Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Krhko primirje pred početak konačnog obračuna
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Krhko primirje pred početak konačnog obračuna

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
sreda, 07. avgust 2013.

„Ko se mača lati, od mača i strada“. Iako, razume se, daleko od toga da je nešto dramatično „postradao“, ostaje ipak utisak da je Aleksandar Vučić, koji je temu rekonstrukcije vlade otvorio i forsirao gotovo pet meseci, i njome vitlao kao nekom vrstom mača nad glavama koalicionih partnera i svojih stranačkih saboraca, na kraju iz nje izašao nešto slabiji nego što je bio pre nego što je u tu priču ušao.

Dilema je samo da li se „prvi potpredsednik“ (kojeg kolege u vladi već odavno, skraćeno i tačno, zovu naprosto „Prvi“) samo trenutno preigrao i preforsirao, ili je ovo nagoveštaj njegovog prelaska zenita i početka promene odnosa snaga.

A pozicija se činila gotovo apsolutno dobitna. Zahteva se radikalna rekonstrukcija vlade radi njenog boljeg funkcionisanja, a zapravo se želi radikalna promena odnosa snaga i resora u sopstvenu korist. A ako partneri na to ne pristanu – eto „objektivnog“ povoda za pad vlade i nove izbore na kojima bi SNS i njen lider kapitalizovali svoj visoki rejting. Pa gde je onda zapelo? Pre svega, stvar je predugo trajala i s vremenom postajala sve providnija. A u nekom trenutku je postalo jasno i to da je pretnja vanrednim izborima Vučićev prilično neuverljiv blef, pogotovo kada su se protiv njih izjasnili i u Briselu i Vašingtonu. I kada je protiv izbora vrlo eksplicitno ustao i Tomislav Nikolić i praktično otvoreno podržao Ivicu Dačića u priči o rekonstrukciji.

Drugim rečima, ispostavilo se da je Vučić, čija je moć u prethodnih godinu dana rasla gotovo geometrijskom progresijom, prvi put morao malo da se povuče – i da su, uprkos velikom trudu da se to medijski zabašuri (veliki naslovi: „Vučić spasao vladu“), svi videli to njegovo povlačenje. Tako je Dačić – makar za ovaj put – vešto eskivirao spremljenu zamku.

Nema sumnje da Vučić do daljeg ostaje glavni srpski  politički faktor, u čijim rukama će se i dalje nalaziti i najveći nož i najveća pogača. Ali, sem ukoliko u narednim danima ne usledi još neki dramatičan obrt, može se reći da ipak najverovatnije više neće biti onoliko dominantan koliko je to bio pre samo nekoliko sedmica.   

Pre svega, ova situacija je označila i neku vrstu političkog povratka Tomislava Nikolića, koji se nakon neslavne epizode sa predlogom kosovske Platforme od koje se vlada faktički distancirala bio prilično povukao i ograničio na pretežno protokolarne funkcije i bočnu podršku kosovskoj politici vlade.    

Takođe, čini se da je Vučić, kao i mnogi pre njega, potcenio Dačićev osvedočeni instinkt za samoodržanjem, ali i – što je mnogo važnije – (ne)spremnost stranaca (čitaj, Zapada) da mu dopuste da nakon brzih prevremenih izbora preuzme apsolutnu vlast. Oni više vole da imaju dva ili nekoliko političkih aktera koji se međusobno bore i nadmeću za njihovu naklonost, nego da sve prepuste u ruke jednom, ma koliko on lojalan, konstruktivan i kooperativan bio.

Ako Vučić toga već nije bio ranije svestan, sada je mogao da se uveri. A mogao je to da vidi i na primeru Borisa Tadića, koji je tamo krajem 2008. i početkom 2009. takođe bio na vrhuncu moći i popularnosti (rejting visok, opozicija u rasulu, idilični odnosi sa međunarodnim faktorima) i koji se takođe lomio da li da tu popularnost kapitalizuje raspisivanjem vanrednih parlamentarnih izbora i tako se oslobodi ili SPS-a ili G17, a možda čak i jednih i drugih, i samostalno – uz pomoć manjinskih stranaka – formira vladu. Nije to učinio, između ostalog, i zato što su stranci bili protiv toga. A i Dačić i Dinkić su mu u to vreme napadno i usrdno iskazivali svoju lojalnost.

Naravno, imala je ova rekonstrukcija i drugih efekata. Doslovno hiljade tekstova i stotine naslovnih stranica posvećenih beskrajnim spekulacijama i licitaciji na temu ko ostaje, a ko odlazi, to jest, ispada iz „kuće velikog brata“ u Nemanjinoj potpuno su i fizički ispunili medijski prostor i u drugi ili treći plan gurnuli sve ostalo – od svakodnevnih poskupljenja do implementacije Briselskog sporazuma . Uzgred, kamo sreće da su se srpski mediji upola tako detaljno i minuciozno bavili uzrocima i posledicama Briselskog sporazuma sa Prištinom, a ne da o toku i detaljima tih razgovora vrlo često moramo da se informišemo iz stranih, ili čak prištinskih izvora.

Šta je još novo? Dačić je prvi put posle godinu dana pokazao odlučnost i delovao kao (skoro!) pravi premijer. Onaj ko izbaci Dinkića iz vlade svakako može da računa na makar neki poen u biračkom telu – time je Dačić dobio vetar u leđa da bez većih potresa može rekonstruisati svoje potpredsednike, a malčice je popravio i negativan bilans u sameravanju sa Vučićem.

Dakle, Dačić je politički profitirao (što, opet, ne znači i da je rešio sve svoje probleme), bez obzira što je bukvalno sahranio svoj „koalicioni kapacitet“ i bez obzira na više nego umesno pitanje koje mu i URS i SNS ovih dana postavljaju – kako to da je pre godinu dana Dinkić bio toliko važan i dobar da Dačić bez njega ni po koju cenu nije hteo da uđe u vladu, a danas je, pak, tako crn da Dačić sa njim neće ni po koju cenu u vladi da ostane?  

Najveći ceh je, za promenu, platio Mlađan Dinkić i njegov URS, koji je ispao neka vrsta žrtvenog jarca i čijom političkom kožom je plaćena ova – po svim indicijama – privremena i neiskrena obnova koalicionog zaveta između SNS-a i SPS-a. To obično tako i biva, najpre strada najslabiji trijumvir, pre nego što se za gušu dohvate dvojica glavnih. Teško da će za Dinkićem i URS-om iko zažaliti, ali je ovih dana ipak bilo naprosto mučno gledati brojne likujuće epitafe, „hrabre“ tekstove, izjave i ograđivanja od Dinkićevog lika i dela onih koji su godinama sa njim duvali u istu tikvu. 

Da li će odnosi u vladi sada biti bolji? To je vrlo malo verovatno, jer ni do sada ti odnosi nisu bili loši zbog animoziteta između Mrkonjića, Obradovića, Petkovića, Suzane Grubješić i Alise Marić, već je škripalo u samom vrhu. A teško da će sada, nakon jedne Dačićeve (polu)dobijene runde, škripati manje. (Naprotiv. Već se obnavljaju prozivke Dačića za veze sa Šarićima i „Mišom Bananom“.) Ne znači da će zato što sada unutra ima manje partnera biti i manje sukoba. Samo će razlaz, kada do njega dođe, biti otvoreniji i bespoštedniji. I, razume se, jednako mutan, neprincipijelan, mučan i ličan kao i do sada.

(Politika-NSPM) 

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner