Hronika | |||
Valentin Katasonov: CDS ili finansijsko oružje za masovno uništenje |
subota, 24. avgust 2013. | |
Da obratimo pažnju sa kakvim je strpljenjem na kome se može pozavideti i upornošću „izuzetna trojka“ (MMF, Evropska centralna banka i Evropska komisija) pokušavala i pokušava da upristoji manipulacije sa dugom Grčke. Ona insistira da se postupci u vezi sa izvođenjem Grčke iz krize nazovu „restrukturizacija duga“ jer ukoliko se nazove bankrot (što on u stvari i jeste) – to će pokrenuti mehanizam isplata CDS-ova. Radi se o desetinama milijardi evra koje mogu da nokautiraju mnoge američke i evropske banke. U julu 2013. Evropska unija je okrivila najveće svetske banke da su napravile zaveru i da su blokirale svaki pokušaj da se reguliše tržište takozvanih kreditno-derivatnih svopova (credit default swap - CDS). CDS predstavlja oblik derivativa, finansijske kredite koji omogućuju kreditorima da spuštaju ili sasvim neutrališu rizik bankrotiranja od strane dužnika za bilo kakav kredit, obveznice ili neku drugu vrstu pozajmica. Kreditno-derivatnim svopovima je prva počela da se bavi banka JP Morgan početkom zadnje decenije 20. veka. Sa CDS-om se vrlo brzo desilo ono, što se dešava sa svim drugim finansijskim instrumentima. Od sredstva za osiguranje od rizika realne ekonomije, CDS je postao najkorišćenija igračka finansijskih špekulanata. Postepeno su u igru privučeni i ostali učesnici tržišta. Na kraju su ovu vrstu derivativa počele da izdaju banke i finansijske kompanije koje nisu imale apsolutno nikakve veze ni sa jednom stranom u ovom ili onom kreditnom poslu. 2007. godine, skoro pred sam početak aktivne faze svetske finansijske krize obim tržišta CDS je premašivao 60 biliona dolara. Ukupan obim derivacije finansijskih instrumenata je dotle došao do blizu 1200 biliona dolara, što je otprilike 20 puta veće od svetskog BDP-a. Mnogi eksperti smatraju da je upravo kolaps na tržištu derivacija finansijskih instrumenata postao uzrok svetske finansijske krize. Mada učešće CDS na tržištu svih derivativa nije premašivao 5%, uloga tog instrumenta u pripremi krize iz 2008. godine je bila vrlo velika. „Navedeno tržište [CDS] se uopšte ne reguliše, a nosioci ugovora se nalaze u potpunom neznanju o tome, koliko je ugovorna strana zaštićena. To je Damoklov mač koji je spreman da se spusti, čim počnu bankrotiranja“ – pisao je u aprilu 2008. godine DŽordž Soroš. Jadikovanje mnogih igrača na tržištu (špekulanata) zbog „čarobnog štapića“ čiji je naziv CDS podgrevalo je špekulativnu pomamu učesnika na finansijskom tržištu, teralo ih da zaključuju sve riskantnije i riskantnije poslove. To su priznavali i finansijski regulatori, i nezavisni analitičari, i učesnici svetskih samita kada je vršeno „sređivanje“ kao bi se ublažio prvi talas krize. Alan Grinspen, bivši predsednik FED-a je još od devedesetih godina prošlog veka podsticao špekulacije pomoću CDS-a, a vlada SAD je, kada je počela kriza, počela da spašava novcem iz budžeta igrače Vol strita koji su se zaneli tom igrom, sama birajući ko će to biti. Bear Stearns, peta po veličini banka u SAD je prodata u martu 2008. godine za simboličan iznos – ona je u stvari uništena zbog operacija sa CDS-om. Teg obaveza u vezi sa CDS-om je na dno povukao i banku Lehman Brothers (kojoj je odbijena i direktna, i indirektna državna podrška). Njeno bankrotiranje se smatra za početak aktivne faze finansijske krize. Osiguravajuću kompaniju AIG, koja je izdala kreditne svopove u vrednosti od 400 milijardi dolara vlada SAD je morala da spasava po hitnom postupku: obim otpisa po CDS-u je samo u 3. kvartalu 2008. godine kod osiguranika dostigao 11 milijardi dolara. AIG je mogla da se razračuna samo državnim novcem tako što bi doznačila 22,4 milijarde