Početna strana > Debate > Crkva i politika > Međupravoslavna shizma - srljanje u katastrofu
Crkva i politika

Međupravoslavna shizma - srljanje u katastrofu

PDF Štampa El. pošta
Darko R. Đogo   
subota, 13. oktobar 2018.

 Ako smo se sve do večeras nalazili na rubu međupravoslavne shizme i bili svjedoci progresa nikad očekivanog i viđenog (nažalost, po zlu), večerašnje saopštenje Vaseljenske Patrijaršije dovodi nas u prve dane nečega što već nije kriza nego pravo ratno stanje. Bez biranja riječi: ludilo. Čovjeku koji je, makar kao dijete, svjedočio početku pravog rata, neminovno naviru asocijacije na ljeto 1992. u Sarajevu. Gledaš i slušaš – ono što su u nevjerici roditelji juče navodili kao vrhunac nemogućeg bezumlja sutra postaje stvarnost. Stvarnost se u bezumlju pomjera dan za danom…

Evo prevoda tog dokumenta-saopštenja Vaseljenske Patrijaršije

Pod predsjedavanjem Njegove Božanske Svesvetosti Patrijarha Vaseljenskog, Svešteni sinod sabrao se na redovno svoje zasjedanje koje je održano od 9. do 11. 10. 2018. kako bi ispitao i istražio teme koje su predložene.

Svešteni sinod se posebno i podugo pozabavio crkvenom tematikom u Ukrajini u prisustvu Njegovog Preosveštenstva Arhiepiskopa Danila pamfilijskog i Njegovog Preosveštenstva Episkopa Ilariona edmontonskog, patrijaršijskih egzarha u Ukrajini, te je poslije detaljnog raspravljanja odlučio:

1.    Da obnovi već donesenu odluku da Vaseljenska Patrijaršija nastavi sa dodjeljivanjem autokefalije Ukrajinskoj Crkvi.

2.    Da odmah u Kijevu vaspostavi stavropigion Vaseljenske Patrijaršije kao jedan od mnogih stavropigiona u Ukrajini koji su tamo oduvijek postojali.

3.    Da, u skladu sa kanonskim ovlašćenjima Konstantinopoljske Patrijaršije da prihvata molbe jerarha i drugih klirika iz autokefalnih Crkava, [Carigradska Patrijaršija] prihvati odnosne (takve) molbe Filareta Denisenka [poglavara UPC KP] i Makarija Maletiča [„poglavara“ UAPC – D. Đ.] i onih koji su sa njima [= vjernika ovih raskolničkih zajednica – D. Đ.] jer su se u raskolu našli ne zbog dogmatskih razloga, te da ih vaspoostavi u njihovom arhijerejskom ili jerejskom činu, a njihove vjerne /povrati/ u crkvenu zajednicu.

4.    Da povuče punovažnost Sinodskog Pisma iz 1686, koje je izdato u tadašnjim okolnostima, koje je davalo, po ikonomiji, pravo Patrijarhu Moskovskom da hirotoniše kijevskog mitropolita kojeg bi izabrao crkvenonarodni sabor njegove [= kijevske] eparhije koji bi „najprije“ [„v pervih“] pominjao ime Vaseljenskog Patrijarha kao pokazatelj kanonske zavisnosti.

5.    Da pozove sve uključene strane da izbjegavaju zauzimanje hramova, manastira i druge imovine, kao i bilo koji drugi čin nasilja ili odmazde, radi očuvanja mira i ljubavi Hristove.

Dato u vaseljenskoj Patrijaršiji 11.10.2018.
Iz Sekreterijata Svetog i sveštenog Sinoda

Ono što posebno pada u oči jesu dva „detalja“: priznavanje i „restitucija“ vođa dvije raskolničke zajednice, tzv. „Kijevskog Patrijarhata“ i „Autokefalista“, u njihovih jerarhijskim činovima (i priznavanje čina sveštenstvu pomenutih raskolničkih zajednica), kao i „povlačenje Sinodskog Pisma iz 1686.“ kojim je pravo hirotonije kijevskih mitropolita bilo ustupljeno Moskovskoj Patrijaršiji.

Prvi „detalj“ predstavlja iznenađenje čak i za najbolje poznavaoce metodologije ostvarivanja plana ukrajinske autokefalije i predstavlja čin kojim je odbačena svaka mogućnost da se međupravoslavni spor između Moskve i Carigrada riješi bilo čim osim brzim prekidom svakog opštenja između dvije patrijaršije. Naime, Filaret Denisenko nije samo raščinjen nego i anatemisan od strane Ruske Pravoslavne Crkve, pa je ovakvo „vraćanje čina“ Filaretu zapravo jasno saopštavanje Moskovskoj Patrijaršiji da Carigrad i Moskva očigledno nisu više dio istog Tijela Hristovog, s obzirom da je nemoguće biti i raščinjeni i anatamisani raskolnik i kanonski episkop u istoj Crkvi.

Usput, imajući u vidu da se pomenuti Denisenko i svi njegovi vjernici godinama nalaze u „opštenju“ sa NVO „Crnogorska pravoslavna crkva“, pravo pitanje jeste da li bi svako sasluživanje jednog klirika SPC sa Carigradom značilo i „sasluživanje“ sa pomenutom NVO. Indikativno je da se kao „argument“ za ovakav čin daje nepostojanje dogmatskih razlika između raskolnika i kanonske Crkve.

Dosljednom primjenom ovog pseudo-kriterijuma autokefaliju je moguće (ili čak potrebno) dati svakoj raskolničkoj skupini koja je zatraži: po prvi put u istoriji Crkve sam čin i stvarnost raskola nisu posmatrani kao napad na etos, a samim tim i biće Crkve. Ovakvu odluku niko zapravo nije mogao očekivati, mislim, čak ni najveći pobornici ukrajinske autokefalije. Ako uopšte postoji nešto dobro u tom činu, onda je činjenica da je sada svima očigledno da u stvari ni do kakve „nove“ i „jedinstvene“ Ukrajinske Pravoslavne Crkve neće doći, nego samo do legalizacije i konsolidacije raskola. Zašto bi to bilo poželjno za ukrajinske desničare, svima je jasno. Zašto je Vaseljenska Patrijaršija izgubila kompas toliko da je odlučila da „vrati čin“ tako opskurnoj ličnosti kao što je Denisenko – pitanje je na koje će pobornici dosadašnjih aktivnosti Patr. Vartolomeja morati da daju odgovor najprije sebi.

Stav 4. predstavlja očekivani korak koji potpuno odgovara izjavama, postupcima i dokumentima koje je Carigrad u najnovije vrijeme izdavao. U kvazi-istorijskom narativu koga se Carigrad sjetio posebno u najskorije vrijeme, davanje prava Moskovskoj Patrijaršiji da hirotoniše kijevske mitropolite bilo je „privremeno“, „iznuđeno“, te ga je danas, eto, moguće povući. O ovom pitanju bi se moglo razgovarati na nekom od časova iz istorije pomjesnih pravoslavnih crkava, ali ostaje pitanje zašto je isti taj Carigrad do kog mjeseca unazad priznavao samo Mitropolita Onufrija i kanonsku UPC a sada se (odjednom?) sjetio da opozove Pismo iz 1686. i ponovo, bar u svojim očima, prisvoji Kijevsku Mitropoliju (koja, uzgred, nije obuhvatala prostor današnje Ukrajine).

Posebno se besmislenim i licemjernim čini poziv na nenasilje. On je upućen zato što i egzarsi koji su u Ukrajini bili i svi koji bilo šta znaju o Ukrajini odlično znaju da će do nasilja doći, da se aktom legalizacije raskola ujedno legalizuje dosadašnja istorija nasilja od strane raskolnika, njihovog zauzimanja hramova, ali i da se praktično poziva na novo nasilje i zauzimanje. Sada će, izgleda, UPC KP moći da računa da će se nasilje moći vršiti u okviru „kanonskog“ pravoslavlja. Legalizovati raskol nastao na nasilju i pozivati na nenasilje – definicija je licemjerja i bezočnosti.

Članovi UPC KP nasilno upadaju i zauzimaju hram UPC MP u mjestu Ptiča

U kom pravcu će budućnost pravoslavlja ići poslije danas, nakon ovakvog, bez pretjerivanja možemo reći, bezočnog i crkveno-militantnog saopštenja Carigrada, možemo pretpostaviti samo u ključu proljeća 1992. u Sarajevu. Do sada su se pojedine pomjesne Crkve izjasnile u podršci kanonskoj, našoj Crkvi – Ukrajinskoj Pravoslavnoj Crkvi i Mitropolitu Onufriju. Neodlučnost, „diplomatičnost“, „mudrost“ mnogih može da košta pravoslavlje mnogo više nego što smo u stanju da pretpostavimo. Što se potpisnika ovih redova tiče: zebnja sa kojom se brat sveštenik u jednoj parohijskoj crkvi Kijeva svaki dan suočava sa prijetnjama Desnog sektora i UPC KP da će poslije „Tomosa“ morati da napusti svoju crkvu ili se priključi raskolnicima dovoljan mi je znak na čijoj je strani pravda. Hristos je tamo gdje je i do sada bio. Njega je nemoguće zauzeti zauzimanjem hrama, nemoguće prisvojiti saopštenjima bilo koje patrijaršije.

Videti još:

 Mitropolit Amfilohije: Zapad pokušava da izazove raskol u pravoslavlju - pokušaji osnivanje nekanonske ukrajinske i crnogorske crkve su sramota za istoriju

Moskovska patrijaršija: Carigradska patrijaršija je legalizovala raskol - prešli su crvenu liniju i doneli katastrofalnu odluku za svetsko pravoslavlje

(teologija.net)

 

Ostali članci u rubrici

Od istog autora

Anketa

Da li mislite da će se fudbalska reprezentacija Srbije kvalifikovati na EURO 2020?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner