Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Gde su četničke bitke protiv okupatora?
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Gde su četničke bitke protiv okupatora?

PDF Štampa El. pošta
Milorad Zarubica   
nedelja, 20. jun 2010.

Od 26. marta do 4. aprila 2010. čitao sam u „Politici“ feljton britanskog istoričara Stevana K. Pavlovića, koji je rođen u Beogradu, studirao na Sorboni itd. Iako mi nije bilo prihvatljivo sve što piše u feljtonu, poželio sam da pročitam njegovu knjigu „Hitlerov novi antiporedak – Drugi svetski rat u Jugoslaviji“ i završio sa čitanjem osmoga maja.

Prije čitanja bio sam iznenađen da je ovaj poznati istoričar, naše gore list, mogao da na nekih 250 stranica sažme „Drugi svetski rat u Jugoslaviji“, a da je na knjizi radio od 1971. do 2006. Bio sam prijatno iznenađen parolom na koricama „Bolje grob nego rob“ koju sa uzvikivao na demonstracijama 14. decembra 1940, koje je režim u krvi ugušio. Prvo sam pročitao predgovor napisan u Parizu 13. i 14. jula 2007. i Beogradu 3. aprila 2009, čiji završetak glasi: „Među najznačajnijim učesnicima u ovde proučavanim događajima želeo bih da izdvojim dvojicu – Zvonimira Vučkovića i Milovana Đilasa – koji u svojim spisima i u razgovorima sa mnom nisu izražavali nikakvu mržnju. Oni više nisu među živima. Nadam se da nemaju ništa protiv da ovu knjigu posvetim njihovoj uspomeni“.

Po pročitanoj knjizi, iako nijesam istoričar, stekao sam utisak da je cijenjeni istoričar u ovoj knjizi iznevjerio svoje zvanje neravnopravnim prikazivanjem događaja, učesnika, posljedica i rezultata. Ne zbog nepoznavanja materije ili nedostatka dokumenata, već zbog klasne i političke ostrašćenosti, on je iznevjerio ugled istoričara falsifikovanjem istorije. Ovu svoju konstataciju pokušaću da potvrdim slijedećim najizrazitijim navodima iz knjige.

U prvom poglavlju: „Kraj Kraljevine Jugoslavije, avgust 1939. – april 1941“ na 25. i 26. strani piše o KPJ, ali je iz tog vremena prećutao najvažniji događaj za istoriju – Petu zemaljsku konferenciju koja je održana od 19. do 21. oktobra 1940. godine u Dubravi kod Zagreba, na kojoj je od 105 delegata 17 bilo iz Srbije.  Tada, godinu dana od početka Drugog svjetskog rata, Partija je imala u svojim ćelijama više od 8.000 članova  i u skojevskim organizacijama oko 30.000 članova, kao i veliki broj simpatizera među studentima, đacima, radnicima, građanima i seljacima, koji su bili spremni da u svako doba pođu u akciju na njen poziv, što je bio dokaz da je KPJ bila potpuno spremna za događaje koje je predviđala.

Na strani 36. autor piše o slabom odzivu vojnih obveznika poslije puča 27. marta 1941. i navodi: „Komunističke antiratne aktivnosti imale su isto tako veliki uticaj ako i ne veći: trenutak za borbu će doći kada Sovjetski Savez uđe u rat, jer će o sudbini Balkana odlučivati Rusija. a ne Engleska“. Ovaj citat je neprimjeren, zlonamjeran i neistinit. Siguran sam da je autoru poznato da je KPJ prije 27. marta, kada su pozivani rezervisti, dala direktivu da članovi i simpatizeri odlaze kao obveznici ili dobrovoljci u ratne jedinice, da su 27. marta rukovodioci KPJ prvi put poslije 1920. na mitinzima podrške puču pozivali narod da brani zemlju i da ih je mirno prvi put slušala policija, žandarmerija i vojska, da su, poslije 27. marta, raspušteni logori i iz zatvora pušteni komunisti otišli u ratne jedinice ili kao dobrovoljci da brane zemlju.

Na strani 54. i slijedećim autor piše nepovezano o borbama u Bosni 1941. i konstatuje: „Podstaknuti napadom na SSSR komunisti su iz svojih partijskih ćelija u Sarajevu i oko tuzlanskih rudnika na sjeveru počeli da organizuju partizanske jedinice, ali su ambicije da imperijalistički rat pretvore u revoluciju prevazilazile njihove mogućnosti“... „Iz Srbije su pobunjenicima u pomoć dolazili oficiri jugoslovenske vojske, dok su oružane grupe činile izbeglice iz Bosne. Ti oficiri su prihvaćeni kao kraljevi odani vojni stručnjaci“ itd. itd. Autor prećutkuje događanja koja su tada bila svima poznata i bila odlučujuća u zbivanjima u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji.

U okupiranoj i raščerečenoj Jugoslaviji KPJ je ostala jedina politička partija koja nije stupila u službu ili bila pokorna okupatoru. KPJ nije priznala podjelu i okupaciju. Sjutradan po potpisivanju kapitulacije uputila je proglas narodima „da još nije sve izgubljeno“, da se vojnici ne predaju i da sakrivaju oružje. Partijskim organizacijama naložila je da organizuju prikupljanje i na sigurna mjesta sakrivaju oružje. Već u maju vojni komiteti pri partijskim rukovodstvima organizuju partijske ćelije u „pripremne oružane grupe“, koje sačinjavaju, pored članova i kandidata Partije, odabrani skojevci i simpatizeri dobrovoljci. Sa onima koji nijesu služili vojsku organizuje se obuka u rukovanju oružjem, bojevo gađanje, bacanje bombi i sanitetski kursevi sa djevojkama članovima pripremnih grupa.

Politbiro CK KPJ na sastanku u Beogradu 4. jula 1941. odazvao se pozivu Kominterne i Staljina, i komunističkim partijama porobljene Evrope da počnu oružanu borbu zajedno s Crvenom armijom i zapadnim saveznicima za oslobođenje od fašističko-nacističkog ropstva. Odredio je članove koji će u koju pokrajinu tu odluku prenijeti i pružiti pomoć u organizaciji napada na kolone, komunikacije, manje postaje, prema mogućnostima svojih snaga. Prema toj odluci akcije su počele 7. jula u Srbiji i brzo su prerasle u ustanak u zapadnoj Srbiji, gdje je stvorena slobodna teritorija sa glavnim gradom Užicem, koja je nazvana Užička partizanska republika. Partizanske jedinice su napadale  okupatorske - njemačke garnizone u susjednim gradovima Kraljevu, Kragujevcu, Valjevu, Kruševcu, Čačku, Požegi i držali ih u opsadi.

Po odluci Politbiroa oružanom borbom u Bosni i Hercegovini rukovodio je PK, a pomoć im je pružao Svetozar Vukmanović-Tempo, član Politbiroa. U isto vrijeme počele su uspješne oružane borbe  u Hrvatskoj na teritorijama naseljenim srpskim življem, koji je bio prinuđen da se prije ustanka organizuje za oružanu odbranu od ustaškog terora, progona i pokolja. Krajem juna je i rukovodstvo KPJ Slovenije otpočelo sa oružanim akcijama.

Odluku o oružanoj borbi PK KPJ za Crnu Goru prenio je Milovan Đilas na sastanku u Piperima, gdje je za početak akcije određena nedjelja, 13. jul 1941. godine. Tada PK nije znao da okupator i zelenaši organizuju na Petrovdan 12. jula na Cetinju skupštinu na kojoj su proglasili marionetsku Crnu Goru. Odluka o oružanoj borbi prenijeta je na MK po srezovima koji su na svojoj teritoriji imali oružane grupe organizovane po partijskim ćelijama u kojima je bilo oko 8.000 boraca spremnih za akciju. Ispaljeni prvi trinaestojulski plotuni na italijansku kolonu kod crnogorskih slobodara primljeni su kao poziv na opšti ustanak i slili su se u ustaničke bataljone koji su bili jezgro pripremnih grupa iz kojih su imenovane i starješine u bataljonima koji su za nedjelju dana oslobodili Crnu Goru, izuzev gradova Pljevlja, Nikšić, Podgorica, Cetinje i primorja. Razoružali su italijanske posade i garnizone i žandarmerijske stanice, uspostavili NOO i vojne organe na oslobođenim teritorijama.

Cilj NOP bio je oslobođenje od okupatora i njegovih kvislinga i kolaboracionista, uspostavljanje nove narodne vlasti, federativnog republikanskog socijalističkog uređenja, zbratimljenje svih naroda i narodnosti u novoj Jugoslaviji pod rukovodstvom KPJ, koja je preuzela odgovornost za ostvarenje cilja. Za postizanje ovih ciljeva pozvala je sve društvene slojeve da se uključe u NOP.

U ostvarivanju ovih ciljeva članovi KPJ imali su zadatak da se nalaze u prvim redovima, da budu uzor ostalim borcima koji su bili dobrovoljci. Potrebe za ishranu i smještaj rješavane su na dobrovoljnoj bazi. Svako samovoljno uzimanje najstrože je kažnjavano. Narodu treba objašnjavati ciljeve NOB i pozivati ga, posebno omladinu, da stupa u redove NOP. Ovakav rad, naročito na seoskom području mnogo je doprineo sticanju povjerenja i ugledu NOP kojim je rukovodila KPJ, čiji se rad u ćelijama i komitentima odvijao u ilegali. Najvažniji oblik rada bile su opštenarodne ili omladinske konferencije na kojima su svi slobodno mogli da iznose svoje mišljenje.

Na strani 68. autor piše o pukovniku Dragoljubu-Draži Mihailoviću. Aprila 1941. bio je pomoćnik načelnika štaba, poslije načelnik štaba Druge jugoslovenske armije u sjevernoj Bosni. Saznavši za kapitulaciju, sa malim brojem pratilaca došao je u Srbiju i 13. maja na Ravnu goru, gdje je imao prijatelje. Nije učestvovao u puču 27. marta 1941. Ne zna se kakve je imao namjere sa malom okupljenom grupom oficira i podoficira (i dalje iznosi pretpostavke bez dokaza) pri uspostavljanju veze sa grupama oficira, pravljenju mreže, uspostavljanju veze sa vladom (kako kad je nije podržao). U prvih nekoliko mjeseci je stvorio mrežu oficira i podoficira koji su izbjegli hapšenje i pouzdanih ljudi iz državne uprave i žandarmerije. Nema dokaza da je nameravao da organizuje oružani otpor.

I, iznenađujuće, na 70. strani autor kaže: „Glavni suparnik mu je bila KPJ, čije je rukovodstvo Tito sazvao u Zagrebu početkom maja radi konsultacija“. I ponovo proizvoljni i netačni zaključci bez dokaza.

KPJ od jula vodi oružanu borbu u svim pokrajinama, podiže ustanak u Crnoj Gori, kada Njemci i Italijani dovode nove divizije, cijeli demokratski svijet koji piše o borbama u Jugoslaviji oduševljen je NOB-om. Prvi Hitlerov poraz bio je poslije samo  dvanaestodnevnog rata u Jugoslaviji: morao je da za pet nedjelja odloži napad na Sovjetski Savez i toliko docnije dođe do Moskve i Lenjingrada u hladnoj ruskoj zimi. Drugi Hitlerov poraz bio je  otvaranje novog ratišta u porobljenoj Evropi.

Pavlović na 74. strani konstatuje da je Tito 19. septembra otišao na sastanak s Mihailovićem da ga privoli da se priključi NOB protiv koje je bio. Mihailović se pravda da nema oružja i Tito mu daje puške i municiju iz fabrike u Užicu. Poslije ovog sastanka, da bi se razlikovali od partizana, Mihailović formira četničke bataljone naoružane oružjem dobijenim od Tita, koji zajedno s partizanima učestvuju u napadu na njemačke garnizone.

Tito je 26. i 27. septembra u Stolicama održao vojno savjetovanje na kome je analizirana tromjesečna NOB u Jugoslaviji i određene smjernice za dalje vođenje rata. Tada su donijete odluke o ustrojstvu NOV. Svi borci, starješine i pripadnici NOP na kapi nose crvenu petokraku iznad trobojke. Uveden je partizanski pozdrav stisnutom desnom pjesnicom podignutom u visini sljepoočnice, pozdravlja se sa „Smrt fašizmu“, a na isti način otpozdravlja i kaže „Sloboda narodu“. Oznake starješina od desetara do komandanta bataljona u visini mišice desne ruke na rukavu odjeće. Preimenovan je GŠ u Vrhovni štab (VŠ) i štabovi u pokrajinama u GŠ. Sve odluke odmah su prenesene i sprovedene u pokrajinama i imale su veliki značaj za učvršćenje NOV i NOP na cijeloj teritoriji Jugoslavije.

Drugi sastanak Tita sa Mihailovićem održan je 26. oktobra na kome je postignuta saglasnost o spornim pitanjima između partizanskih i četničkih komandanata bataljona gdje su vodili zajedničke borbe.

Njemačka obavještajna služba je budno pratila Mihailovićevo organizovanje i pregovore i stupanje u zajedničku borbu s partizanima i tražili su od Nedića da pregovara s Mihailovićem. Nedić je Mihailoviću predložio „legalizaciju“ četnika po ugledu na Pećančeve četnike na jugu Srbije koji obezbjeđuju komunikacije, za šta dobijaju logistiku i platu: „što bi značilo kraj odmazde i snabdevanje oružjem za borbu protiv komunista“ (str. 79).

