Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Da li su Srbi majstori smrti

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
utorak, 27. maj 2008.

Nema nijednog naroda na svetu koji se nije uprljao svim zločinima i pokrio svakom sramotom. Nema nijednog koji nije pretrpeo sva poniženja kojima sudbina može da kazni jedan bedni čopor ljudi.

Anatol Frans, Savremena istorija

Obeležavanje godišnjice stradanja stotine hiljada ljudi u Jasenovcu izazvalo je, kao i mnogo puta do sada, žustra sporenja kako u javnosti Hrvatske, tako i u Srbiji. Pitanje broja žrtava, karaktera ovog logora, ali i odnos hrvatske vlasti i posebno katoličke crkve samo su učvrstili postojeće kontroverze.

Očigledno je da je pitanje genocida počinjenog nad srpskim narodom u vreme NDH i dalje jedna od vododelnica u našem poimanju savremene istorije i svih onih političkih i društvenih pojava koje i dalje podstiču sporenja. Aktuelne rasprave u Hrvatskoj skoncentrisane su oko pitanja uloge katoličke crkve u vreme trajanja ustaškog režima i njenog današnjeg izbegavanja da značajnije učestvuje u obeležavanju komemoracije u Jasenovcu.

Samo prisustvo nadležnih predstavnika katoličke crkve nije dovoljan dokaz da se katolička crkva u Hrvatskoj odredila prema genocidu u Jasenovcu, a samim tim u pitanje dolazi i njen odnos prema ustaškom režimu u NDH. U taj korpus kontroverzi spada i stavljanje u istu ravan likvidiranja Srba, Jevreja, Roma i Hrvata u Jasenovcu i Blajburga u kome su na kraju Drugog svetskog rata stradali ne samo pripadnici ustaških formacija.

Jelena Lovrić je u svome reagovanju govorila o bojkotu Jasenovca, za koji, po njenom mišljenju, nema racionalnog i prihvatljivog objašnjenja. „Jasenovac je još uvek živa rana: verovatno bolnija od Blajburga. Premda partizanski zločin nije toliko istražen i niko za njega nije odgovarao, ali na blajburškom se polju za razliku od jasenovačkih polja smrti poklonila cela Hrvatska. Država, političke stranke, verske zajednice, javnost. U osudi tamo počinjenog zla sklopljen je čvrst nacionalni konsenzus. Komemoracije u Jasenovcu nisu tako kompletne. Još su opako falične. Mise na Blajburgu vode najviši predstavnici Crkve, kardinali ili biskupi, na komemoraciji u Jasenovcu niko se od njih nikada još nije pojavio. Poslednjih godina pošalju tek lokalnog sveštenika. Takvim bagateliziranjem kao da sole jasenovačku ranu. Svojim odnosom prema dva povesna martirija službena crkva sugerira određenu hijerarhiju žrtava i zločina. Kao da zločin Blajburga smatra težim od jasenovačkog, a žrtve vrednijim. Sve dok kardinal Božanić (ili neki drugi od biskupa) ne klekne u Jasenovcu, kao što se redovito odazovu Blajburgu, svakog će se proleća ponavljati ista tragedija. Nad rascvalim grobovima svojih povesnih stratišta Hrvatska će se nacija svađati i sukobljavati umesto da je zajednički pijetet prema svim žrtvama i osuda svih zločina smiri, sjedini i oslobodi. Hrvatska je verovatno zrela za takav iskorak. Ali Crkva u Hrvatskoj još nije.“

I poznati kolumnista lista Feral tribjun Marinko Čulić je u sličnom tonu pisao o ovoj kontroverzi u hrvatskom društvu. „Među pogubljenima u Jasenovcu nije bilo nikoga ko je kriv za ubijene u Blajburgu, a među ubijenima na Blajburgu je bilo itekoliko krivih za likvidacije u Jasenovcu“, glasi ta već znamenita rečenica koja sažima najbitnije o ta dva stratišta. Mesića je išao ispraviti Luka Bebić (predsednik Hrvatskog sabora) s već standardnim HDZ-ovskim izjednačavanjem Blajburga (počinitelja zločina) i Jasenovca (žrtve). A gde srce vuče, vidi se i iz toga, dodaje Zorica Stipetić, predsednica Saveta Spomen-područja Jasenovca, što se blajburška komemoracija prenosi na HRT-u, koliko traje da traje, a jasenovačka se zgura u sat vremena, pa što ostane da ostane, a osim toga idu dokumentarci i dokumentarci o Blajburgu, dok se o Jasenovcu ne prikaže ni kadra.