dolara bankama koje su kod nje kupovale CDS. Praktično je svaka banka sa Vol-strita imala istovremeno i ogromna potraživanja i ogromne obaveze po instrumentima CDS-a, ali su u nekima (JP Morgan, AIG, Lehman Brothers i dr.) dugovanja bila veća od potraživanja za stepen (ili nekoliko stepeni). Vlada SAD se bacila da pomogne glavnom nosiocu obaveza po CDS-u – banci JP Morgan. Vašingtonski dobročinitelji su tu banku zaštitili ne direktno, već spasavanjem onih banaka i korporacija koje su kod JP Morgan nakupovali finansijske igračke CDS. Kako bi svi nosioci CDS mogli da dobiju 100-procentnu „satisfakciju“ postalo je neophodno da se objavi totalni bankrot svih najvećih banaka u Sjedinjenim Državama, a usput i u Zapadnoj Evropi. U jednom trenu bi prestali da postoje i Vol-strit, i londonski Siti, i ostali svetski bankarski centri… U pravu je bio Voren Bafet, koji je još pre krize sve izvedene instrumente nazvao „finansijskim oružjem za masovno uništenje“. Samo su ogromna novčana ulaganja državnih sredstava iz budžeta i centralnih banaka spasla finansijsko-bankarski sistem. Rezultat je bio: nekontrolisani razvoj tržišta CDS-a je postao faktor naglog povećanja državnog duga SAD, Velike Britanije i zemalja EU. On je isprovocirao opšti požar dužničke krize u zemljama EU koji još uvek nije ugašen. CDS bomba nije eksplodirala, ali strah i dalje postoji. Tržište CDS: pokušaj „razminiranja“ Bez neke veće medijske galame banke su zajedno sa regulatorima i međunarodnim finansijskim organizacijama počele da preduzimaju mere na „razminiranju“ tržišta CDS-a. U 2009. godini su i u SAD, i u Evropi činjeni koraci kako bi se sistematizovala i standardizovala trgovina uz pomoć kreditnih derivatnih svopova. Zakon Doda-Franka, koji je u SAD stupio na snagu 15.07.2011. (koji nazivaju i Zakon o reformi Vol-strita i zaštiti potrošača) između ostalog predviđa i da banke podnose izveštaje o operacijama sa CDS. Ta mera unekoliko snižava rizike od krize, mada stručnjaci skreću pažnju na složenost procene rizika po instrumentima CDS, i nemogućnost za regulatore da dublje proniknu u složene šeme operacija sa tim instrumentima. Bez uzimanja u obzir faktora CDS teško je razumeti neke događaje ekonomskog i političkog života poslednjih godina. Na primer – događaje u vezi sa Grčkom. Jer osim nje postoji još zemalja u Evropi i van nje gde pokazatelji državnog duga, spoljnog duga, deficita budžeta i sl. nisu nimalo bolji od onih u Grčkoj. Međutim, stvar je u tome da je Grčka bogato dobijala kredite od Goldman-Saksa, niza evropskih banaka, a rizike po tim kreditima su banke Vol-strita i Sitija, svima poznate, osiguravale pomoću „čarobnog štapića“ - CDS-a. Da je Grčka objavila bankrot po svojim dugovima, kreditori Grčke bi zahtevali „satisfakciju“ od onih banaka koje su im i prodale CDS-ove. (To su, najverovatnije, banke JP Morgan, Morgan Stanley i još neke, slične njima). Da obratimo pažnju sa kakvim je strpljenjem na kome se može pozavideti i upornošću „izuzetna trojka“ (Međunarodni monetarni fond, Evropska centralna banka i Evropska komisija) pokušavala i pokušava da upristoji manipulacije sa dugom Grčke. Ona insistira da se postupci u vezi sa izvođenjem Grčke iz krize nazovu „restrukturizacija duga“ jer ukoliko se nazove bankrot (što on, po mišljenju mnogih, u stvari i jeste) – to će pokrenuti mehanizam isplata CDS-ova. Radi se o desetinama milijardi evra koje mogu da nokautiraju mnoge američke i evropske banke. Ako je u 2007. godini obim tržišta CDS dostigao maksimum od 62,2 biliona dolara, finansijski kolaps, koji je došao posle njega, doveo je do velikog smanjenja obima tržišta. Tako je već u 2010. g. on iznosio ispod polovine veličine koje je imao pre krize – 26,3 biliona dolara. Po podacima iz 2012. godine taj obim se i dalje smanjuje tako da iznosi 25,5 biliona dolara. Glavni igrač na tržištu navedenog finansijskog instrumenta je kao i do sada američka banka JP Morgan, u čijem se portfelju obim CDS procenjuje na 5,7 biliona dolara. Na drugom mestu je još jedan gigant Vol-strita – Morgan Stanley (4,9 biliona dolara). Istraga koja je počela da se vodi u EU u vezi sa CDS može da dovede do daljeg smanjenja tog tržišta. Bankarski skandal: CDS kao instrument obmane Značajno je da ugovori CDS predstavljaju vanberzanske instrumente. To znači da su oni zaključivani privatno, između dve strane, i da po njima nije bilo berzanske trgovine, odnosno – oni nisu bili u vidnom polju i kontroli finansijskih regulatora. Najveće berzanske kompanije su pokušavale da dođu do tog segmenta svetskih finansijskih tržišta. Banke se optužuju i za trud da zadrže tržišta CDS-a kao „maksimalno zatvorena“, i da ne dozvole da se ona prenesu tamo gde se finansijama otvoreno trguje. Berzanske kompanije Deutsche Borse i Chicago Mercantile Exchange su više puta pokušavale da otvore prostor za trgovanje i zaključivanje ugovora za kreditne derivate. Da bi se otvorio takav prostor, berze bi morale da dobiju licencu za publikovanje podataka i formiranje osnovnih indeksa za derivate. Međutim, finansijske organizacije ISDA i Markit, koje se bave licenciranjem, nalazile su se pod kontrolom uskog kruga banaka koje trguju CDS derivatima. One su odbile da za berze daju licencu. CDS – bomba sa usporenim dejstvom Prema objavljenoj zvaničnoj izjavi Evropske komisije, regulatori okrivljuju za kartelsku zaveru 13 banaka i dve krupne organizacije. Optuženi su Goldman Sachs, Morgan Stanley, BNP Paribas, Deutsche Bank, UBS, HSBC, Citigroup, Barclays, JP Morgan, Bear Sterns, Bank of America, Merrill Lynch, Royal Bank of Scotland, Credit Suisse. Osim toga, u Evropskoj komisiji optužuju za pomoć bankama i Međunarodnu asocijaciju za svopove i derivate (International Swaps and Derivatives Association, ISDA) i jednu od najvećih na svetu kompanija za pružanje finansijskih informacija – Markit. Za neprijatne po oko manipulacije banaka sa Vol-strita se još 2009. godine zainteresovalo Ministarstvo pravde SAD. Započeta je istraga banaka koje su bile glavni igrači na tržištu navedenog finansijskog instrumenta, kao i kompanije Markit. Kompanija Markit je glavni isporučilac informacija bankama sa Vol-strita. Pikantnost situacije je bila u tome, da je najkrupniji akcionar Markita - JP Morgan (sa 12% akcija), a da su krupni akcionari i Bank of America, Royal Bank of Scotland i Goldman Sachs. Ministarstvo pravde SAD sumnja da su akcionari Markita mogli za tržište CDS-ova da dobijaju i netržišne informacije, jer su istovremeno bili i market-mejkeri tržišta, te su imali potencijalno veliki pristup tržišnim informacijama. Markit je odbio da komentariše istragu koju vrše američke vlasti. U aprilu 2011. EU je započela istragu rada 16 najvećih banaka na tržištu kreditno-derivatnih svopova. Istragu je inicirala optužba da su se kreditno-derivatni svopovi negativno pokazali u toku finansijske krize 2007. – 2009. godine, kao i tvrdnja da banke pokušavaju da vode nekonkurentsku politiku u vezi sa zaključivanjem, kliringom i pružanjem informacija o kreditno-derivatnim svopovima. Posle toga je u medijima došlo do pauze u vezi sa rasvetljavanjem započete istrage, koja traje 2 godine i 3 meseca. Da to nije malo predugo? Uostalom – pitanje je da li je istraga uopšte vršena. Možda je finansijski svet koji radi iza spuštene zavese doneo odluku da se taj posao prikoči, ili u međuvremenu se promenilo nešto u odnosu snaga i nekome je zatrebalo da se ponovo aktivira bomba sa usporenim dejstvom, čiji je naziv CDS? (Fond strateške kulture) |