Početna strana > Hronika > Jelena Guskova: Srbija i Balkan u spoljnoj politici Rusije
Hronika

Jelena Guskova: Srbija i Balkan u spoljnoj politici Rusije

PDF Štampa El. pošta
ponedeljak, 16. april 2012.

Balkan je složena regija: višenacionalna, višekonfesionalna, ekonomski na različitim nivoima, kroz skoro čitavu svoju istoriju politički nestabilna. Tako da je ovo poluostrvo uvek privlačilo pažnju silnika ovog sveta: za Balkan su se u prošlosti borili Turska, Austro-Ugarska, Nemačka, Engleska, Francuska, Rusija. Svi su oni hteli upravo tu teritoriju da aneksiraju, izbore se za nju, osvoje je. Pri čemu je Evropljane najviše nerviralo to, što je Rusija uvek nastupala kao pokrovitelj balkanskih pravoslavnih naroda. Zbog namere Rusije da zaštiti slovenske narode države Zapada su težile da ne dozvole širenje njenog uticaja na Balkanu, kao i da ne dozvole njenu kontrolu balkanskih teritorija.  

Jačanje uticaja Rusije na Balkanu ili njene pobede u tursko-ruskim ratovima su periodično dovodili do diplomatske izolacije, ali Rusija je uvek uspevala da se izbori za svoj prioritet na Balkanu. Ruska diplomatija je dugo morala da manevriše kako ne bi izgubila region svog tradicionalnog uticaja.

Danas, kada je pragmatizam, koji Zapad sve jače natura, postao svojevrsni šablon u međunarodnim odnosima, ponekad se stide da se sete bliskih veza Rusije sa pravoslavnim slovenskim narodima Evrope. Međutim, Zapad se sigurno seća naših veza, jer inače ne bi toliko težio da ih raskine, da nas jedne od drugih odvoji i da, koristeći silu, novac, laž i lukavstvo poseje mržnju i nelagodnost. Još 1978. godine na međunarodnom kongresu sociologa u švedskom gradu Upsala Zbignjev Bžežinski je upoznao naučnike sa planom budućnosti Jugoslavije posle smrti Josipa Broza Tita. Po njemu je najvažnije bilo da se ne dozvoli da se Jugoslavija, a najpre Srbija, zbliži sa SSSR-om. Sjedinjene Američke Države su se plašile da posle odlaska jugoslovenskog vođe „u Jugoslaviji može da dođe do takvih promena koje bi mogle da nanesu štetu interesima SAD i slobodnog sveta“, misleći pri tom na tradicionalne simpatije balkanskih Slovena prema Rusiji.

Međutim, bez obzira na sve teškoće koje su povremeno postojale u odnosima Rusije i slovenstva na Balkanu, bez obzira na napore Zapada da Slovene orijentišu prema zapadnim vrednostima, ispostavilo se da je rusofilstvo neistrebivo. Zašto? Da podsetimo na zaboravljeno: rusko pokroviteljstvo, podrška Rusije u borbi protiv turskog ropstva i u postizanju nezavisnosti, zajednička borba protiv opšteg neprijatelja.

Od 1715. postoji, na primer, tradicija ruskih careva da materijalno podržavaju Crnogorce. 1798. je ruski imperator Pavle Prvi odredio godišnju pomoć Crnoj Gori od 3.000 rubalja „za narodne potrebe i formiranje korisnih ustanova.“ Od kraja 18. veka u regionu ljubav prema Rusiji jača, i ona se može nazvati strasnom. Rusija je Crnu Goru pomagala u novcu, slala je crkvene knjige, primala doseljenike, smeštala decu činovnika u elitni Pažeski korpus, i kako bi se održavala veza sa Crnom Gorom i regulisali poslovi sa Habzburškom monarhijom otvorila konzulat u Kotoru 1804 g. U znak zahvalnosti su hrabri, ali siromašni Crnogorci „dovukli pred najviši presto njegovog Visočanstva“ 12 zastava turskih i „sablju albanskog Mahmud-paše, koju je crnogorska vojska… otela od njega kao plen“. Mitropolit Petar Prvi Petrović Njegoš i starešine su se 16.08.1804. zaklele na večitu vernost Rusiji. Diplomatska pomoć Rusije je odigrala važnu ulogu i u konačnom jačanju nezavisnosti Srbije i Crne Gore. U Crnoj Gori i Srbiji je stvoren kult Rusije: pravoslavni narodi su iznad sebe priznavali „samo Boga i ruskog cara“. Njihova ljubav prema Rusiji je bila čista, bezgranična i iskrena.