Očigledno je da će komemoracija u Jasenovcu i dalje biti jedan od najvećih i najznačajnijih političkih i istorijskih izazova za Hrvatsku i njeno suočavanje sa prošlošću. Ova reagovanja u hrvatskoj javnosti samo pokazuju do koje mere je genocid osetljivo i kompleksno društveno i istorijsko pitanje.

Veoma je indikativan razgovor sa Janjom Beč Nojman nedavno objavljen u listu Danas o pitanju genocida i značaju proučavanja uzroka i manifestacija ovog najtežeg zločina. Ona je predstavljena kao svetski poznati stručnjak za ovu oblast, pri čemu je njeno osnovno polazište izneto ovom prilikom sadržano u tvrdnji da se neprolazak kroz traumu, pojedinačnu ili kolektivnu, javlja kao izvanredna osnova da se zločini ponove. Ona posebno insistira na određenju genocida kao zločina države i njenih institucija i struktura, pri čemu je posebno važno da li je živa ideologija u postgenocidnom društvu i da li se društvo distanciralo od načinjenog genocida, i to ne samo u pravnom smislu, već i u kulturi, nauci, umetnosti, obrazovanju i politici.

Međutim, njeni stavovi o stanju u Srbiji se u potpunosti uklapaju u poznate ocene o nesposobnosti i nespremnosti srpskog naroda i njegove političke i društvene elite da se suoče sa svojom prošlošću i zločinom počinjenim u građanskom ratu na tlu Jugoslavije. Ovo je ideološka mantra koju slušamo već dugo, naročito iz liberalno građanskih političkih krugova. To potvrđuje i njena ocena da nas u svetu ne gledaju kao žrtve Jasenovca, nego nas naprotiv gledaju kao „majstore smrti“. Svidelo se to nama ili ne. Pri tome, ona se nije zapitala zašto je to tako i da li ovakva predrasuda ima ikakvog smisla. Da li to znači da se ona slaže sa ocenom da su Srbi majstori smrti i da oni sebe bez ikakvih osnova stalno proglašavaju jedinim žrtvama, i da zato ne možemo da izađemo iz tog zatvorenog kruga svog martirstva, zaronjeni u prošlost i svoje mitove ?

Govoreći o kursu koji drži o suočavanju sa prošlošću i prirodi genocida, Janja Beč Nojman ističe da se na njemu izučava genocid u Ruandi, Bosni i Hercegovini, turski genocid nad Jermenima, autogenocid u Kambodži i drugima, kojih je, nažalost, 20. vek bio prepun. Na tom isceliteljskom kursu nema ni reči o stravičnom genocidu nad Srbima u Hrvatskoj u vreme vladavine zločinačkog ustaškog režima. Očigledno je da Jasenovac ne zaslužuje, kao na primer genocid u Bosni i Hercegovini, ozbiljnu naučnu analizu o tome da li je i on deo ideološkog projekta suočavanja sa zločinačkom prošlošću. Po svemu sudeći nije, jer nije ni pomenut u ovom opširnom razgovoru, a zašto bi i bio kad je samo smetnja srpskom suočavanju sa prošlošću.

Janja Beč Nojman nam je demonstrirala kako izgleda odnos prema velikim žrtvama srpskog naroda, koji je označen kao veliki majstor smrti, pri čemu ona nije ni pokušala da ospori ovu ocenu. Na ovaj način se još jednom, i to po ko zna koji put svako pominjanje zločina i genocida počinjenog nad srpskim narodom tretira kao pokušaj relativizacije i izjednačavanja zločina i zločinaca, kojih je bilo na svim stranama u građanskom ratu nakon razbijanja socijalističke Jugoslavije. Ona takođe istrajava na stavu da Srbi sebe jedino vide kao žrtve Jasenovca, a to je verovatno još jedna od naših mitomanskih tlapnji.

Ovako prezentirani stavovi Janje Beč Nojman svedoče još jednom o duplim standardima i ideološkoj simplifikaciji u proučavanju izuzetno važne teme genocida. Jednostran pristup samo je deo poznatog nastojanja da se srpski narod okvalifikuje kao glavni i jedini krivac za sukobe i zločine nastale razaranjem jugoslovenske zajednice. Ovaj razgovor je samo još jedan otužni doprinos stigmatizaciji srpskog naroda i pokušaj da se genocid počinjen nad njim u Hrvatskoj izgura na marginu istorije i tako prepusti zaboravu.

13. maj 2008. godine

 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner