Hronika | |||
Gordon Braun: Potrebna nam je strategija Globalne Evrope |
četvrtak, 14. jul 2011. | |
Evropi sada pripada svega 19 odsto ukupnih svetskih prihoda, do 2030. pašće na 11 odsto, a 2050. bićemo lošiji od ekonomije Južne Amerike Kada se bude pisala istorija 21. veka, ljudi će se pitati zašto je Evropa bila u zatišju za vreme najveće ekonomske krize. Svi će se pitati zašto je Evropa spavala dok je bankarski sistem tonuo, dok je rasla nezaposlenost i dok su opadali dohodak i kompetitivnost celog kontinenta. U gorem slučaju, ukoliko i dalje ne osmislimo plan obnove, evropski lideri će biti optuženi za „odbacivanje zapadnih vrednosti" i suočiće se sa optužbama da su „odlučni da budu neodlučni, istrajni u stagnaciji, nepopustljivi u odlučivanju i svemoćni u svojoj nemoći", a to su reči koje je davne 1930. izgovorio Vinston Čerčil. A sastanaka je mnoštvo. Ne prođe ni dan bez nekog samita evropskih lidera na kojem se raspravlja o efektima krize na neku od zemalja članica. Svaki put govore o tome kao da je sva nesreća zatvorena u zemljama sa naslovnih stranica - problem Grčke, problem Irske, ponekad problem Portugalije ili Španije, ali nikada problem čitave Evrope. Pogrešna dijagnoza evropskih problema uzrokuje i donošenje pogrešnih odluka. Zapravo se radi o tri ukorenjena problema od kojih svaki utiče na onaj drugi i sva tri se sistematski odnose na svaki ugao našeg kontinenta. Pored problema sa deficitom, tu je i problem sa bankama koji nije ograničen na određene banke u pojedinim državama, već je hroničan i rastući. Počeću sa bankama. U oktobru 2008. sam prisustvovao prvom sastanku lidera evrozone u Parizu. Dijagnoza problema bankarstva koji sam tamo prezentovao odnosila se ne samo na protok već i na strukturu banaka. Većina evropskih zemalja je tada smatrala da se mi suočavamo samo sa indirektnim posledicama koje potiču od tzv. anglosaksonske ekonomske krize te da je svojeglava Britanija sebi dozvolila da bude pogođena američkim finansijskim udarom. Oni tada nisu znali da su banke pokupovale polovinu dobara širom Evrope. Niko tada nije shvatio ozbiljno uplitanje evropskih banaka u poslovanje ostalih globalnih finansijskih institucija i niko nije spoznao koliko je veliki uticaj banaka na propadanje tržista. Evropa samo upola kao Amerika Sećam se začuđenih pogleda evropskih lidera kad sam rekao da su evropske banke još ranjivije nego američke s obzirom da su još dublje iskorištene, što je zaista tako. Do sada još niko nije izgovorio fundamentalnu istinu o stanju u evropskim bankama: nemačke, francuske, italijanske i britanske banke su nesmotreno pozajmljivale novac ne samo Grčkoj već i Irskoj, Portugaliji i Španiji te ih sada čekaju dalji gubici nakon kolapsa cena nekretnina. I zaista, s porastom kamatne stope, fluktuacija novca od periferije prema centru već otežava finansiranje problematičnih zemalja, što će dovesti do još viših kamatnih stopa, duže recesije i eventualno i višeg deficita. Treća strana trougla su naravno niski prihodi, što će osuditi Evropu na decenije visoke nezaposlenosti. Ne možemo smanjiti deficit i stabilizovati bankovni sistem bez razvoja ekonomije koja bi ujedinila trgovinu, prihode i poslove. Sa svojim anemičnim prihodima Evropa pada sve niže na svetskoj lestvici, ne akutno već hronično, što je mnogo ozbiljnje i teže za popraviti. Danas je nezaposlenost u Evropi oko 10 odsto, pri čemu je nezaposlenosti mladih dostigla nivo od 20 odsto, s akcentom na Španiju, u kojoj je nezaposlenost gotovo 40 odsto. I to se neće promeniti u skorije vreme. Stopa prihoda u Evropi je trenutno skoro dva puta niža nego u SAD i za četvrtinu niža od stope prihoda Kine i Indije. Nekad je Evropi pripadala polovina svetskih prihoda, 80-ih godina je opala na četvrtinu, a sada joj pripada svega 19 odsto ukupnih svetskih prihoda, što je manje od jedne petine. Uskoro, do 2030. godine, će pasti na nešto više od 11 odsto, a onda će opasti na svega sedam odsto. Do 2050, što je za manje od četiri decenije, evropska ekonomija će biti lošija od ekonomije u Južnoj Americi. Ako evropski prihodi nastave opadati u poređenju sa konkurencijom, onda će do sredine veka dostići nivo Afrike. Istina je da je Evropa sposobna da izvozi samo upola kao Amerika. I, uprkos uspesima Nemačke u Kini, samo osam odsto (u poređenju sa američkih 15 odsto) dobara se iz Evrope uspeva izvesti u osmu najveću svetsku ekonomsku silu. Sprečiti sudbinu protraćenih života Jasno je da sva tri najveća evropska problema - deficit, nestabilnost banaka i nizak dohodak utiču jedan na drugi i da politika koja se orijentiše samo na jedan od problema ima mnogo manju efikasnost od one koja bi osmislila odgovarajuću zajedničku strategiju za rešavanje svih ovih problema.Takva strategija je nužna s obzirom da je evro konstruisan bez ikakvih mehanizama za otklanjanje ili rešavanje krize i bez konačnog dogovora o tome ko je odgovoran za finansiranje troškova krize. Iako sam strastveni Evropljanin, složio sam se sa opštim ekonomskim stanovištem koje ne veruje u to da bi Britanija trebalo da prihvati evro. Britanski kancelar Ed Bels je izvršio 19 različitih procena evra. Naše ključno otkriće je bilo da unutar evra ne postoji dovoljna fleksibilnost koja bi trajno održala konvergenciju između naroda. Takođe smo dokazali da evro nema nikakav plan prevencije ni rešavanja krize u slučaju kada ne bi došlo do pomenute konvergencije. Sa samo jednom valutom nijedna nacija, čak i ona potpuno nekompetitivna sa ostatkom evrozone, ne može prilagoditi svoj kurs ili iskoristiti kamatnu stopu u svoju korist. Ukoliko sam u pravu, sada je vreme da se panične reakcije zamene dugoročnim rešenjima. U suprotnom ćemo se suočiti sa decenijom nezaposlenosti, protesta, antiimigracionih osećanja i socijalnog nezadovoljstva. Sada moramo Evropu da suočima sa „trenutkom istine", sa kojim se svet suočio na samitu G20 2009. godine. Kao što je bio slučaj sa zemljama G20, evropski lideri moraju da spasu tržiste uz snažno i simultano međusobno slaganje i da pronađu rešenja za Grčku i za rekonstrukciju bankarskih sistema. Evrozoni je potreban nov sistem zaduživanja, koji je deo koordinisane fiskalne i monetarne politike i koji dozvoljava fiskalne transfere, kao što je to slučaj u SAD. Evrozoni preti bankrot Iznad svega je potrebna nova strategija razvoja koju nazivam Globalna Evropa: Evropske zemlje trebalo bi da usmere svoju energiju na izvoz u zemlje čija je ekonomija u naglom razvoju i osposobe se da sve to postignu, ali da i dalje imaju vremena za radnike, kapitalno i finansijsko tržiste. Zasto bi Nemačka ovo trebalo da podrži? Jer bi sada imali evropski razlog da restrukturiraju svoje banke, postavili bi stroge uslove za ekonomske reforme i, ako odmah reaguju, mogli bi da spreče kasnije troškove. Zaista smatram da će bez mog plana restruktuisanja evropskih banaka i osiguravajućih kuća te bez plana razvoja i rasta dohotka, status kvo dovesti Evropu u još težu finansijsku poziciju. Istorijske knjige koje govore o „odbijanju Zapada" nisu neophodne. Neophodna je rekonstrukcija koja se odnosi na smanjenje deficita, restrukturisanje banaka i povećanje dohotka, kojom će se izbeći lavina unutrašnjeg nezadovoljstva i sprečiti decenije nezaposlenosti i protraćenih života. Gordon Braun je predstavnik Laburističke stranke u Britanskom parlamentu. Bio je premijer Velike Britanije 2007-2010. godine i ministar finansija od 1997. do 2007. godine (Slobodna Evropa) |