Istorija rusko-srpskih, odnosno rusko-jugoslovenskih odnosa, tokom nekoliko poslednjih vekova je znala i za uzlete, i za padove, za periode hlađenja i kvalitetne saradnje. Ali njihova osnova je uvek bila bratstvo naroda i uzajamne simpatije, zasnovane na osećanju bliskosti kultura, jezika i vere. Narod je čuvao istorijske tradicije slovenske bliskosti i čak je često uticao na promenu kursa vlada. U takvoj istoriji interesi naših zemalja su se češće poklapali nego što su se razilazili. I više nigde u svetu nećete naći oblast sa tako stabilnim rusofilstvom kao na slovenskom Balkanu, u njegovom pravoslavnom delu.

Događaji naših dana pokazuju interesantnu tendenciju. Po ko zna koji put se opet vodi ozbiljna bitka za taj region, bitka za njegovo potčinjavanje Zapadu, istina, uz pogledanje prema Rusiji. Pri tom se sistematski guše snage patriotske orijentacije i u Srbiji, i u Crnoj Gori, naturaju se „nove vrednosti“, uništavaju se spomenici pravoslavne kulture i ruše stereotipovi patriotske svesti i kult nacionalne časti. Tako su sve srpske vojne rukovodioce koji su se devedesetih godina borili za svoju zemlju uhapsili i sude im u Tribunalu u Hagu, pokušavajući da narod liše mogućnosti da o njima razmišlja kao o herojima. Rusija je na to gledala snishodljivo, nadajući se da će napori ministra Andreja Kozireva u jednom delu zapadnih država takođe naći svoje mesto. Balkan je 1999. ponovo postao epicentar svetske politike: Srbija i Crna Gora su bombardovane zbog neposlušnosti, tvrdoglavosti i nemanja želje da se potčine planovima NATO-a. Tada je Rusija prvi put posle deset godina podigla glas kako bi podržala Srbe, ali (u situaciji kada se i sama našla na udaru globalista) nije uspela da izdrži oštrinu Zapada, te se povukla pred njegovim pritiskom.

Na prelasku vekova i era Moskva je, kao da se setila da postoji i Balkan, počela da ispunjava program ekonomske saradnje, postepeno povećavajući njegov intenzitet i veličinu. Zapad, najviše SAD, nije to hteo Srbiji da dozvoli, pošto je objavio da je Balkan zona njegovih nacionalnih interesa. Počela je oštra borba EU i NATO-a za Balkan: smena režima u Srbiji, podrška prozapadnih vlada, pokušaj da se neutralizuje srpski faktor u Bosni i Hercegovini, osuda svakog nacionalnog programa, guranje zemlje ka EU i NATO, rasparčavanje njene teritorije. I naravno sve to - uz veliku antirusku kampanju.

Reklo bi se da nema logike u ponašanju zapadnih partnera Moskve koji se tvrdoglavo bore protiv toga što i Rusija želi da se nađe među kupcima preduzeća u Srbiji, Crnoj Gori, Republici Srpskoj, Makedoniji, koji se protive izgradnji „Južnog toka“ i naučno-tehničkoj saradnji. Logika se otkriva tek kada shvatimo da se na Balkanu vodi rat direktno protiv Rusije, rat za njene prirodne izvore, odnosno za njene teritorije. A poslednja neutralizacija potencijalnih balkanskih saveznika Rusije je osmišljena još početkom devedesetih godina 20. veka…

Još tada su SAD osmislile i proradile strateški plan određivanja novog sistema međunarodnih odnosa, sa sopstvenom dominantnom ulogom u njemu. Početkom devedesetih je još uvek glavni protivnik SAD bila Rusija, tj. SSSR. Treba da se podsetimo: u „Strategiji nacionalne bezbednosti SAD“ piše da su oružane snage SAD „pozvane da štite demokratiju u planetarnim srazmerama, među njima i demokratske procese u Rusiji“. Jugoslavija je odabrana kao cilj iz više razloga.

Prvi: Jugoslavija je predstavljala smetnju zato što je bila najjača država na Balkanu, koja je posedovala i ozbiljan vojni potencijal. Postavljen je zadatak da se ona rasparča, odnosno da se razbije na više državica. Ali je i dalje predstavljala smetnju zato što je sačuvala armiju, ostala uporna i nije se potčinila planovima NATO-a. Drugi: Jugoslavija je posmatrana kao glavni potencijalni saveznik i sledbenik Rusije. Nikada pravoslavni jugoslovenski narodi nisu ratovali protiv Rusije, već samo zajedno sa njom - protiv zajedničkih neprijatelja. Balkan je jedino mesto na svetu gde su Rusiju voleli i vole je predanom ljubavlju bez obzira na njen geopolitički status, ekonomske mogućnosti i trenutne političke računice. Treći: Jugoslavija je na zapadu smatrana za poslednju „branu komunizma“ u Evropi, kao i za lidera ostvarenja ideje o slovenskoj uzajamnosti. Četvrti: Vatikan odavno pokreće planove za likvidaciju pravoslavne kulture na Balkanu ili za njeno pomeranje na Istok. Peti: upravo Balkan treba da postane poligon za transformaciju NATO-a od vojne organizacije u „mirotvornu“ i mesto za postepenu predislokaciju (iz Italije i Nemačke) svojih trupa koje su za sada u Evropi. Ali, eto - desilo se da im nije uspelo da te svoje planove brzo ostvare na Balkanu: neprijatelj je zadržan na dugih 20 godina.

Da bi se na pravi način odredili nacionalni interesi Rusije treba poći od njene geostrateške bezbednosti, neprikosnovenosti spoljnih i unutrašnjih granica, od očuvanja istorijskog, kulturnog, geografskog prostora, nacionalnih tradicija, duhovnog jedinstva. Rusija bi morala da ima saveznike ili, ako ne njih, onda bar države koje ne bi bile protiv nje. Svaka država poseduje i mirne zone i regione napregnutosti. Ove poslednje ona mora da prepozna na vreme i da pokuša da se sa njim izbori na pravi način. Svaki od pobrojanih elemenata ima mnogo veze sa Balkanom. Okrećući leđa Balkanu Rusija gubi prirodne istorijske saveznike, i istovremeno stiče vojne baze NATO-a u neposrednoj blizini svoje teritorije, kao i kontrolu SAD nad Jadranskim morem i njegovim vezama sa Sredozemnim. Nepostojanje kod Rusije pozicije prema Balkanu, koja bi bila adekvatna postojećim pretnjama, bukvalno gura narode tog regiona u NATO.

Rusija treba da teži igranju uloge protivteže negativnim pojavama koje postoje na Balkanu, a koje su povezane sa promenom sistema ravnoteže snaga u Evropi. Balkan predstavlja najzgodniju platformu za to. Ruska diplomatija sasvim sigurno ima snage da igra ulogu stabilizatora, da uravnotežuje negativne tendencije na globalnom i regionalnom nivou. Ako mi gubimo inicijativu na Balkanu – odmah će drugi da počnu da nam diktiraju uslove. Osim toga, razjedinjene zemlje koje ne sarađuju između sebe predstavljaju lak plen za međunarodne magnate, vojne organizacije i političke blokove. Iako sve do sada ideja o slovenskom jedinstvu nije donela opipljiv rezultat, mi znamo da gubljenje istorijskih korena za sobom povlači moralnu katastrofu i rušenje nacionalnog karaktera, dovodi do gubitka ne samo prošlosti, već kompletnog istorijskog identiteta.

Kako nam se čini, formula za odnos Rusije prema Balkanu treba da bude sledeća: obnova i održavanje istorijskih tradicija, nega ideja uzajamnosti i pravoslavne duhovnosti uz istovremeno oslanjanje na uzajamno korisne interese; jačanje sopstvene ekonomije i osnivanje novih ekonomskih i političkih centara sa interesima koji bi bili korisni za obe strane.

Bilo bi logično da se u takvoj situaciji teži da se ne dozvoli širenje vojne kontrole NATO-a preko čitave teritorije bivše Jugoslavije, kao ni formiranje vojnih baza na teritoriji Srbije i Crne Gore, odnosno „amerikanizacija“ i „vatikanizacija“ (sa docnijim raspirivanjem rusofobije) kulturno-istorijskog prostora koji naseljavaju pravoslavni južni Sloveni.

(Fond strateške kulture)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, Rio Tinto otvoriti rudnik litijuma u dolini Jadra?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner