Početna strana > Hronika > Mihailo Medenica: Dokad će svaka krv biti crvenija od srpske?
Hronika

Mihailo Medenica: Dokad će svaka krv biti crvenija od srpske?

PDF Štampa El. pošta
ponedeljak, 13. jul 2020.

Vazda sam i za istinu i za pomirenje, no ne može vazda biti istini kako nam se valja pomiriti sa stradanjem Srblja i nastaviti dalje!

Ne živimo mi u prošlosti, kako nam fukara spočitava, no je u nas prošlost najživlja sadašnjost, pod zemljom nas je više nego na njoj, na nebu nas je više nego pod njim…ranu- ranom previjamo i opet vele kako nas je previše preteklo…

Evo, i da nastavimo dalje ne pominjući neožaljenu krv roda svog- gde god dalje da se obrenemo jame su, vrtače, neznane humke, nepobrojane kosti srpske…

Kakvo to dalje Srbin ima ako zna gde mu je plot ali ne i gde mu je grob?!

Spočitavaju mi da previše govorim i pišem o leleku SRPSTVA, a ja zaista ne mogu pevati o slavi roda svog dok ne isplačem stradanje njegovo!

Vele da mrzim, a kako može mrzeti neko iz čije je kuće više udovica nego radosnica?!

Moja kuća- tolikim srpskim kućama nalik: potomci smo predaka kojima za dušu palimo voštanice nad kojim god se grobom zateknemo, na koju god livadu da zastanemo, u koju god šumu a zađemo, s kojeg god potoka da se umijemo…

Da se neko presamiti nad kamenom i zaplače- zaplači i ti, Srbine, slobodno, nećeš pogrešiti- možda ti je baš to đedovo uzglavlje…

Nismo narod mržnje već bola.

Bola što se zavetuje u nasleđe da ako ga neko odboluje, no…

Ne daju nam odbolovati, vazda je nečija krv crvenija od krvi roda našeg, vazda su nečije kosti preče, vazda je negde crnina tvrđa nego u srpske majke…

Ne da nam svakojaka ološ, ondašnja i ovdašnja…

Da jedan jedini Srbin ostane za toliko će biti previše, no žalost je što koliko je ondašnjih toliko je, ako ne i više, ovdašnjih fukara što nas svezanih nogu i s kamenom oko vrata teraju u kas, u tu budućnost u kojom nam valja bez prošlosti!

I sve više verujemo u to. Sve je više onih kojima je prag što i panj; ikona što i fleka na zidu; ime što i broj; grob što i jendek kraj prašnjava jednosmera puta.

Bol su prodali za pesme koje ne razumeju; suze sa osmeh pto im ne pristaje licu; voštanicu za nekakvo “svetlo na kraju tunela”, tunela u koji ne moraju ari hrle samo da bi se nadali nekakvom svetlu, pa nek je i oganj spaljenih srpskih sela…

Ne mrzim već me je strah da ćemo prestati da tragamo, pitamo, govorimo, ostavljamo u zavet…

Da ćemo na kraju poverovati kako se kroz život ide samo zemljom…

Da će kosti početi da traže a nas a mi ćemo se saplitati o njih kao o strnjiku.

Izmirićemo se sa svima osim sa sobom.

Na humkama će nam podići šatre a mi ćemo podvriskivati na stolu s musavim pevaljkama…

Nema ništa preče od istine i pomirenja, istine da smo narod stradalnika i slave- pomirenja da se nikad nećemo izmiriti s ćutnjom i zaboravom u koji nas teraju tvrdeći da je poslednje što su videli iskopane oči Srbinove- ta budućnost u koju nam valja kasom pohitati…

Ne poznamo li, ne ožalimo li svaku žrtvu roda svog, i ne budu li zveri odgovarale za njih- crnina srpskih majki biće nebo nad Srbijom doveka!

Dosta smo usta punih krvi pevali zverima da se razgale!

Vreme je, zadnji je čas, da se poimence razbrojimo u prošlosti i da svi pognu glave nad nevinom krvlju srpskom, kako nam “svetlo na kraju tunela” ne bi doveka bio daleki zrak sunca nad vrtačama…

(Dva u jedan)