Hronika | |||
Georgij Engelgard: Tadićev gaf |
utorak, 31. maj 2011. | |
Ako je za verovati iskustvu jednog Taljerana, u politici "greška je gora od zločina" Obraćanje predsednika Srbije Borisa Tadića povodom hapšenja bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske generala Ratka Mladića ostavlja utisak jednog ozbiljnog gafa. Nije to zbog vidljivog tajminga hapšenja upravo povodom zvaničnika EU i za dobijanje kandidature, nije ni zbog naglašenog obraćanja zapadnoj javnosti a ni zbog preteranog predsednikovog dramatizma. U stvari razlog je u neskrivenom likovanju predsednika Srbije. Toliko se likuje kada biva uhapšen stari i lični neprijatelj, odnosno krvnik. Čak i hapšenje Hašima Tačija, Nasera Orića ili njima sličnih čini se ne bi izazvalo tako iskreno radovanje predsednika Tadića. Na kraju krajeva mnogi sadašnji stanovnici zatvora u Ševeningenu su bili izručeni u doba kada je premijer bio Vojislav Koštunica, sredinom 2000-tih godina. Ali predsednik DSS, isto kao i šefovi drugih zemalja u regionu izabrao je pravi ton za taj nimalo prijatni posao. Izručenje optuženika uvek se prikazivalo kao iznuđena mera, ustupak neodrživom spoljnom pritisku. Vlasti se nisu isticale u prikazivanju svoje umešanosti u ta hapšenja i slanje u Hag. Naravno izbegavali su i javno likovanje. Da li je Tadić kopirao držanje premijera Zorana Đinđića prilikom pakovanja Slobodana Miloševića za Hag pre 10 godina? Onda je psiholog Tadić zanemario jednu bitnu razliku. Za Đinđića vođa SPS-a je bio lični neprijatelj, rat sa njim je oduzeo čitavu deceniju života osnivača DS. Dr Đinđić trpeo je od Miloševića brojne progone, morao čak i da beži iz zemlje da izvuče živu glavu. Isto tako i brojni građani Srbije mrzeli su "Slobu", čija policija ih je jurila, koga su krivili za sankcije, izgubljene ratove i za druge lične teškoće. Na kraju krajeva, tada je sve to bilo još dosta aktuelno. Svakako Đinđićeva mržnja prema ličnom i političkom neprijatelju je bila prirodna i nikoga nije čudila. Ali zašto je Tadiću toliko do Mladića? Toliko se razlikuju, toliko su različite njihovi biografije. Jedan je "zlatni mladić" iz "kruga dvojke", uzdigao se do vlasti na talasu narodnog nezadovoljstva i prekalio se u beogradskoj politici. Drugi - seljački sin iz bosanskog zaseoka, decenijama je živeo po garnizonima da bi se probio. Jedan se bavio karijerom u Beogradu, drugi gospodario životom i smrću u Bosni. Točak sreće se okrenuo, pa umesto uživanja na lovorikama, ambiciozni general morao je da se krije i da živi u bedi kao i mnogi srpski penzioneri. Ali i uz sve njegove mane i prestupe zar je Mladić mogao ili želeo da ošteti lično Borisa Tadića? Nije njegova vojska opkoljavala Beograd, nije on lišavao mladog političara humanitarnog brašna. Svakako nije bilo etničkog čišćenja na Dorćolu. Da li je Mladić bio drugi Napoleon ili ne, koliko je bio uspešan u ratu, odgovoran za ratne zločine ili nije, ali niko mu ne može zameriti da je radio na tome da ošteti svoje sunarodnike i stanovnike Srbije. Zbog toga i odnos prema njemu u Srbiji uglavnom je u rasponu od zaklinjanja u "heroja i spasioca" do ravnodušnosti prema "ovom generalu iz bosanskog rata". Znači od podrške do nezainteresiranosti, samo bez izrazite negacije. Radovanje zbog "generalovog" hapšenja sasvim je logično u Sarajevu i Zagrebu. Na kraju krajeva tamo on je ratovao, opsedao gradove, tamo žive njegovi neprijatelji iz ratova. Trijumf prosrpskog predsednika zbog hapšenja jednog poluživog starca-generala, koji se starao kako je znao i umeo da ratuje za vlastiti narod jeste politički gaf. Ako je za verovati iskustvu jednog Taljerana, u politici "greška je gora od zločina". Georgij Engelgard, saradnik instituta za slavistiku RAN (Glas Rusije) |