Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Istina o sabirnim centrima u Stajićevu i Torku
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Istina o sabirnim centrima u Stajićevu i Torku

PDF Štampa El. pošta
Jovanka Pavlović   
petak, 16. oktobar 2009.
Tokom 1991. godine u republici Hrvatskoj je počela oružana pobuna protiv Jugoslavije. Pobunjenici su narušili njeno ustavno uređenje nasilnim putem, proglasivši nezavisnost Hrvatske na teritoriji jedne međunarodno priznate države, članice OUN i napadom na njenu vojsku, Jugoslovensku narodnu armiju.

Tokom borbi u ovom nametnutom, odbrambenom ratu, borci Jugoslovenske narodne armije, uhapsili su veliki broj onih koji su s oružjem u ruci krenuli u borbu protiv vlastite države, njenog ustavnog uređenja i njene vojske. Tom prilikom nisu hapšeni samo oni koji su zlestvovali u narušavanju ustavnog uređenja i bezbednosti države, već i oni koji su zatečeni ili osumnjičeni da su vršili druga krivična dela na teritoriji na kojoj se nije mogao organizovati regularni rad organa krivičnog gonjenja. Ova su lica najpre uhapšena, pa privođena u određene sabirne centre u Srbiji. To su dakle bili sabirni centri uhapšenika. Nikako nisu u njima internirana lica po drugom osnovu, kao što bi to bila recimo verska ili nacionalna pripadnost.  Ova lica nikako nisu bila, niti mogla biti „hrvatski zarobljenici“, pošto u doba kad su uhapšena, hrvatska kao suveraena i samostalna država nije ni postojala. Osim toga, među njima je bio i veliki broj Srba koji su, među ostalima, bili privedeni u neki od tri sabirna centra u Srbiji, pod sumnjom da su izvršili određena krivična dela.

Pošto se radilo o licima koje je u zoni borbenih dejstava uhapsila jedina tadašnja zakonita oružana sila, Jugoslovenska narodna armija, a ostali organi vlasti nisu funkcionisali, to je i obezbeđenje centara u kojima su smeštena uhapšena lica, vršila vojna policija JNA. U sastavu policije su se nalazila aktivna vojna lica, pretežno omladinci od 19 do 20 godina. Saslušanje uhapšenih su vršile više vojne ustanove iz Beograda i pripadnici posebnih službi JNA. Ova lica su sve vreme imala status uhapšenih lica, po propisima krivičnog prava SFRJ i Srbije i prema njima se postupalo potpuno u skladu s tim propisima, kao i u skladu s propisima međunarodnog prava koji regulišu položaj lica lišenih slobode, a koje je ratifikovala SFRJ. O tome svedoče i onovremeni izveštaji Crvenog krsta, koji je imao priliku da se uveri o poštovanju ovih propisa.

U isto vreme, na teritoriji pod upravom pobunjenih hrvatskih separatista, postojao je 221 logor za uhapšene, pre svega civile i vojnike JNA koji su branili svoju zemlju, njenu bezbednost i ustavni poredak. U Srbiji nije postojao niti jedan ovakav logor. Svi sabirni centri u kojima su se nalazili zhapšenici s teritorije Hrvatske, u Srbiji su funkcionisali do 22.12.1991. godine, kada su svi ugašeni, jer su uhapšenici smešteni u odgovarajućim objektima zatvora u Sremskoj Mitrovici, gde su do oslobađanja imali trretman po propisima domaćeg krivičnog prava. Treba napomenuti kako je njiov status tamo bio bolji od statusa zatvorenika, pošto su oni, kao osumnjičene, izdvojeni od lica koja su bila osuđena za krivična dela. Iz ovoga se vidi da su uhapšeni sasvim tretirani u skladu sa propisima krivičnog materijalnog i krivičnog izršnog prava, koje nalaže da se pritvorena lica ne mešaju sa osuđenim licima. Njihov status je sve vreme bio status pritovrenika i oni se ni jednog trenutna nisu nalazili u nekakvom pravnom statusu «logoraša».

Što se tiče navodnog «mučenja i ubijanja» uhapšenih lica, činjenično stanje je potpuno drugačije od neistina koje se u hrvatskim medijima nakkon skoro dve decenije izmišlja. Tokom trajanja pritvora uhapšenih lica u Srbiji, samo jedan zatvorenik je ranjen, prilikom pokušaja sprečavanja njegovog bekstva iz sabirnog centra Stajićevo. Samo jedan od uhapšenih, koji su bili pritvoreni u tim centrima umro je, usled srčanih problema. Ovo lice je preminulo u Sremskoj Mitrovici i nema mesta sumnji kako je njegova smrt posledica bilo kakve vrste torture. Niko od uhapšenih u sabirnim centrima nije stradao od posledica maltretiranja. Navodi o maltretiranju uhapšenika, koji su doveli do smrti pojedinaca, potpuno su neistiniti. Neistinita je trvdnja kako je u ovim centrima bilo 60% uhapšenih žena koje su, navodno, tamo silovane. Ovu gnusnu laž nije se ustezala da širi ni Hrvatska radio televizija.

Prilikom obavljanja istražnih radnji, protiv uhapšenih lica su prikupljene činjenice koje ukazuju na 120 teških krivičnih dela iz oblasti ratnih zločina. Međutim, odlukom ondašnjeg Predsednika vlade SR Jugoslavije, Milana Panića, pušteni su na slobodu pritvorenici koje je uhapsila JNA u zoni ratnih dejstava, a koji su državljani Hrvatske. Jedini od svih osumnjičenih, koji se našao u pomenutim sabirnim centrima za uhapšene, koliko nam je poznato, srpske je nacionalnosti i osuđen je na dugotrajnu kaznu zatvora.

Tek nakon protesta javnosti, u kome je posebnu ulogu imalo Udruženje ratnih i vojnih invalida, predstavnici privatne Hrvatske organizacije «Udruga pravnika Vukovar 1991», odložili su «komemoraciju» svojim preživelim saborcima, u Stajićevu i Begejcima (Torku). Međutim, najavili su da će je ipak održati 17.10. ove godine. Pri tom jasno navode neistinu, kako su oni ista lica, koja su tamo bila u «koncentracionom logoru»,  gde su doživela «strahovite torture» na «nacionalnoj osnovi» i da su ovde «mnoge njihove kolege» na «zverski način ubijene». Pri tom su  otvoreno izrazili nameru kako žele da obave javni čin postavljanja i otkrivanja spomen ploče «žrtvama stradalim u tim logorima» .

Da nije tragično bilo bi smešno, to što se njihovim, kako kažu opravdanim zahtevima, pridružio i ohrabrivao ih, potpredsednik skupštine grada Zrenjanina, gospodin Aleksandar Marton. Ovo lice je javno, pred Hrvatskom radio-televizijom potvrdilo neistine o postojanju navodnih «logora» i činjenju zločina na teritoriji naše opštine. Aleksandar Marton, kao predstavnik upravnih vlasti, nije ni nadležan da proverava verodostojnost iskaza predstavnika jednog inostranog privatnog udruženja građana, a kamo li da na osnovu njihovih uverenja o zločinima, mimo presude nadležnih sudova, postupa po neistinitim navodima o zločinima i pomaže takvima koji šire neistinite glasine u postavljanju javnog obeležja o toj neistini. Tokom devedesetih godina, na teritoriji naše opštine nije bilo nikakvog «koncentracionog logora» u kome su vršene bilo kakve sistematske torture, ubijanja i silovanja.

Nadamo se da se ovakve zloupotrebe vlasti ipak neće desiti i da će konačno nadležni shvatiti ozbiljnost zloupotrebe koje vrši jedan predstavnik lokalne opštinske vlasti, ali i namera Hrvatskog privatnog udruženja, pošto sigurno nije slučajno izabrano ovo vreme, za ovu gnusnu akciju. Naime, Hrvatska je podnela Međunarodnom sudu Pravde tužbu za genocid protiv R.Srbije maja 2008. godine. Takođe, podnela je i zahtev za ratnu otštetu protiv Srbije. Medijsko oglašavanje kako su u Srbiji postojali «koncetracioni logori» nalik na «Aušvic i Jasenovac», izgleda nekom trebaju da posluže za propagandne svrhe, pred neukom svetskom javnošću, da bi državu Srbiju prikazali odgovornom za genocid. Međutim, svi njihovi navodi su zasnovani na notornim neistinama, izmišljotinama i zamenama teza.

Vodili smo dugogodišnje pregovore sa lokalnom opštinskom vlašću Zrenjanina, radi podizanja spomen obeležja koje bi bilo posvećeno palim borcima sa teritorije naše opštine, koji su izginuli kao pripadnici regularne vojske, braneći svoju otadžbinu, koja je tada bila jedina legalna suverena država na tom prostoru. Jedna Spomen česma za 50 palih boraca koštala bi oko 600.000 dinara. To je manje od cene jednog polovnog automobila ili od cene porodičnog letovanja u Puli. Umesto da pomognu podizanje spomenika svojih sugrađana koji su se borili za ovu zemlju, gospodin Marton i njegova LSV navode kako ćemo i mi «imati pravo da podignemo spomen obeležje u Hrvatskoj».

Kakva sramna zamena teza! Pa oni omogućuju jednom hrvatskom privatnom udruženju da podigne spomen obeležje na teritoriji naše opštine, na kojoj uporno opstruišu podizanje spomen obeležja sopstvenih sugrađana, koji su poginuli u borbi za odbranu sopstvene otadžbine.

Ako je njihov karakter izmenila vlast, naš karakter i naše vrednosti nije.  Ne sme se dozvoliti da se na teritoriji Srbije odigra sraman čin u sprezi jednog lokalnog političara i privatnog udruženja hrvatskih građana, za koji se ne zna, ni ko ga je odobrio, ni s kojim razlogom. Znamo samo kako hoće da podignu spomenik svojim lažima u našoj opštini. A ovo je velika Uvreda, ne samo za državu Srbiju, već i za slobodoljubivi svet, ali i za zdrav razum.

(Autorka je predsednica Udruženje ratnih vojnih invalida grada Zrenjanina)