Hronika | |||
Oliver Vulović: Vučić je vladar a svi oko njega zajedno čine puku administraciju |
petak, 18. septembar 2015. | |
AMERIČKI vojno-politički establišment i korporativni gurui, uz povremene i za našu unutrašnju upotrebu naručene hvalospevne Kirbijeve izlete, ipak stabilno opstruišu Vučićevu političku taktiku i odbijaju da prihvate njen sadržaj kao iskren i na duže staze održiv i u takvim okolnostima ga sada primaju u goste. Oni u startu odbijaju srpsku vojnu neutralnost kao dozvoljiv i opredmetiv rezultat politike sadašnje srpske vlade jer za SAD je svaka, pa i ova naša, najmekša moguća neutralnost u korist NATO-a, jednaka poziciji svrstavanja Srbije na stranu Rusije i tu neće biti dileme. Reakcije američke politike u odnosu na Srbiju su sada samo češće sa zadrškom umesto nekadašnjeg promptnog delovanja (oni i to smatraju za određeni politički popust), ali na primeru našeg usuđivanja na malo duži otpor naporima prištinske hunte da uđe u Unesko i sa dve nedelje dana odmereno odloženim američkim odgovorom putem uguravanja Kosova u UEFA (prethodno u MOK) je dokaz da Vučićeva strategija odugovlačenja - umesto apsolutnog i nedvojbenog suprotstavljanja u kojem bi SAD i Veliku Britaniju označio kao naše najjače i najaktivnije protivnike - ipak nije ni za jotu usporila i pomerila iz težišta njihovo ubrzavanje lansiranja tzv Republike Kosovo u prestižne međunarodne organizacije. Amerikanci i Britanci se ponašaju kao da to već jesmo uradili (Britance u jednom trenutku Vučić i jeste opleo, ali više zbog posledica lične frustracije a ne na osnovu artikulisane državne politike) no, kada bismo to stvarno i uradili - označili ih kao glavnog nosioca posla nastavljanja destabilizacije srpske države i kao protivnike interesa srpskog naroda na Balkanu - i Amerikanci i Britanci bi tada krenuli da zaista pregovaraju sa Srbijom. Naše političke napore, kako na Balkanu tako i na širem međunarodnom planu anglosaksonska politika uspešno raščlanjuje i umrtvljuje a sve druge, našim interesima suprotstavljene političke napore, oživljava i kreira ih u za nas vrlo teško rešive problematične događaje. Moć i najsigurniji put za uspeh jedne politike je i u tome da kada je to za naciju presudno se ona usudi da da pravičnu ocenu epohe koju živimo. Vučićeva administracija - jer on zaista jeste vladar a svi ostali oko njega su zaista puka administracija - uporno odbija to da učini i na taj način nas sve gura u položaj žrtve budućih tektonskih potresa umesto da se iskreno obrati naciji i saopšti joj da će žrtava sigurno biti, ali mnogo, mnogo manje ukoliko budemo hrabri da neprijatelje imenujemo neprijateljima a saveznike saveznicima. Vučićeva administracija uporno - spregnutom težnjom i voljom - insistira na monumentalnosti i jedinstveno spasonosnih politika „vojne neutralnosti“, „vezivanja za Nemačku“, „pridržavanja uputstava MMF-a“, „određenom i bespovratnom naporu da postanemo članovi EU“, „Briselskim sporazumima“ itd. a u neprekidno odvratnom nizu zauzvrat dobija kao nagradu sve jače i jače udarce od strane anglosaksonaca pri kojima, ponekad, Merkelova odigra ulogu tankog jastučeta koje će te udarce učiniti manje bolnim i manje zvučnim. Kako samo sa ove distance herojski deluje ondašnji incident u vidu Tadićevog „NE” Merkelovoj u Beogradu i akcija podizanja barikada u Ibarskom Kolašinu u odnosu na sadašnju Vučićevu politiku - ma koliko mi sadašnji Tadićev politički položaj nije nikada više prijao od kada su, posle britanskog streljanja Đinđića, isti odlučili da ga obznane kao naslednika na mestu glavnog nosioca radova na primeni u praksi ciljeva petooktobarskog puča. Vučićeva politika, ma koliko on insistirao na njenoj unikatnosti, nešto je što je istorija već prikazala i dokazala kao nesupešno (izuzimajući države za koje su se zaraćene strane već mnogo ranije dogovorile da će njihovu neutralnost poštovati iz obostranih interesa ili kada su bile u pitanju države sa geografskim položajem bez ikakve strateške važnosti) jer Srbija uporno ne dobija ni u najavi međunarodne garancije za svoju samoproglašenu neutralnost a i geografski položaj nam je daleko od nevažnog te kao posledicu Vučićeve politike pre možemo očekivati neki novi 6. april ujutru nego normalan odlazak na pijacu, kao u Ženevi i Cirihu tokom Drugog svetskog rata. Na mnoga teška politička pitanja koja se ispred Srbije postavljaju Vučić daje Pitijske odgovore(1) i vodi Pitijsku politiku sa kojom, prirodno, ne može biti zadovoljna ni jedna od u svetu sukobljenih strana ali i, ono što je najgore, ni sami stanovnici Srbije i Srbi koji žive na teritoriji bivše Jugoslavije. Vučić više vrača, predviđa, instiktivno predoseća nego što vodi državnu politiku i ako se u njegov politički eksperiment, koji sprovodi nad nama (politika u kojoj nas promenom mesta jednom zarezu u rečenici može sve odvesti i odneti dođavola), kao korektori ozbiljnije i ubrzano ne uključe Predsednik Republike, SANU, Crkva i ozbiljnije umrežene patriotske i rodoljubive političke organizacije - a koji će svi bez kalkulisanja napraviti prostor za stvarno savezništvo sa Rusijom, koja je jedino sposobna da ovu agoniju zaustavi i otkloni opasnost našeg apsolutnog istrebljenja - od nas ne samo da neće ostati Antonićeva olupina nego, bojim se, ni ozbiljan i za ispitivanje podoban arheološki trag. (1)Pitijski - nerazumljiv, neshvatljiv, dvosmislen, tajanstven, dvoznačan, neodređen, zagonetan. (Fakti) |