Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Haška presuda koja uliva nadu srpskim žrtvama
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Haška presuda koja uliva nadu srpskim žrtvama

PDF Štampa El. pošta
Rene Gremo   
sreda, 27. jul 2011.
Holandski profesor socijalne antropologije Rene Gremo predstavlja neobičan spoj stručnjaka za Balkan koji tečno govori srpsko-hrvatski i koji može da se pohvali višegodišnjim istraživačkim iskustvom na terenu i savesnog Holanđanina kome je vrlo stalo do časti i obraza njegove zemlje. Njegov najnoviji komentar, koji donosimo u produžetku, nagoveštava postepene ali osetne promene u načinu gledanja sve većeg broja Holanđana na bolnu temu Srebrenice i na kompleks neispitane krivice koji im je u vezi sa time bio nametnut. Hrabrost i moralni integritet profesora Gremoa, koji pokreće niz vrlo važnih pitanja i iznosi neke u njegovoj zemlji do nedavno tabu teze, za svako su divljenje.

(S.K)

Mnogi su nedavno bili iznenađeni presudom kojom je holandska država bila proglašena odgovornom za smrt troje bosanskih Muslimana posle pada enklave Srebrenica, koja se nalazila pod zaštitom UN. Sve do nedavno, holandska vlada se uspešno skrivala pod skutima Ujedinjenih Nacija, a to se u prvom redu odnosilo na holandski bataljon za koji se tvrdilo da se nije nalazio pod faktičkom kontrolom vojne komande u Hagu.

Kasno naveče tog kobnog 11. jula 1995, uprkos atmosferi nasilja koja je očigledno vladala svuda unaokolo, Holanđani su izmestili iz svoje baze u Potočarima brata i oca prevodioca Nuhanovića kao i jednog Muslimana električara, čime su njihovi životi bili ugroženi. Prema odluci suda, kao posledica kukavičke predaje tih lica srpskim dželatima podnosioci tužbe, Nuhanović i ostali, sada su stekli pravo na naknadu štete.

Slagali se mi ili ne sa tom ocenom sudskog veća, jedna stvar jeste van svake sumnje: ta presuda otvara pravnu mogućnost za nadoknadu štete porodicama stotina lica koja su pripadnici holandskog bataljona registrovali nešto ranije tog istog dana da bi ih zatim predali Srbima u ruke. Ne treba zanemariti ni to da će po istom principu majke, sestre i deca hiljada naoružanih ljudi koji su pošli u proboj i tamo izginuli, kao i onih koji su bili streljani ili su živote izgubili na druge načine, posle ove presude moći takođe da svoje zahteve ispostave Hagu. Ukoliko bi došlo do toga, holandski poreski obveznici imaće pravo da znaju za koliko žrtava i za koju vrstu žrtava se od njih očekuje da isplate odštetu. Reći da je bilo 8.000 žrtava zvuči isuviše kao mantra. Ali ako bi se računalo po tom osnovu, a to je broj sa kojim se u ovom kontekstu operiše, onda bi polazeći od tražene nadoknade od 25.000 evra po osobi ukupan račun mogao dostići cifru od 200 miliona evra. Sa tako ogromnim izdatkom koji lebdi na horizontu, javnost bi imala opravdanje ako bi zauzela vrlo kritičan stav i zahtevala da se svi dokazi brižljivo ispitaju.

Zašto plaćati preživelim srodnicima žrtava koje uopšte nisu bile ubijene u okolini Srebrenice tog jula? Isto tako, razumljivo je ako poreski obveznici ne bi bili skloni da odštetu plaćaju porodicama poginulih vojnika. Prema tome, ukoliko bi stvarno došlo do takvog scenarija biće neophodno objektivno ustanoviti stvarni broj ubijenih civila, uključujući vojnosposobne muškarce i dečake koji su bili žrtve zločina pogubljenja. Izvesan broj istraživača već godinama „vapi u pustinji“ da je cifra od 8.000 pogubljenih krajnje preuveličana i nemoguća.

Sa obzirom na interesovanje koje su mediji pokazali za patnju bosanskih Muslimana u Srebrenici i okolini lako bi bilo pretpostaviti da oni imaju isključivo pravo na status žrtava. Međutim, od samog početka građanskog rata 1992. godine bosanski Muslimani vršili su prepade, pljačke, ubistva i progone u Istočnoj Bosni protiv srpskih suseda, što je ove poslednje prisililo na iseljavanje. Tako je obližnji Bratunac uskoro postao čisto srpski dok se u Srebrenici i okolini odvijao obratan proces.

Uspešno srpsko napredovanje 17. aprila 1993. prema Srebrenici – koje je bilo odgovor na neprestane napade tokom prethodne 1992. godine na okolna srpska naselja – bilo je presečeno odlukom UN da to područje proglase zaštićenom zonom. Mada su 17. aprila i 8. maja 1993. bili potpisani sporazumi koji su predviđali da Srebrenica odmah bude demilitarizovana kako bi se otklonila opasnost po srpsko stanovništvo u okolini, to se nikada nije dogodilo. Ni kanadski kontingent, niti holandski koji ga je u februaru 1994. godine zamenio, nisu obezbedili sprovođenje ove ključne mere. Lokalno muslimansko rukovodstvo odbilo je da preda išta osim neispravnog oružja iz svog arsenala, a mirotvorci od njih nisu ni zahtevali da ispune ugovorene obaveze.

Ohrabren simpatijama zapadnih sila, nevladinih organizacija i medija, i neometan od strane holandskih mirotvoraca koji su mu bili naklonjeni, Naser Orić, komandant 28. Divizije Armije BiH stacionirane u enklavi, produžio je sa kopanjem tranšeja, dopremanjem oružja, i sejanjem smrti i razaranja munjevitim napadima iz enklave. Pre toga, taj isti komandant je ponosno izjavio da on ne uzima zarobljenike. Tokom meseci koji su prethodili zauzimanju Srebrenice od strane vojske generala Mladića aktivnosti ovakve vrste postajale su sve učestalije. Objašnjenje za to ne leži u lošem materijalnom položaju stanovnika enklave koji su, tobože, usled toga bili primorani da idu u pljačku. U enklavi nije bilo nedostatka humanitarne pomoći, samo što je dostup mestima gde je ona bila uskladištena bio vrlo neravnopravan. Najveći deo rezervi bio je usmeren na hiljade vojnika, a naročito Oriću i njegovoj kliki.

Onda 11. jula 1995. relativno malobrojni kontingent armije bosanskih Srba skoro bez borbe uspeo je da zauzme enklavu. Pre toga, Orić i muslimansko vojno rukovodstvo bili su pozvani u Sarajevo, čime je vrhovna muslimanska komanda vojsku prepustila da nad njom Srbi sprovode svoje navodno genocidne zamisli. Žene, deca i ostareli skupili su se u bazi holandskog bataljona u Potočarima, dok su muškarci i dečaci po naređenju vrhovne komande u Sarajevu preduzeli proboj prema Tuzli. Muškarci u starosnom dobu između 16 i 60 godina nisu imali dozvolu da se predaju zato što je na drugim frontovima njihovo učešće bilo neophodno. 

U noći između 11. i 12. jula, kolona je krenula, što je predstavljalo krajnje rizičan potez sa obzirom na rastojanje od najmanje 60 kilometara koje ju je delilo od cilja, kao i na kršovit teren posejan minama i usputne srpske zasede. Mada se najviše polovina pripadnika kolone sastojala od naoružanih ljudi (procene ukupnog broja učesnika u proboju kreću se između 12.000 i 15.000 ljudi), mešani sastav (naoružani i nenaoružani muškarci i dečaci) učinio je kolonu legitimnim ratnim ciljem. Usput je došlo do mnogobrojnih okršaja sa srpskim oružanim snagama tokom kojih su i ovi poslednji pretrpeli znatne gubitke. Mnogi muškarci i dečaci Muslimani su se predali, ili su bili prisiljeni da se predaju i bili su zarobljeni. Ubijanje zarobljenika je protivno zakonima ratovanja i suprotno svim moralnim načelima, ali je bilo u skladu sa praksom Orićeve vojske koja nije uzimala zarobljenike. Više stotina, ili možda čak i hiljada, bilo je nemilosrdno pobijeno. To predstavlja veliku mrlju na srpskoj savesti.

Ali odgovornost za to dele pripadnici holandskog bataljona, kao i političko i vojno rukovodstvo Holandije, koji su trebali da predvide da će nesprovođenje odredbe o demilitarizaciji omogućiti vršenje ubitačnih napada iz enklave, čime je neutralnost misije UN bila dovedena u pitanje. Republika Srpska ih je primila na svoju teritoriju samo zato što je poverovala njihovom obećanju da će postupati kao pošteni posrednici. Time što je dozvolila kršenje sporazuma o demilitarizaciji Holandija se namerno svrstala uz jednu od sukobljenih strana i žmurela je dok su njeni štićenici slobodno ubijali Srbe u okolini enklave. Na takav način Holandija je svesno na sebe preuzela određenu krivicu, i to ne samo za sudbinu tih žrtava već i za ogromno ogorčenje srpske vojske i naroda koje je neizbežno moralo doći do izražaja čim se za to ukazala prilika. Haos i metež koji su nastali 11. jula otvorili su vrata pakla. Kapacitet Holandije da se suoči sa sopstvenom odgovornošću našao se na ispitu kada je sud nedavno objavio svoju presudu. Međutim, po istom principu po kojem je sud priznao odgovornost holandske države u slučaju tih troje Muslimana, preživeli srodnici mnogih srpskih civila iz sela oko Srebrenice koji su između februara 1994. i jula 1995. u napadima iz enklave bili pobijeni pred očima holandskih mirotvoraca sada vode sudski postupak protiv UN i Holandije. Ukoliko sudsko veće koje bude razmatralo tu tužbu bude pokazalo isti stepen milosrđa i velikodušnosti kao u slučaju troje Muslimana u čije je ime bila pokrenuta pomenuta parnica, to će za preostale Srbe na tom području zasigurno mnogo značiti. Oni su sve do sada iz svojih još uvek razrušenih sela morali da posmatraju kako su zapadne humanitarne agencije svoje donacije pokajnički usmeravale isključivo njihovim susedima Muslimanima, kao da drugih žrtava tu nije ni bilo. I kao da primenjivanje dvojnih aršina u takvim situacijama nije garancija da će se ista zla u budućnosti ponovo dogoditi.

(preveo Stefan Karganović)