Iako Pavlović kaže da ovaj predlog Mihailović nije prihvatio, to demantuju Mihailovićevi slijedeći potezi koje je zapisao Pavlović. Mihailović se 11. novembra u Divcima sastao sa šefom njemačke vojne obavještajne službe u Beogradu (str. 80) pošto su četnici 1. novembra napali sleđa partizanske jedinice koje su vodile borbe sa Njemcima.

Na istoj strani piše „da je 2.000-3.000 njegovih ljudi stupilo u redove novih pomoćnih „legalizovanih“ četničkih odreda koje je formirao Nedić da održavaju red“... „Legalizacija je imala svoje prednosti. Nedić je dobio više boraca za borbu protiv preostalih partizana. Delu Mihailovićevih četnika omogućeno je da prežive zimu sa minimalnom platom i alibijem koji im je obezbedila Nedićeva vlast“. Navedeni broj četnika koji su preko Nedića stupili u službu Njemaca - to je broj Mihailovićevih četnika koje je tada imao pod komandom u Srbiji.

Mihailović je čin brigadnog generala dobio u decembru 1941, pošto je poslije pregovora sa Titom lažno obavijestio Simovića, predsjednika vlade u Londonu, da je pod svojom komandom objedinio četnike i partizane. U stvari, postao je general bez vojske, jer je četnike predao u službu Njemcima, što mu nije smetalo da od kralja brzometno dobije drugi čin generala januara 1942. i treći čin generala armije u junu 1942. godine, kada je komandovao crnogorskim četnicima u Trećoj neprijateljskoj ofanzivi, kada su zajedno sa Italijanima primorali partizanske jedinice da napuste Crnu Goru, Sandžak i Hercegovinu.

To je teška godina na svim savezničkim ratištima i u štampi opširno pišu o borbama u Jugoslaviji koja je tada predstavljena zonom engleskih interesa. Vlada s kraljem u Londonu želi po svaku cijenu da NOP stavi pod svoju kontrolu i preuzme glavnu ulogu od KPJ i ruskog uticaja. Ulaže sav svoj ugled da bi povećala uticaj Mihailovića i uz generalske činove kralj smjenjuje Simovićevu vladu i formira novu. Daje mandat Slobodanu Jovanoviću u koju on postavlja Mihailovića za ministra vojske i mornarice i kralja za načelnika Vrhovne komande i komandanta JVO. Kakva preko noći sva priznanja i zvanja radi političkih potreba bez stvarnih zasluga i uspjeha samo da bi se državnim legitimitetom prisvojili veliki ratni uspjesi NOV protiv fašizma i nacizma u porobljenoj Evropi. Mihailović se razmahuje dobijenim zvanjima i državnim legitimitetom na osnovu u Srbiji „legalizovanih“ četnika u službi okupatora. Šalje izaslanike u sve pokrajine sa uputstvima tamošnjim oficirima, koji su ostali odani predratnom režimu, da se povežu sa okupatorom i na svojim teritorijama formiraju četničke jedinice kojima Mihailović daje legitimitet JVO, s pravom mobilizacije svih vojnih obveznika koji su se prije rata bili zakleli kralju na vernost. Ova organizovanja imala su veliki uspjeh u italijanskoj okupacionoj zoni koja je bila skoro 40% jugoslovenske teritorije (Crna Gora, Dalmacija, veliki dio teritorije Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije), čiji ratni ciljevi i ambicije nijesu bili isti sa Hitlerovim. Po ovim uputstvima i datim ovlaštenjima, bez neposrednog komandnog uvida i uticaja, na navedenim teritorijama brzo se formira brojna JVO od Mihailovića imenovanih i samozvanih četničkih vojvoda, koji su, u službi okupatora, kao i u Srbiji, i na ovim teritorijama počinili iste zločine nad narodom pod izgovorom istrebljenja komunista i pripadnika NOP. Sami ili u sadejstvu s okupatorom borili su se protiv NOV u odbrani okupirane teritorije, okupatorskih posada i garnizona ili zajedno sa okupatorskim jedinicama potiskivali NOV sa slobodnih teritorija.

Pod naslovom „Crna Gora pod italijanskom vlašću“ Pavlović na 88. strani piše: „Italijanska Crna Gora bila je mrtvorođenče. Njeno proglašenje dovelo je do opšteg ustanka“... „Komunisti su odmah stupili u akciju. U selima su se okupili kršni muškarci“, lokalna žandarmerija im se pridružila. Oficiri zauzeli komandna mesta“... „Kao glavni komandanti nametnuli su se pukovnik Bajo Stanišić, koji se vratio iz Hercegovine, major Đorđije Lošić, koji je uspeo da izbegne hapšenje u Sloveniji i kapetan Pavle Đurišić“.

Stručno smišljena laž o spontanosti ustanka seljaka predvođenih baš onim oficirima koji su poslije po uputstvima Mihailovića u Crnoj Gori organizovali četničku organizaciju u službi italijanskog okupatora da se za nadnice i logistiku bori protiv NOP organizovanog i pripremljenog još od aprila. Autor namjerno ne piše poznatu mu istinu o ulozi i radu KPJ u ustanku i cijelom Drugom svjetskom ratu, po devizi da „se ono što nije zapisano nije ni dogodilo“. Zato ne navodi datume značajnih događaja, imena značajnih ličnosti i komandanata formiranih NOP jedinica, divizija, korpusa, a piše o Mihailoviću i njegovim namjerama, vezama i ličnostima bez istorijskog dokaza, ili o okupatoru i kvislinškim pokretima, vojskama i ličnostima, težeći da sve stavi u istu ravan. U ratu se zna ko su zaraćene strane, a ko saveznici. To zna i autor, ali ne želi to da kaže zbog Mihailovića.

Ovdje ću navesti neke važne događaje koje je autor prećutao. Za rukovođenje NOP PK se proglasio Vrhovnom komandom i Milovana Đilasa odredio za komandanta, a generalštabnog kapetana Arsa Jovanovića za načelnika. Docnije je VK preimenovana u Glavni štab. Vojni savjetnik je bio pukovnik Savo Orović, a generalštabni kapetan Velimir Terzić. Starješine svih teritorijalnih jedinica  imenovali su MK od odanih aktivnih i rezervnih oficira i podoficira. U ustanku su učestvovali i oficiri i službenici koji nijesu bili za ustanak, ali nijesu htjeli ili nijesu smjeli da se izdvoje od ostalih mještana. U ustanku su masovne jedinice sa puškama i puškomitraljezima na juriš razoružavale neprijateljske posade i žandarmerijske stanice, zauzimale i gradove koje Italijani nijesu suviše ni branili i došli do značajnog naoružanja, municije, opreme i hrane.

Sasvim je bila drukčija situacija kada su italijanske divizije došle da povrate oslobođenu teritoriju, koju tuku artiljerijom, u prethodnici tenkovi, za njima motorizovana pješadija, praćeni avijacijom. Rukovodioci ustanka odlučili su da se ustaničkim bataljonima ne može suprotstaviti takvoj oružanoj sili, pa su ih raspustili. Borci neka sklanjaju porodice, mal i imovinu dalje od komunikacija u planine dok ne prođe italijanski napad na oslobođene teritorije. Oni koji nijesu učestvovali u ustanku i koji su bili protiv, dočekuju Italijane solju i hlebom okrivljujući za ustanak komuniste koji su pobjegli u planine. Pokazuju kuće istaknutijih komunista koje Italijani pale. Pripadnici pripremnih grupa i rukovodioci sa zarobljenim ratnim plijenom organizovano su se povukli u planine i po naređenju VK od njih se formiraju gerilski odredi koji će da vrše akcije kada se za to stvore uslovi po odlasku većih italijanskih jedinica.

Polovinom oktobra italijanske jedinice, poučene ustankom, povlače se u gradove. Napuštaju šavnički srez i veliki planinski prostor u drugim sjevernim srezovima na kojima NOP pod rukovodstvom KPJ obnavlja ustaničke teritorijalne bataljone koje po srezovima objedinjuju štabovi NOP odreda, NOO i društveno-političke organizacije pod rukovodstvom MK.

Početkom novembra stiglo je naređenje VŠ GŠ Crne Gore da pošalje u Srbiju odred od oko 3.000 boraca. Glavnina odreda se krajem novembra prikupila na teritoriji Žabljačke opštine da, pošto se VŠ sa jedinicama povukao iz Srbije, oslobodi grad Pljevlja u kome se nalazila ojačana italijanska divizija „“Pusterija“ koja se ranije utvrdila i pripremila za odbranu, jer se iz cijele Crne Gore nije mogao dovesti odred od preko 3.000 boraca za napad, a da neprijatelj za to ne dozna. U napad se pošlo sa opštim jurišem kao glavnim oružjem „srca u junaka“. Uoči 1. decembra 1941. neprijateljska je odbrana probijena iz tri pravca i tri bataljona su ušla u grad. Ali, u svakom pogledu nadmoćni neprijatelj uspio je da se odbrani i poslije cjelodnevne borbe bataljoni su bili primorani da se iz grada povuku uz velike gubitke. U istoriju Drugog svjetskog rata Pljevaljska bitka bila je upisana kao najveća u 1941. godini u porobljenoj Evropi.

Autor samo registruje da je VŠ sa bataljonima s kojima se povukao iz Srbije u Sandžaku na oslobođenoj teritoriji 22. decembra u Rudom formirao Prvu proletersku NO brigadu i ne pominje da je u istočnoj Bosni ponovo oslobodio veliku teritoriju sa sjedištem u Foči, koja je nazvana Fočanska partizanska republika i povezala se sa slobodnom teritorijom u Sandžaku, Hercegovini i Crnoj Gori. Tada je sa sjedištem u Žabljaku na teritoriji šavničkog  sreza i planinskih dijelova susjednih srezova: pljevaljskog, bjelopoljskog, kolašinskog i nikšićkog stvorena velika slobodna teritorija nazvana Durmitorska partizanska republika, povezana sa Fočanskom, gdje se nalazio VŠ.

Ovo stanje početkom 1942. godine zadavalo je veliku brigu prvo italijanskom, pa njemačkom okupatoru i Mihailoviću sa njegovom ambicijom da po uzoru u Srbiji formira JVO i u Crnoj Gori. Sa pismenim uputstvima, imenovanjima i dodjelom vojvodskog zvanja kapetan Pavle Đurišić dobija od Mihailovića zadatak da u Sandžaku i sjevernoj Crnoj Gori formira limsko-sandžačke četničke odrede. U ostalim dijelovima to su činili major Đorđije Lošić i pukovnik Bajo Stanišić. Docnije je za Crnu Goru Draža Mihailović imenovao za komandanta generala Blaža Đukanovića.

Na ovom zadatku bio je najuspješniji Đurišić koga sa radošću prihvataju zabrinuti Italijani, jer će tako tokom zime održavati vezu između svojih garnizona. Sa Đurišićem potpisuju sporazum, daju platu za četnike, naoružanje i logistiku da na svojoj teritoriji unište partizane i NOP. Takve sporazume su potpisali za svoje teritorije Lošić i Stanišić. Đurišić se na dobijenom zadatku brzo dokazao uništenjem ilegalaca u Lubnicama i zarobljavanjem partizanskog bataljona na Kraljevskim Barama, gdje je strijeljao rukovodioce i članove KPJ i sa ostalim vezanim borcima pobjednički ušao u Kolašin u februaru 1942. Kolašin su mu Italijani ustupili kao nagradu za četničku prestonicu u kojoj osniva zatvor kroz koji je za vrijeme njegove vlasti prošlo oko 2.000 partizanskih pripadnika i simpatizera NOP i od vojnog suda u ime kralja oko 200 na smrt osuđeno i na Brezi strijeljano, a ostali su izručeni Italijanima u logor u Baru.

Đurišić je sjutradan po ulasku u Kolašin uz Lipovo u pravcu Sinjajevine usmjerio četničke bataljone i tako ugrozio slobodnu teritoriju Durmitorske partizanske republike za čiju odbranu GŠ formira Štab sinjajevinskog sektora pod čijom komandom  bataljoni svih crnogorskih partizanskih odreda, samo iz Durmitorskog pet bataljona i Prvi crnogorski bataljon Prve proleterske brigade, sve do kraja aprila 1942. vode borbe u najtežim zimskim uslovima u planini pod dubokim snijegom, bez smještaja, slabo obučeni, gladni i bez municije sa Đurišićevim bataljonima od Italijana dobro naoružanim, obučenim, dobro smještenim, hranjenim i plaćenim. I u maju počinje Treća italijanska ofanziva na sve slobodne partizanske teritorije sa zadatkom opkoljavanja i uništenja NOV i VŠ.

Tito je 21. maja na vojnom savjetovanju kod Žabljaka donio odluku da NOV sa bolnicom napusti iscrpljenu teritoriju Sandžaka, Crne Gore i Hercegovine i da se kroz istočnu Bosnu probije u zapadnu Bosnu, gdje su uslovi za NOP povoljniji, da se od sandžačkih i crnogorskih bataljona formiraju nove brigade, a da na teritorijama Sandžaka, Crne Gore i Hercegovine ostanu teritorijalne partijske organizacije i mali broj boraca koji će iz ilegalstva u narodu širiti istinu o NOP, a u povoljnim prilikama izvoditi akcije i stvarati uslove za povratak NOV.

VŠ je u povlačenju s bolnicom u teškim odbrambenim borbama u pokretu, pored ranijih Prve i Druge proleterske brigade koju je formirao 1. marta od bataljona iz Srbije, formirao i Treću sandžačku, Četvrtu i Petu crnogorsku NOU brigadu, koje su docnije dobile naziv Proleterska. VŠ uz velike gubitke u teškim borbama sa okupatorom, četnicima, ustašama i drugim kvislinškim vojskama sa grupom brigada uspjeva da se probije u zapadnu Bosnu – Bosansku krajinu, gdje su sa oduševljenjem dočekani od naroda i u drugoj polovini 1942. oslobođena je do tada najveća teritorija na kojoj su se formirali VŠ, veliki broj novih brigada, pet divizija, Prvi hrvatski i Prvi bosanski korpus, veliki broj partizanskih odreda i drugih vojnih ustanova, NOO i drugih organa narodne vlasti i društveno-političkih organizacija. Ovim su stvoreni uslovi da se u Bihaću 29. novembra 1942. godine održi prvo zasjedanje AVNOJ-a kao najvećeg državnog organa buduće nove Jugoslavije.

Na strani 104. autor piše da je Mihailović: „početkom maja otišao u Sandžak i odatle u severnu Crnu Goru, zajedno sa svojim štabom, ali bez vojske“. Autor ovdje prećutkuje da je Mihailović krajem maja na durmitorskom području iz sela Tepaca preko radio stanice koordinirao borbe četnika u Trećoj neprijateljskoj ofanzivi i po odstupanju NOV u istočnu Bosnu 13. jula 1942. u Avtovcu u Zimonjića kuli održao sastanak četničkih komandanata: majora Baćevića, Dobrosava Jevđevića, Ilije Trifunovića Birčanina, Pavla Đurišića i Baja Stanišića na kojem im je odao priznanje na uspješno izvršenom zadatku i dao im uputstva na osnovu iskustva iz Srbije kako su „legalizovani“ četnici istrebili partizane i pripadnike i simpatizere NOP na od okupatora ustupljenim teritorijama. Poslije sastanka vratio se na odmor u najviše planinsko selo Bosoču iznad Žabljaka ispod Durmitora i poslije prešao u Gornje Lipovo ispod Sinjajevine blizu Kolašina, tada četničke prestonice, u kojem je vlast vršio i komandovao Mihailovićev vojvoda Đurišić, gdje sa štabom i engleskom misijom ostaje do maja 1943. Docnije su mu došli i političari Dragiša Vasić i Moljević. Zimu su proveli na italijanskom trebovanju, u planiranju istrebljivanja muslimanskog življa sa teritorija pod njihovom vlašću u Sandžaku i istočnoj Bosni i Hercegovini i zajedno sa Italijanima o sprovođenju operacija, koje je po Hitlerovoj direktivi 47 od 28. decembra 1942. planirao general Ler, nazvanih „Vajs 1“, „Vajs 2“ i „Švarc“. Ove četničke planove autor je naveo kao ambicije pod šifrom „Marš na Bosnu“, koji je trebalo da počne 5. januara 1943. i za čije je izvršenje bio zadužen major Zaharije Ostojić. To se poklapa sa početkom Lerovog plana po naređenju Hitlera „da jednom zasvagda zavede red“ o čemu je pisao i autor na svoj način na strani 165. i 166.

Autor na strani 162 kaže da se u decembru 1942. u Mihailovićev štab spustio pukovnik S.V. Bejli i da mu je saopštio „da invazija predstoji i da partizane treba uništiti“. Ovo nije tačno, pukovnik Bejli se spustio početkom oktobra na Sinjajevinu kod štala Zekovića, kada je četnički bataljon, koji je obezbjeđivao spuštanje, počinio nečuvene zločine nad seljacima sela Timora, koje su optužili da su pokrali padobranima bacani materijal. Seljaka Savu Ćetkovića, pored svih mučenja tokom cijele noći da to prizna, najposlije su živoga pekli na ražnju. Gornjim navodom autor je pokušao da prikaže da je Mihailović uputstvo za uništenje partizana dobio od Engleza.

Na strani 121. autor želi da jednom lokalnom političkom skupu da jugoslovenski značaj, gdje piše: „Da se na odgovarajući način obeleži Prvi decembar – Dan jugoslovenskog ujedinjenja. Skup mladih četnika u selu Šahovići blizu Bijelog Polja, uz prisustvo znatnog broja nastavnika, novinara, pravnika i drugih „intelektualaca“ iz manjih gradova, uglavnom iz Đurišićevih i Stanišićevih jedinica. Među prisutnima bili su pripadnici Đukanovićevog i Mihailovićevog štaba, ali je skupom u potpunosti dominirao Đurišić“... „Polazna tačka rezolucije bilo je ponovno uspostavljanje jugoslovenske monarhije posle rata uz privremenu četničku diktaturu“... „Rezolucija iz Šahovića se od tada smatra kao neka vrsta četničkog „vjeruju“ (rezoluciju je napisao Moljević). Određeni od komandanata „mladi četnici“ dovezeni su italijanskim kamionima i sa italijanskim brašnjenikom u selo Šahovići pod kontrolom italijanskog garnizona u Bijelom Polju. Donesena je rezolucija koja se i dalje za Mihailovićeve četnike smatra „vjeruju“. Tužno je da se četničko „vjeruju“ promoviše na tako nedoličnoj konferenciji za Mihailovića i autora koji joj daje istorijski značaj.

Đurišić je u januaru 1943. u bjelopoljskom srezu spalio 35 sela sa muslimanskim življem, ubio 400 boraca i oko 1.000 staraca, žena i djece. Od 5. do 7. februara izvršio je stravičan masakr muslimanskog življa u srezovima: pljevaljskom, čajničkom i fočanskom. Draži Mihailoviću u izvještaju doslovno piše: „Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza potpuno su spaljena, da nijedan dom nije ostao čitav. Ubijeno je oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih staraca, žena i djece“. U to vrijeme četničke vojvode u Hercegovini počinili su još i više zločina nad muslimanskim življem po Mihailovićevom uputstvu da ove teritorije očiste od muslimana-Turaka. Autor u knjizi ne piše koji se zločin ubraja u genocid.

Na strani 168. piše: „Krajem februara na hercegovačkim brdima iznad Neretve između Mostara i Kalinovika okupilo se 15.000 četnika da dočekaju partizane ... „Mobilizaciju je u svojstvu ministra vojske naredio Mihailović“ ... „Posle krvave bitke koja je besnila od 27. februara do 7. marta partizani su se probili“... „Mihailović je odlučio da lično dođe i preuzme komandu ne bi li spasao situaciju“. Autor ne želi da konstatuje da, prema Lerovom planu, Italijani u sadejstvu četnika i ustaša, nijesu mogli da zaustave nastupanje grupe divizija NOV sa bolnicom pod komandom VŠ i Mihailovića su hitno doveli da preuzme komandu nad četnicima “ne bi li spasili situaciju“.

Na strani 173. piše: „Poslije 20. aprila Mihailović je ponovo bio u Lipovu i nameravao da se vrati u Srbiju“... „Nemci su 14. maja tenkovima ušli u Kolašin, zarobili su i razoružali Đurišića i oko 2.000 njegovih boraca. Uprkos opsežnim potragama, Mihailović, njegov štab i britanska misija uspeli su da uz pomoć jedinica JVO iz Srbije prođu kroz Sandžak i 24. maja su se ponovo našli na planini Kopaoniku u zapadnoj Srbiji“. Autor ne želi da kaže istinu: da je poslije neuspješnog komandovanja četnicima (JVO) na Neretvi, gdje su ih po prelazu Neretve partizani potukli do nogu, a ostatak se razbježao kućama, Mihailović dobježao u Lipovo, da Ler poražene Italijane i razbijene četnike u koje je izgubio povjerenje nije obavijestio o početku operacije „Švarc“ i da je četnike razoružao, a Mihailović, poslije jednogodišnjeg boravka u Crnoj Gori, bez vojske, kako je i došao, pobjegao u Srbiju, što ne dolikuje komandantu JVO.

Tito je u ratu bio sa NOV, bitkama i operacijama komandovao i u bici na Sutjesci ranjen.

Na strani 206. autor piše: „Nasleđivanje italijanskog naoružanja imalo je veliki moralni značaj za Titov pokret“. Iznenađujuće je da u knjizi „Drugi svetski rat u Jugoslaviji“ nema odgovarajućeg komentara kapitulacije Italije, koja je pod okupacijom držala 40% Jugoslavije. Autor zlonamjerno kaže da je Titov pokret naslijedio italijansko naoružanje. Istina je da su brzim dejstvom korpusi i divizije NOV pretekli Njemce u razoružavanju italijanske Druge armije koja se nalazila na teritoriji Jugoslavije i tim putem došli do velike količine naoružanja, opreme i hrane značajne za dalje vođenje rata i stvaranje nove slobodne teritorije.

Na strani 215. i slijedećim autor kaže da je 29. novembra 1943. godine održano u Jajcu drugo zasjedanje AVNOJ-a i na svoj način opširno komentariše odluke i dalje piše da su VŠ i Nacionalni komitet prinuđeni da napuste Jajce 7. januara 1944. i docnije se upute u Drvar. U Drvaru su ostali više od četiri mjeseca. Tu se spustila sovjetska vojna misija, a engleskoj misiji se pridružio Čerčilov sin Randolf i američki izaslanik za vezu. Čerčil je 17. maja obavjestio Tita da je kralj raspustio Purićevu vladu, čiji je član bio Mihailović. Za novog predsjednika vlade odredio je Ivana Šubašića.

Pošto su Njemci znali da se u Drvaru nalazi VŠ i Nacionalni komitet sa savezničkim vojnim misijama, u Grčkoj su više mjeseci pripremali vazdušni desant na Drvar da unište rukovodstvo NOP. Desant je izvršen u zoru 25. maja 1944. godine, kada su se u Drvaru spremali da proslave Titov rođendan. Ovo je bio prvi njemački neuspješan desant ove vrste. Poslije desanta saveznici su Titu predložili da radi bezbjednosti sa VŠ nađe sigurno mjesto. I on se odlučio za ostrvo Vis koje je obezbjeđivala engleska mornarica i vazduhoplovstvo, gdje je na miru mogao da planira oslobađanje neoslobođenih teritorija, posebno Srbije i vodi pregovore sa Šubašićem.

Tito se sastao sa Čerčilom u avgustu u Italiji i poslije je na Visu sa Šubašićem potpisao sporazum 16. avgusta. „Šubašić je priznao AVNOJ za legitimnu vlast na teritoriji Jugoslavije, a NOV za jedinice legitimne borbene snage“ (strana 223).

Na strani 232. piše: „Kralj je 28. avgusta 1944. potpisao ukaz kojim je Mihailovića smenio sa položaja načelnika Štaba Vrhovne komande u okupiranoj Jugoslaviji.“ Na 230. strani piše da su se 20. avgusta sastali Mihailović i Nedić, da je Nedić ponudio od Nemaca oružje i da stavi svoju SDS pod Mihailovićevu komandu za formiranje „srpske vojske od 50.000 boraca koju bi činili svi oni koji se bore protiv komunista“, s tim da Mihailović bude zastupljen u Nedićevoj vladi. O tome su 22. avgusta obavestili Hitlera, koji je čitavu tu zamisao odmah odbacio.

Na strani 232. piše: „Saveznici su dali punu podršku Titu u novom pokušaju krajem jula da prodre u Srbiju, u kome su učestvovale tri najbolje divizije NOV“... „Pod okriljem operacije „Ratvik“ partizani su ponovo preneli građanski rat u Srbiju“. Raspamećujuće pisanje uglednog istoričara u vremenu kada snage svih saveznika ulažu napore da poraze Njemačku. U tom poduhvatu NOV ima zadatak da oslobodi Srbiju i poveže se sa Crvenom armijom. Naziva to „ponovo prenošenje građanskog rata u Srbiju“ kada u vrijeme ovih borbi za oslobođenje Srbije njemačka okupaciona komanda i Hitler odbacuju Nedićevu i Mihailovićevu ponudu za zajedničku borbu. U dužem opisu, o oslobođenju Srbije, komentariše rad svih učesnika, prvenstveno Mihailovića, Nedića, Njemaca, saveznika, ali najmanje prostora daje najvažnijem učesniku NOV, nigdje ne prikazuje oslobođenje gradova.

Pošto se Crvena armija nezadrživo preko Rumunije približavala našim granicama, Tito je 18. septembra sa Visa sovjetskim avionom otišao u štab Crvene armije u Rumuniji da uskladi dalje operacije. Odatle je otišao u Moskvu da od Staljina traži naoružanje i opremu za NOV. U Moskvi je 29. septembra objavljeno da je VŠ jugoslovenske NOV odobrio zahtjev Sovjetske VK da sovjetske trupe uđu na jugoslovensku teritoriju. Staljin je odobrio naoružanje i opremu Titu za 12 pješadijskih divizija, koja je upućena preko Rumunije. Tito se iz Moskve vratio u štab maršala Tolbuhina u Temišvaru, gdje je, po preporuci Staljina, Dimitrovu dao odobrenje da i bugarska armija preko jugoslovenske teritorije uzme učešća u ratu protiv njemačkog Rajha.

Na strani 238. piše: „Beograd je oslobođen 20. oktobra 1944. godine nakon nedelju dana borbe u kojoj je poginuo veliki broj ljudi“... „Pošto su ga saveznici i njegov kralj napustili, Mihailovićev pokret, nakon što se u povlačenju borio protiv Nemaca i bio napadan od strane partizana, Sovjeta i bugarskih trupa, raspao se, a Mihailović se povukao iz Srbije.“

Autoru su svi podaci o gubicima u bici za Beograd sporni i ne navodi učesnike u bici za glavni grad Jugoslavije. Ali, navodi da nema nijednog dokaza zašto se Mihailović borio u povlačenju protiv Njemaca i zašto bi ga napadali svi koji su se borili protiv Njemaca (partizani, Sovjeti i bugarske trupe). Mihailovićev se pokret raspao zajedno sa svima koji su bili u službi Njemaca. Srbiju su tada napustili svi koji su u službi okupatora činili zločine nad svojim narodom, bježeći od narodnog suda. To nije slučaj samo u Srbiji, tako je bilo i u svim pokrajinama i gradovima. Oni nijesu bježali od NOV, već zbog zločina, znajući da će narod tražiti da im se sudi. Nedić je pobjegao 9. oktobra sa vladom u Austriju, Ljotić u Sloveniju, a ostali kako su znali i umjeli prije ili zajedno sa Njemcima. Iz Hrvatske Pavelić sa vladom i ustaškom vojnom preko Slovenije u Austriju do Blajburga, potom sam Pavelić u Argentinu. Iz Slovenije Rupnik sa saradnicima i biskupom Rožmanom sa svještenstvom. Iz Crne Gore organizovano su pobjegli svi koji su činili zločine i koji nijesu htjeli da prihvate komunističku vlast, kojima su četnici prvo govorili da će u ratu Hitler biti pobjednik, poslije da zapadni saveznici u Jugoslaviji komunistima neće dati vlast, predvođeni vladikom i Mihailovićevim vojvodom Đurišićem koga su Njemci oslobodili da bi organizovao zaštitni korpus. Đurišić je uspeo da organizuje samo gvozdeni puk koji je NOV uništio na Krnovu. On je stao na čelo izbjegličke kolone iz Crne Gore koja se potucala ispred njemačke vojske kroz Bosnu, Hrvatsku i bez vođe neveliki broj je došao do Zidanog Mosta u Sloveniji.

Njemci su po oslobođenju Beograda i prelaska preko Save uspostavili odbrambeni front duž Drave, u Sremu između Dunava i Save i dalje preko Bosne do Jadranskog mora. Zadatak je bio da se po svaku cijenu brani do izvlačenja oko 400.000 Njemaca koji su se nalazili na jugoslovenskoj teritoriji južno od fronta koji je nazvan Sremski. Osim na ovom frontu, borbe su vođene istovremeno i sa njemačkim armijama južno od ovog fronta. Njemci su trpeli velike gubitke u povlačenju. Bili su prinuđeni da se povlače slabim komunikacijama preko Kosova, Sandžaka i Bosne. Pod stalnim bombardovanjem savezničke avijacije, 19. decembra 1944. oslobođena je Podgorica, a 6. aprila 1945. Sarajevo. O ovim teškim borbama protiv u povlačenju velike njemačke oružane sile autor piše u ranijem stilu, čak kaže: „Nemci su se povlačili bez teškoća“. Samo da bi prećutao uspjehe NOV. Ne navodi vrijeme, ko je oslobodio, sa kakvim gubicima teritorije Kosova, Sandžaka, Crne Gore, Hercegovine, Bosne, Hrvatske i Slovenije, ko je i kada  probio Sremski front i nezadrživo gonio njemačku armiju do Trsta i južne Austrije i ne podsjeća na nastupanje srpskih armija poslije proboja Solunskog fronta, već kaže da je probijanje Sremskog fronta bilo nepotrebno stradanje mobilisanih vojnih obveznika iz Srbije, da je to trebalo prepustiti Crvenoj armiji koja je u krvavim borbama gonila Hitlerove armije od Moskve, Lenjingrada i Staljingrada do Beča i Berlina. Autoru je u pisanju bila glavna briga da u ovo vrijeme ukaže na prisustvo Mihailovićevih četnika   iako ni za nijednu ratujuću stranu više nijesu predstavljali vojsku, već lutajuće skupine u međuprostoru.

Na strani 264. piše: „On je 13. aprila 1945. sa svojim preostalim pristalicama (za koje se procenjuje da ih je bilo između 8.000 do 12.000) krenuo iz severne Bosne na dve stotine osamdeset kilometara dug marš natrag u Srbiju da započne sve ponovo kao aprila 1941“. To su bile samo puste želje. Stvarnost je bila drukčija: Drinu je prešao „sa šačicom svojih ljudi, uspevao je da prelazi s planine na planinu“... „Uhvaćen je u klopku i ranjen, konačno je marta 1946. zarobljen“ (str.265).

Kakav početak u ratu, takav i kraj.

Pošto je autor prećutao ili samo registrovao najvažnije događaje i ko je i gdje vodio završne borbe u oslobođenju, navešću slijedeće činjenice.

Naredbom vrhovnog komandanta, maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita od 1. januara 1945. formirane su Prva armija pod komandom general lajtnanta Peka Dapčevića, pukovnika Mijalka Todorovića i general majora Milutina Morače, Druga armija pod komandom general lajtnanta Koče Popovića, pukovnika Blaža Lompara i general majora Ljuba Vukčevića i Treća armija pod komandom general lajtnanta Koste Nađa, pukovnika Branka Petričevića i pukovnika Vukašina Subotića. Drugog marta 1945. formirana je Četvrta armija pod komandom general lajtnanta Petra Drapšina, pukovnika Boška Šiljegovića i general majora Pavla Jakšića.

Naredbom od 1. marta preimenovana je NOVJ u Jugoslovensku armiju i VŠ u Generalštab JA. Za načelnika je imenovan general lajtnant Arso Jovanović, za pomoćnike general lajtnant Velimir Terzić i Mihajlo Apostolski.

Na vojnom savjetovanju u Beogradu od 26. februara do 2. marta doneti su planovi po fazama i dati zadaci za vođenje operacija armijama, korpusima, divizijama i ostalim jedinicama JA za oslobođenje teritorija i u ofanzivnim dejstvima uništavanje nemačkih armija u povlačenju.

U tom vremenu su se formirali i najviši državni organi prema sporazumu Tito-Šubašić. Pošto je kralj Petar II Karađorđević 3. marta imenovao Namjesništvo od uglednih ličnosti: dr Srđana Budisavljevića, dr Anta Mandića i inž. Dušana Srneca, u Beograd je 5. marta došao Šubašić sa vladom i Namjesništvu podnijeo ostavku. Namjesništvo je 6. marta Titu poverilo mandat da sastavi vladu. Tito je 7. marta objavio sastav privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije formirane spajanjem NKOJ i kraljevske Šubašićeve vlade: predsjednik i ministar narodne odbrane i vrhovni komandant JA Josip Broz Tito, ministar inostranih poslova dr Ivan Šubašić, potpredsjednici Edvard Kardelj i Milan Grol. Isto dana vladu su ukazom potvrdili Predsjedništvo AVNOJ-a i kraljevsko Namjesništvo. Zadatak vlade bio je da po oslobođenju zemlje pripremi i sprovede demokratske izbore za Ustavotvornu narodnu skupštinu koja treba da donese ustav kojim će se odrediti državno uređenje Jugoslavije. Vladu su priznali i saveznici, 12. marta je u Beograd došao ambasador Velike Britanije Rajf Stivenson, 24. marta ambasador Sovjetskog Saveza Ivan Solčonkov i krajem marta SAD su imenovale za ambasadora Ričarda Petersona. Time su najviši jugoslovenski državni organi priznati u svijetu.

Jugoslavija u aprilu 1945. konstituisana sa legitimnim državnim organima i sa reorganizovanom NOV u JA mogla je da mobiliše sve resurse sa oslobođene teritorije za oslobađanje još neoslobođenih. Sa oko 700.000 boraca u JA, pored ličnog naoružanja: 1.152 topa, 3.634 minobacača, 103 tenka, 10 oklopnih oruđa, 19.974 puškomitraljeza, 256 aviona i 251 plovilom. Tada je JA bila po jačini četvrta poslije Crvene armije, američke i britanske armije. Francuska, kao peta, nije imala samostalan front.

JA je od 20. marta do 15. maja 1945. izvela opštu ofanzivu za konačno oslobođenje. Probijen je Sremski front i linija nemačke odbrane i vođene su operacije po planu na određenim pravcima, po fazama i dinamikom u zonama odgovornosti 1, 2, 3. i 4. armije, rukovođeni Generalštabom po odlukama vrhovnog komandanta Tita. Pored oslobođenja određenih teritorija, zadatak je bio i nanošenje što većih gubitaka nemačkim armijama u povlačenju sa juga. Uz sadejstvo svih jedinica i rodova i sa saveznicima, uz izvanredne napore organizovanja, postavljeni zadaci su izvršeni. Prvog maja je oslobođena Postojna, 3. maja Rijeka i Trst, 8. maja Ljubljana, 7. maja Karlovac i 8. maja Zagreb.

Hitler je 29. aprila izvršio samoubistvo i 9. maja 1945. u Berlinu je potpisao bezuslovnu kapitulaciju Njemačke feldmaršal Vilhelm Kajtel, načelnik štaba Vrhovne komande njemačkih oružanih snaga. U ime saveznika ovaj akt su potpisali maršal Crvene armije Georgij Žukov, maršal britanske avijacije Artur Teder, a u ime SAD general Karl Spas. Kajtel je izdao naredbu o kapitulaciji i naredio da se na svim frontovima obustave borbe.

Ovu naredbu su izvršili njemački komandanti na svim frontovima izuzev na jugoslovenskom frontu. General pukovnik Aleksander Ler. komandant Grupe armija E, koja se nalazila na sjeveru Slovenije, namjeravao je da se pod borbom probije u Austriju i kapitulira pred saveznicima. Tako su produžene operacije na frontu JA i poslije kapitulacije, sve do 15. maja 1945. Zadatak 1, 2. i 3. armije bio je: stezanje i zatvaranje obruča oko grupe armija E sa kvislinzima i kolaboracionistima i njihovo zarobljavanje. Potpunim okruženjem na uzanom prostoru, koncentričnim napadom sa svih strana neprijatelj je pretrpeo velike gubitke i morao je da se preda. Zarobljen je štab grupe armija E sa komandantom Lerom, štabovi 15, 21, 91 i 97. armijskog korpusa, zarobljeni su 22, 41, 181, 237. pešadijska divizija, 104. lovačka, 188. brdska, Sedma SS divizija „Princ Eugen“, 11. poljsko vazduhoplovstvo, ostaci 369, 373, 392. legionarskih divizija, dijelovi 1. i 2. kozačke konjičke divizije i 438. divizije specijalne namjene.

Na jugoslovenskom ratištu od jula 1941. do 15. maja 1945. uzelo je učešća blizu 2.500.000 naoružanih ljudi. Od tog broja u okupatorskim i kvislinškim- kolaboracionističkim jedinicama i organizacijama poginulo je oko 450.000 i oružanim jedinicama NOV i NOP 305.000, što ukupno iznosi 755.000 ljudi. U navedenom vremenu, na ovom ratištu bilo je angažovano 125 neprijateljskih divizija, 55 njemačkih, 30 italijanskih, 13 bugarskih, sedam mađarskih i 20 kvislinških.

NOVJ, odnosno JA časno je izvršila svoj zadatak, vodila je više od 50 velikih operacija, nekoliko stotina bojeva i više hiljada borbi i drugih akcija; izbacila je iz stroja oko milion nerijateljskih vojnika, oko 450.000 je poginulo i oko 550.000 ranjeno.

Jedino je jugoslovenski antifašistički pokret (NP) pod vođstvom KPJ izrastao u moćnu oružanu NOV-JA sposobnu za vođenje krupnih ratnih operacija. NOP je dao i veliki moralno-politički doprinos ukupnoj pobjedi nad fašizmom i nacizmom. Podsticao je oružanu borbu u Albaniji, Grčkoj, Italiji i Bugarskoj. Na kraju rata 15. maja u sastavu JA bili su: četiri armije, šest korpusa, 59 divizija, 261 brigada, 10 pukova, tri partizanska odreda i kompletna pozadina, ukupno oko 800.000 boraca i rukovodilaca, kojima su komandovala 63 generala sa vrhovnim komandantom, maršalom Josipom Brozom Titom na čelu. Navedeni podaci o jedinicama, rukovodiocima i brojnom stanju uzeti su iz feljtona „Politike“ „65 godina od završne ofanzive JA“ Mladenka Colića, objavljenog od 1. do 18. maja 2010.

Pozivam cijenjenog istoričara Stevana K. Pavlovića, autora knjige „Hitlerov novi antiporedak, Drugi svetski rat u Jugoslaviji“, krunskog svjedoka, demokratske vlasti u Srbiji još od 2000. godine, koja revidira istoriju i donosi zakon o izjednačavanju NOP i NOV, koji su pod rukovodstvom KPJ i Tita u Jugoslaviji vodili oslobodilački rat, sa četničkim pokretom pod vođstvom Dragoljuba Mihailovića kojeg je kralj u jednoj godini unapredio u tri generalska čina, imenovao u izbjegličkoj vladi za ministra vojske i mornarice, načelnika Vrhovne komande i komandanta JVO, a zatim smijenio sa svih navedenih funkcija zbog saradnje sa okupatorom i što su četničke jedinice kao JVO, pod njegovom komandom i od njega imenovanih vojvoda, ratovale kao kvislinške jedinice, da navede: operacije, bitke, bojeve i akcije protiv okupatora Jugoslavije radi upoređivanja sa onim koje je vodila NOV, a što je autor prećutao u knjizi.

Pošto sam pročitao knjigu, shvatio sam da je autoru bilo dovoljno 250 strana, da bi Mihailovića prikazao kao antifašističkog borca i da knjiga nije dobila na vrednosti time što je autor posvećuje i Milovanu Đilasu.