Početna strana > Debate > Crkva i politika > Prazna crkva kao opomena
Crkva i politika

Prazna crkva kao opomena

PDF Štampa El. pošta
Darko R. Đogo   
utorak, 05. novembar 2019.

U znamenitom Rilskom manastiru nije bilo monahâ. Komunistička partija Bugarske vladala je strahom, ali i vjerom prosječnog Bugarina u novu religiju – komunizam. 

Pa, ipak, kada bi strani posjetioci dolazili da posjete Manastir, ostatke mračnog srednjeg vijeka, državne vlasti bi platile glumcima-statistima da obuku mantije i prošetaju se po manastiru. Država bi uprizorila „crkvu“.

Ova scena je nešto najtužnije i najpotresnije što sam imao priliku da čujem u Bugarskoj. Država je tada, nešto fizički, još više ideološki, sklonila Crkvu i na njeno mjesto postavila pozorište.

Međutim, današnje države, ali i strukture moći koje se koriste državama, Crkvama, vojskama i medijima nisu sklone samo da fizički unište Crkvu, čak ni da se postave kao njeni ideološki protivnici. Trik jeste u tome da Crkva „implodira“. Da se uruši sama u sebi. Hristos Bogočovjek je obećao da će na vjeri da On jeste Sin Boga živoga sagraditi Crkvu koji ni vrata paklena neće nadvladati. Vrata paklena neće nadvladati. Ad je, izgleda, shvatio da grubi pritisak ne uspijeva. Da pritiskanje i nasilje rađaju Mučenike i Isposnike. U okviru postmodernog koncepta „isprazniti sve što ima značenje i svjedoči smisao svakog značenja i smisla“ danas je na red došao projekat implozije Crkve. Potrebno je da se Ona sama po sebi potroši i postane izlišna.

U trenutnom sumanutom sukobu koji bjesni u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi svi se osjećamo kao nijemi posmatrači nečega ljudskog, odveć ljudskog. Problem toga ljudskog, odveć ljudskog jeste centralni problem cjelokupnog Pravoslavlja danas

U trenutnom sumanutom sukobu koji bjesni u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi svi se osjećamo kao nijemi posmatrači nečega ljudskog, odveć ljudskog. Problem toga ljudskog, odveć ljudskog jeste centralni problem cjelokupnog Pravoslavlja danas. Jer Pravoslavna Crkva počiva na dva osnovna načela. Jedno je načelo sabornosti: Crkva treba da se ostvari kao Carstvo Božije, kao ostvarenje Ljubavi koja je način postojanja Oca i Sina i Svetoga Duha. Zato u Crkvi nema suštinski većih i manjih nego onih koji se više ili manje daju da bi se sabornost ostvarila u ovom svijetu. Drugo podjednako temeljno načelo jeste ono preumljenja/pokajanja: znamo da je svaki čovjek sin Adamov: nešto temeljno pogrešno postoji u načinu postojanja čovjeka poslije Pada. Skloni smo da griješimo i pogriješimo, ne prosto da nam se „omakne“ nego: pozvani smo da se borimo sa zlom i agresijom koji nisu uvijek i samo stvar onog „drugog“ nego još više – nas samih.

Ta dva načela ne funkcionišu odvojeno. Zaborav drugog načela, smještanje asketike, u jednu veliku fusnotu u koju ju je smjestila pravoslavna teologija druge generacije „neo-patrističkih“ autora rezultovala je potpunom sebeljubivošću čitavih generacija ljudi Crkve koji bi trebalo da žive sabornost. U antropološkom smislu: današnji „pravoslavni teolog“ je završen iako ni izbliza savršen čovjek. Čak i kada je sasvim slaba ličnost, današnji čovjek – „pravoslavni“ ništa više ni manje nego bilo koji drugi – nije u stanju da preumi. Da doživi ograničenja sopstvenog stava. Sopstvenog bića.

I zato strada sabornost. Sabori se danas ne dešavaju jer su po definicji bojna polja , prebrojavanja i samjeravanja ljudi koji su već zauzeli stav. Ljudi sa „agendom“ koji treba da odgovore na crkveno-političke i političke „agende“. To je suštinski problem Kritskog sabora, ali ne samo njegovih organizatora, koji su ga smislili tako da se njime legalizije zamišljena moć, nego svih nas koji se mirimo sa čudnovatom situacijom u kojoj Sabor treba da bude projekat. Sabori, oni vaseljenski, bili su najprije događaji. Na njima se moglo dogoditi ono nepredvidljivo: sva njihova istorija nije prijatna (daleko od prijatnosti!) ali i pred-istorija i istorija Saborâ daje nam pogled u ljude a ne u projekte. Halkidonski oros dugujemo Ocima sabora od kojih niti jedan nije super-star patrističke teologije. Danas živimo u doba super-starova neopatrističke teologije od kojih su se mnogi otvoreno stavili u službu jedne pogubne ideologije (poput Mitropolita Zizjulasa) dok se kod nas najveći autoriteti i Oci troše u međusobnom sukobu.

I dokle god se ujedno ne vratimo sabornom i preumnom/pokajnom (meta-noetičkom) etosu Crkve, dokle god ne ostavimo stvaran prostor da se u događaju susreta sa braćom promijenimo, dokle god ne shvatimo da podvig savladavanja volje za moć i strasti stoji čak i pred najvišim i najboljim od svih nas u Crkvi (danas se čini da su ga oni najviši najviše zaboravili), dokle god sabornost ne bude podrazumijevala pokajanje/preumljenje a preumljenje ne bude vapilo za tim da bol braće svugdje u svijetu bude naš saborni bol – dotle će sve institucije, svi zavodi, sabori, sinodi, fakulteti, pomjesni i svepravoslavni, biti samo gluvi sudarači sluđenih samoljubivih čestica, prazni od sabornosti, prazni od preumljenja, samo polja sukoba i igre u kojoj na kraju ostaje samo vječita volja za moć i ništa drugo. Sabornost bez preumnosti/pokajnosti je samo kolektivitet neizlječenih a neželjnih izlječenja: preumnost bez sabornosti – samo pojedinačna iluzija koja zaboravlja da se niko ne spasava i ne liječi sam.

Svepravoslavni sabor, pomjesni sabor, nastavno-naučno vijeće jednog Bogoslovskog fakulteta imaju smisla samo ako su ljudi koji im prisustvuju, koji učestvuju u događaju zaista u stanju da učine metaniju jedni pred drugima i da je učine cijelim bićem. Dokle god ne dođemo do stanja meta-noije, sve će biti samo pitanje organizovanja moći, planiranja stvarnosti tako da odgovara mojoj/tuđoj agendi. A opet, Duh diše gdje hoće i ne vidiš disanje Njegovo. Ne vidiš naročito ako sve planiraš u uvjerenju da će se Crkva obrušiti ili opstati samo ako si ti zalog Njenog postojanja. Zato inicijativa grčkih episkopa o sazivanju sve-pravoslavnog Sabora ima toliku važnost: po prvi put možda vidimo jedan Sabor iz bića Crkve a ne iz komisijskog projektovanja sabornosti.

Sabornost i preumljenje/pokajanje funkcionišu samo zajedno. Kriza sabornosti, svepravoslavna, posljedica je sistematske sklonjenosti asketskog etosa iz primarnog fokusa savremene teologije. Međutim, etos preumljenja ne znači samo sabiranje sati na svenoćnim bdenijima, ne znači naročito asketski milje, pustinjski folklor po sebi. Sve to može da nas udalji i da legitimiše našu volju za moć. To se dešava češće nego što bi se moglo pomisliti. Dokle god se ne izliječimo od nje, liječenje od ma kog drugog poroka ili strasti neće nas učiniti bezopasnim za Crkvu.

I zato smo tako lak plijen geopolitičkim i političkim burama koje duvaju u ova vremena. Ispunjeni sobom, mi nismo u stanju da živimo sadržaj crkvenog života. A onda se sve institucije smišljene da Crkvu kao takvu obesmisle, da je predstave kao samo još jedno polje sukoba, aktiviraju da „pomognu“ „našu stvar“. Završeni čovjek današnjice, nepromjenjivih projekcija moći koje često zamjenjuje za „uvjerenja“ onda pristaje na tu igru jer živi u iluziji da je njegov mentalni proces savršeno jednak opstanku Crkve. On učestvuje u borbi svim sredstvima, vodeći se logikom o dozvoljenosti svih sredstava ad maiorem Dei Gloriam. Kao i svaka igra, i ona dobija na žestini i intenzitetu dok se na kraju ne udalji sasvim od početnih namjera i pozicija i ostane samo igra sama, lom, sučeljavanje u kome su već odavno zaboravljene početne pozicije i razlozi. A onaj kome je potrebna Crkva-koja-nema-svoj-glas gleda i uživa. On nema svoje favorite, iako može podržavati jednu, drugu ili obje strane. Njemu je potrebna Crkva koja više u društvu i svijetu nema simbolički značaj koji po svome Biću ima. Prazna Crkva.

On čeka epilog u kome će svi koji ostanu na pozornici biti oni statisti-monasi iz Rilskog manastira.

(frontal.rs)

 
Pošaljite komentar

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, do kraja 2019. biti postignut sporazum Beograda i Prištine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner