Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Referendum kojeg (ni)je bilo
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Referendum kojeg (ni)je bilo

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
utorak, 12. februar 2008.

Znam da ću sledećom izjavom polovinu čitalaca direktno razočarati, a drugu polovinu, opet, ni malo obradovati. Ali zaista mislim da ima više razloga zbog kojih je dobro što je Boris Tadić pobedio na ovim predsedničkim izborima.

Pre svega, zamislite pomamu i dreku koju bi nadigli odabrani ekonomski eksperti, stručnjaci i analitičari kada je dinar prošle nedelje krenuo vrtoglavo da opada u odnosu na evro? (A čisto sumnjam i da bi Narodna banka i guverner Jelašić tako munjevito reagovali kao što su reagovali sada.) Zamislite šta bi bilo da je, kojim slučajem, pobedio Nikolić, a da je Evropska unija posle dva dana objavila slanje misije na Kosovo, a Priština najavila proglašenje nezavisnosti Kosova za 17. februar? Koliko bi se žuči prosulo, s koliko bi sladostrašća i seirenja naši “evro-reformski” mediji objavljivali ove vesti, a namršteni voditelji i njihovi pažljivo odabrani gosti razrađivali tezu kako je to direktna posledica “antievropskog” izbora građana Srbije, koji su glasali za samoizolaciju i sukob sa “međunarodnom zajednicom”?

Tadićeva pobeda nas je poštedela masovnog ruženja naroda od strane samoproklamovane društvene elite. I – na svu sreću – uskratila nam je priliku da proverimo čvrstinu demokratskih uverenja pomenute “elite” i njenu spremnost na poštovanje demokratskih procedura u slučaju nepovoljnog ishoda.

Da je Nikolić pobedio ne bismo imali prilike da čujemo pokoju dobru reč o radikalima i njihovom kandidatu, niti izraze uvažavanja za – gotovo – polovinu Srbije koja je za njega glasala. Biće da je poraz i njegovo priznavanje jedini način da radikali zadobiju malo milosti i da im se koliko-toliko prizna status ljudskosti u delu srpskih “reformskih” i reformisanih medija.

Najzad, ali nipošto ne i najmanje važno, Tadićeva pobeda će građanima Srbije omogućiti da se “transparentno” uvere u vrstu i veličinu šargarepe koju je Zapad spreman da nam isporuči zarad podrške lokalnim “pro-evropskim snagama” i da bi Srbi relativno “mirno i dostojanstveno” dočekali proglašenje kosovske nezavisnosti. I konačno, omogućiće nam da vidimo kako u praksi izgleda konkretna razrada politike “i Kosovo i Evropa”, “istok i zapad”, “i Srbija i svet” sa kojom je Tadić pobedio na izborima. (Interesantno je da tokom kampanje ni mediji, pa čak ni njegov glavni protivkandidat nisu ozbiljno ni pokušali da protresu Tadića po pitanju ovog specifičnog političkog “perpertuum mobile”, koji će narednih dana i meseci očigledno biti na ozbiljnoj probi.)

Sve u svemu, nije problem što je na izborima pobedio favorit koji ih je i raspisao i kome su sve predizborne ankete davale najveće šanse. Problem je što se ta pobeda sada pokušava predstaviti kao definitivan i sudbinski odgovor na nepostojeće referendumsko pitanje koje otprilike glasi: Da li se slažete sa tim da Srbija treba bezuslovno, po svaku cenu i nezavisno od rašavanja statusa Kosova da ide u pravcu evroatlatskih integracija?

Izbori nisu i ne mogu biti zamena za referendum, čak ni onda kada su pozicije rivala potpuno polarizovane, a kamo li kada, kao što je bilo ovaj put, oba kandidata govore praktično isto. Uostalom, ko može tačno proceniti koliko je među tih “dvamiliona i trista hiljada građana” sa kojima sada maše deo domaćih medija i političara bilo onih koji su glasali za Tadića (i) zato što je obećavao da “nikada, ali nikada” neće odustati od borbe za Kosovo i Metohiju? Koliko ih je glasalo za njega zato što je ozbiljno uzelo upozorenja i poruke iz Tadićevog štaba da da bi “pobeda Nikolića olakšala proglašenje nezavisnosti Kosova”? Koliko ih je glasalo zbog Dinkićeve pretnje da besplatne akcije javnih preduzeća u slučaju Nikolićeve pobede neće vredeti ništa? Koliko ih je glasalo zbog straha od nekih novih sankcija, pa čak i bombardovanja ukoliko ne bude izabran kandidat po volji Zapada? Koliko je glasalo zbog toga što ne voli Vojislava Šešelja i što mu je protekla decenija ostala u ružnom sećanju? A koliko naprosto zbog toga što im je Tadić izgledao lepši, energičniji i mlađi od svog protivkandidata?

Sve nabrojano, a možda i još ponešto, razlozi su zbog kojih je glasano za Borisa Tadića i sada taj zbir glasova, pod geslom “Srbija je izabrala”, predstavljati kao nekakav “referendum o bezuslovnom pristupanju Evropskoj uniji”, kao što se već danima pokušava, nepravedno je, nepošteno i nemoguće. (Uzgred, zanimljivo je da se, recimo, glasanje zabrađenih i nepismenih tutinskih i novopazarskih – ili subotičkih i senćanskih – nana i nena, koje rođaci bukvalno nose do birališta automatski smatra “glasom za Evropu”, a ne recimo “glasom za destabilizaciju Srbije” ili makar samo manifestacijom straha od radikala.)

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner