Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Aleksandar Vučić na Kosovu ili „Tri karte za Holivud - drugi deo“
Komentar dana

Aleksandar Vučić na Kosovu ili „Tri karte za Holivud - drugi deo“

PDF Štampa El. pošta
Sanja Sovrlić   
petak, 08. april 2016.

„Ne mogu Ružo dok predsednik ne dođe.“ Sećate li se ove replike iz filma „Tri karte za Holivud“, koju izgovara policajac Gavrilo Milentijević (u filmu ga igra Branislav Lečić) kada njegova supruga hoće i želi, a njemu misli na drugoj strani?

Verujem da je ovih dana na Kosovu bilo dosta onih koji štošta nisu mogli ali su jedno morali – da dočekaju NjEGA, koji se setio da „srce Srbije“ 24. aprila mora zakucati „preko 50%“.

Leta gospodnjeg 2016. godine zazvoniše zvona na zvoniku zadužbine kralja Milutina da označe dolazak velikog vođe, tehničkog premijera, lidera među svevišnjjima. Stigao je preko takozvanog Aj-Bi-Em-a što liči na border ali nije granica, gde ga propustiše srpski i kosovski, ovaj, integrisani policajci.

Silan se svet okupio da dočeka velikog vođu. Bilo je to po principu, ti, ti, ti.... vi ste dobrovoljci. Mada, bilo je i onih koji se nisu mnogo bunili, tu, između ostalih, mislim i na gospođe u svečanijoj garderobi, kojima je to prilika da pobegnu od svakodnevnih obaveza i „umešaju se u narod“.

Osim onih sa severa, skup su omasovili posetioci iz svih krajeva Kosova. Na autobusima koji su ih dovezli mogle su se videti i registarske tablice gradova iz centralne Srbije. Ko će ga znati odakle se sve doputovalo na „Kosovo ravno“. Besplatan prevoz, sendviči, neko osveženje, šta ćeš bolje u ova krizna vremena kada se nema za putovanja.

Tehnički premijer na pitanje „koliko ljudi ga je dočekalo po radnoj obavezi“, odgovara da nema radne obaveze i da to mogu pitati i građane.

Hoće građani da odgovore, samo ako je kamera dovoljno daleko.

„Dobro je da smo prebrinuli to, i prošli put nam bila radna obaveza pa nije došao“, prenosi žena reči svoje koleginice.

„Ja nisam po radnoj obavezi, ali sam moje radnike doveo“, odgovara jedan direktor.

Srećem svoju drugaricu koja mrzovoljno kaže kako je naterana da dođe: „ne pitaj me to pred kamerama“.

Ne radnu, ali paradnu obavezu su imali i mališani, takozvani „švrćani“.

Nedaleko od mene sedi dečak, u narodnoj nošnji, nema više od 10 godina. Pored njega dve gospođe, jedna je mama, druga verovatno rođaka.

Žali se kako ne može više, umoran je, ide mu se kući. Rođaka ga upita „ko se to onesvestio tamo?“, a dečak odgovara „ma do sada ih je desetoro odvezla hitna“. Deca bar još uvek ne umeju da se skrivaju od novinara.

„Ne dam Trepču“;„Ne dam Gazivode“, neke su od poruka koje je premijer uputio Srbima sa Kosova. Da čovek koji nije sa „ovih prostora“ pomisli da su to neke njive koje mu je deda ostavio a ne strateški resursi, kako ih i sam nazva.  Da li će to poručiti i Albancima gledaćemo „u Briselu“.

Danima će se u kafanama, domovima i na seoskim okupljanjima prepričavati o ovoj poseti i svemu što se zbivalo, što je i bio cilj organizatora, a što su svesrdno podržali i mediji koji odavno prilično liče na poštare.

Prođe i taj dan. Valjda Gavrilo Milentijević sada može, a mogu i Srbi sa Kosova. Ima tu nečeg dobrog, da ih ne zahvati bela kuga, opasna bolest današnjice. Svaka čast Vučiću!