obavezuje članove da takve poslove podnose na rješavanje prema ovoj Povelji“. Dakle, niko u UN, pa ni SB UN, nema pravo da kaže da bilo koja institucija, a kamoli pojedinac, u suverenoj državi članici UN može «donositi obavezujuće odluke, kako god ocijeni da je neophodno“, kojom mimikrijom se poslužio Kristijan Šmit 12. aprila ove godine, pravno i moralno neutemeljeno nastojeći da svoj protivpravni nalog pokrije Rezolucijom SB UN 1174 iz 1998. godine.

Stoga Republika Srpska ima to ustavno pravo, jer državne poslove utvrđivanja i raspolaganja državnom imovinom Ustav BiH nije dao u nadležnost nijednoj instituciji na niovu BiH, već je to pravo Ustav BiH propisao za entitete, rezidualnom klauzulom iz člana 3. tog ustava, prema kojoj sve vladine (državne) funcije koje tim ustavom nisu izričito date u nadležnost institucijama BiH, jesu nadležnosti entiteta

Ovo stoga što sve prethodno rečeno znači da je svaka država, a to je i BiH, koja je primljena u članstvo UN jednako suverena na svojoj teritoriji u odnosu na svaku drugu državu članicu UN, SB UN, kao i u odnosu na bilo koju međunarodnu organizaciju ili pojedinca. Suverenost podrazumijeva unutrašnju vrhovnost državnih institucija, to jest pravo tih institucija da u skladu sa svojim nadležnostima propisanim državnim ustavom raspravljaju i odlučuju o svim pitanjima od važnosti za društvo organizovano u državu. To je vršenje suverene političke vlasti svake države članice UN, koje ima za svrhu uređivanje svakog za društvo i državu važnog društvenog odnosa, a to uređivanje državne institucije vrše normama ustava, zakona i drugih pravnih propisa. U složeno uređenim državama (federacijama), kakva je i BiH tim prije što ona u svom državnom uređenju ima i snažno izražene konfederalne elemente, to uređivanje važnih društvenih odnosa putem zakona vrše i federalne jedinice, jer i one na svojoj teritoriji vrše državnu vlast, u skladu sa raspodjelom državnih funkcija izvršenom saveznim ustavom. Stoga Republika Srpska ima to ustavno pravo, jer državne poslove utvrđivanja i raspolaganja državnom imovinom Ustav BiH nije dao u nadležnost nijednoj instituciji na niovu BiH, već je to pravo Ustav BiH propisao za entitete, rezidualnom klauzulom iz člana 3. tog ustava, prema kojoj sve vladine (državne) funcije koje tim ustavom nisu izričito date u nadležnost institucijama BiH, jesu nadležnosti entiteta.

Drugim riječima, čak ni tada UN, SB UN niti bilo koja država, druga organizacija ili pojedinac nemaju pravo da u državi protiv koje se preduzimaju navedene mjere zamijene njen parlament ili sud (redovni ili ustavni), pa da umjesto tog parlamenta donose, odnosno nameću ustavne, zakonske i druge propise, niti da umjesto domaćih sudova donose sudske odluke

U članu 2. stav 1. tačka 7) Povelje UN jeste propisano, kako će reći poznavaoci međunarodnog prava, da pravilo o nemiješanju UN u unutrašnje poslove država članica ne dira u primjenu prinudnih mjera po osnovu glave VII te povelje. Da podsjetim, glava VII Povelje UN sadrži pravne norme o djelovanju UN, tj. Savjeta bezbjednosti UN, u slučaju prijetnje  svjetskom miru, zatim u slučaju narušavanja tog mira, kao i čina agresije. Članom 39. Povelje UN je propisano da SB UN utvrđuje postojanje svake prijetnje miru, narušavanje mira ili čina agresije i daje preporuke ili odlučuje koje mjere će biti preduzete radi prevencije narušavanja mira, odnosno agresije, ili vaspostavljanja stanja koje je prethodilo narušavanju mira, odnosno agresiji. Ali, čak ni u tim slučajevima Poveljom UN nije dato pravo ne samo UN i njenom Savjetu bezbjednosti, nego i nijednoj državi, a kamoli pojedincu, da se za vrijeme primjene prinudnih mjera može miješati u unutrašnja politička pitanja države protiv koje se preduzimaju te mjere. Drugim riječima, čak ni tada UN, SB UN niti bilo koja država, druga organizacija ili pojedinac nemaju pravo da u državi protiv koje se preduzimaju navedene mjere zamijene njen parlament ili sud (redovni ili ustavni), pa da umjesto tog parlamenta donose, odnosno nameću ustavne, zakonske i druge propise, niti da umjesto domaćih sudova donose sudske odluke. Takav zaključak nedvosmisleno proizlazi iz sadržaja svih odredaba glave VII Povelje UN, a i Povelje UN u cjelini.

Dejtonska BiH je, to bar nije sporno, država članica UN, nad kojom niko, pa ni Kristijan Šmit i SB UN, nemaju pravo da upravljaju kao sa nedonoščem, odnosno nesamoupravnom teritorijom, a svaki njihov pokušaj u tom pravcu je flagrantno kršenje Povelje UN

Ujedinjene nacije, a to znači i SB UN, takvo pravo, saglasno Povelji UN, imaju i mogu vršiti samo u odnosu na nesamoupravne teritorije, u okviru međunarodnog sistema starateljstva, i to za, kako je propisano članom 75. Povelje UN, «upravljanje i nadzor nad teritorijama koje putem naknadnih pojedinačnih sporazuma budu stavljene pod taj sistem», uz najvažniju napomenu, propisanu članom 78. Povelje UN, da se «sistem starateljstva (ili kako se ovdje kod nas voli reći protektorat – moja opaska) neće primjenjivati na teritorije koje su postale članovi Ujedinjnih nacija, među kojima će se odnosi zasnivati na poštovanju načela suverene jednakosti»

Dejtonska BiH je, to bar nije sporno, država članica UN, nad kojom niko, pa ni Kristijan Šmit i SB UN, nemaju pravo da upravljaju kao sa nedonoščem, odnosno nesamoupravnom teritorijom, a svaki njihov pokušaj u tom pravcu je flagrantno kršenje Povelje UN. Na to je vrijedilo ukazati našoj javnosti u ovom tekstu.

 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li mislite da će se Srbija pridružiti sankcijma EU protiv Rusije?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner