Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Putin u Beogradu – oproštajni poljubac ili „novi zavet“
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Putin u Beogradu – oproštajni poljubac ili „novi zavet“

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
četvrtak, 24. januar 2019.

Nema dileme da je upravo protekla poseta ruskog predsednika Beogradu aktuelnoj vlasti donela ozbiljne političke poene. Čak i ako zanemarimo brojne potpisane memorandume i sporazume (od kojih su neki malo konkretniji, a neki, to jest, većina, služe više za paradu), režim je dobio sjajne snimke i kadrove koji će zasigurno imati centralno mesto u spotovima za narednu predizbornu kampanju – kad god ona bila.     

Jedan deo opoziciono nastrojenih rusofila je prilično razočaran već i samom činjenicom da je do posete došlo. A orden Aleksandra Nevskog za Vučića su doživeli gotovo kao lični šamar. Oni, međutim, ne razumeju da je upravo to igra koju im Vučić nameće i udica na koju se oni delimično pecaju. Naime, najveći deo srpskog javnog mnjenja je rusofilan i nema većeg poklona za vlast i Vučića lično ukoliko se čitav taj birački korpus naprosto prepusti, odnosno gurne ka SNS-u. Takav scenario, razume se, savršeno odgovara vlasti, ali i jednom delu prozapadnih opozicionara, kao i zapadnim ambasadama koje žele da u Srbiji imaju što jasniju i po sebe što povoljniju scenu (realno prozapadnu vlast i isto, ili još više prozapadnu opoziciju). Ali nipošto ne odgovara ni Moskvi, niti srpskoj opoziciji u celini, naravno, ukoliko ona uopšte namerava da jednog dana dođe na vlast.    
Domaći rusofili teško mogu da shvate i prihvate da – iz različitih razloga – uticaj Rusije na Balkanu i u Srbiji nije dominantan, a svakako nije ni izbliza onoliki koliko bi oni verovatno voleli i hteli

Domaći rusofili teško mogu da shvate i prihvate da – iz različitih razloga – uticaj Rusije na Balkanu i u Srbiji nije dominantan, a svakako nije ni izbliza onoliki koliko bi oni verovatno voleli i hteli. Uzgred rečeno, tu činjenicu, po svemu sudeći, mnogo bolje razumeju u Moskvi nego neke pomalo usijane glave u Beogradu i prema njoj zasnivaju svoju strategiju i taktiku prema ovom regionu. S druge strane, bar kada je o Srbiji i Srbima reč, ruski faktor je dovoljno značajan da je teško zamisliti srpsku vladu koja bi smela povlačiti otvoreno antiruske poteze, poput, na primer, onih koji se vuku u Crnoj Gori. I unutar te dve determinante – koje ulogu Moskve u Srbiji markiraju kao „nedominantnu, ali nezaobilaznu“ – kao i kompromise koji iz takve pozicije proizilaze, kreću se srpsko-ruski odnosi poslednjih decenija (a verovatno i mnogo duže).

No, svest o realnoj limitiranosti svog uticaja na ovog prostoru kao da navodi Moskvu na jednu odveć defetističku i minimalističku strategiju („samo ne sankcije i ne u NATO – ostalo kako god“), i odvraća je da koristi čak i one poluge uticaja – tu pre svega mislim na nesumnjivo prorusko raspoloženje srpskog javnog mnjenja – koje joj realno stoje na raspolaganju. I upravo tom pasivnošću i nedovoljnim činjenjem Moskva dugoročno slabi i potkopava tu svoju najjaču kartu, neretko se pretvarajući u neku vrstu taoca aktuelne beogradske vlasti.  

Upravo tom pasivnošću i nedovoljnim činjenjem Moskva dugoročno slabi i potkopava tu svoju najjaču kartu, neretko se pretvarajući u neku vrstu taoca aktuelne beogradske vlasti

Kao da im već sama Putinova poseta (a o ordenu da ne govorimo) nije bila uspeh i više nego dovoljan vetar u leđa, vlast je prilično nediplomatski pokušala da ruskog predsednika uvuče u unutrašnje političke sukobe i upotrebi kao instrument protiv opozicije, „spontano“ okupljajući desetine hiljada pristalica iz cele zemlje, pod firmom pozdrava ruskom predsedniku, a, zapravo – što se jasno moglo videti već i po antiopozicionim parolama i skandiranju – kao neku vrstu „utuka“ na proteste koji već dva meseca traju u Beogradu.

Gost je na sebi svojstven način tu stvar elegantno razrešio, jasno stavivši do znanja da ne prihvata da bude moneta za unutrašnjepolitičko potkusurivanje. Ali je, opet, to izveo dovoljno diplomatski da ne bude uvredljivo prema nasrtljivom domaćinu. Javno je, na konferenciji za medije sa Vučićem, rekao da u planu posete nije predviđeno prisusutvo na nekim skupovima, ali je – nakon što je Vučić „zamolio patrijarha da zamoli Putina da se obrati sa tri rečenice“ – okupljene ispred Hrama ipak pozdravio sa tri reči: „Hvala za prijateljstvo“. Tako da su na kraju skoro svi bili zadovoljni. (Mada ostaje opor utisak da se odnosi sa jednom tako velikom i važnom zemljom i liderom kao što su Rusija i Putin pokušavaju iskoristiti za prikupljanje dnevnopolitičkih poena.)

No, ono što Putin izvede jednostavno i suptilno, ne polazi baš uvek za rukom njegovim činovnicima i diplomatama nižeg ranga, tako da oni počesto deluju kao svesne ili nesvesne žrtve Vučićevog tabloidnog marketinga

No, ono što Putin izvede jednostavno i suptilno, ne polazi baš uvek za rukom njegovim činovnicima i diplomatama nižeg ranga, tako da oni počesto deluju kao svesne ili nesvesne žrtve Vučićevog tabloidnog marketinga, i sa svoje strane, namerno ili ne, dobrano doprinose zaluđivanju srpskog biračkog tela.   

 Ipak, najvažniji aspekt ove posete i istovremeno onaj o kojem je u zvaničnim izveštajima bilo najmanje reči, jeste Putinova ponovljena čvrsta podrška teritorijalnom integritetu Srbije („uzajamno prihvatljivo rešenje na osnovu Rezolucije 1244“) Drugim rečima, ako je u prethodnom periodu i bilo nekih dilema po pitanju „omekšavanja“ ruskog stava prema nezavisnosti Kosova (mislim tu na kafanske „geopolitičke“ analize tipa:  „ma, trampiće Rusi Krim za Kosovo“) i ako je neko Beogradu ili Prištini po tom pitanju gajio neka očekivanja – te su dileme ovom posetom raspršene.

Najvažniji aspekt ove posete i istovremeno onaj o kojem je u zvaničnim izveštajima bilo najmanje reči, jeste Putinova ponovljena čvrsta podrška teritorijalnom integritetu Srbije („uzajamno prihvatljivo rešenje na osnovu Rezolucije 1244“)

 Uostalom, pošteno govoreći, nisu rezultati anketa javnog mnjenja, već upravo rusko protivljenje bagatelisanju rezolucije 1244 naveli Aleksandra Vučića da poslednjih meseci sve manje govori o „razgraničenju“, „podeli“ ili razmeni teritorije kao svom „planu“ za rešenje kosovskog čvora. Jer ono što je u tom planu ili ideji najproblematičnije nije toliko sama podela (koju bi naprednjačka propagandna mašina već nekako predstavila kao još jednu „veliku pobedu“ i „mudar potez“) već detalj koji se u srpskim medijima slabo ili nikako ne pominje – da bi onda to, za jednu ili dve opštine smanjeno „Kosovo“ trebalo da bude od Srbije formalno i faktički priznato, a od Rusije neblokirano prilikom prijema u UN. Ali Moskva to, za sada, energično odbija i na više ili manje otvorene i diplomatske načine to srpskoj vlasti stavlja do znanja.

U tom se kontekstu možda može gledati čak i onaj famozni orden. Odnosno, nije isključeno da je i on Vučiću dat više kao neka vrsta posredne poruke, obaveze, veresije, ali i upozorenja. (Drugo je, pak, pitanje da li će to upozorenje imati efekta, ili neće.)

U svakom slučaju, ako je, gledano iz srpskog ugla (i ostavljajući po strani lične i partijske interese), smisao Putinove posete bio da se ojača principijelna podrška Srbiji da istraje po pitanju KiM – Vučić i Dačić mogu biti potpuno i u celini zadovoljni. Ali ako je cilj bio da se Rusija i Putin na mala vrata učine saučesnikom u operaciji prećutnog mirenja sa kosovskom nezavisnošću onda razloga za veliko zadovoljstvo u vrhu vlasti baš i nema mnogo. I dobro je što je tako.     

(urednik NSPM i narodni poslanik)

Videti još: Đorđe Vukadinović: Putin ponovo među Srbljima

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner